Mala Franka: hrvatski Nick Vujičić

Dirljiv intervju s roditeljima koji su odbili učiniti pobačaj nad djetetom bez ekstremiteta

Dirljiv intervju s roditeljima koji su odbili učiniti pobačaj nad djetetom bez ekstremiteta

Da su poslušali liječnike i ostale koji su ih nagovarali na pobačaj, njihova priča ne bi bila ovakva! Odlučili su se za život i tako omogućili da mala Franka bude sada blagoslov svima.

Djecu s posebnim potrebama, kako ih zovemo, često se sažalijeva. No, njima samo treba naša pomoć i potpora, a ono što oni nama daju zauzvrat, neusporedivo je veće: oni mijenjaju čitav naš pogled na svijet, naše ustaljene nazore, pomažu nam da se okrenemo od materijalnoga k duhovnome. Svaki je život dar, a s ovim anđelima dolaze i posebne milosti koje se ne mogu usporediti ni s čime...

S Frankinim roditeljima, Anom i Silvijem Delijom, razgovarao: Josip Lončar Zaharija


Book +:Gdje ste rođeni, gdje živite i kako i gdje ste se upoznali? Ima li koji poseban trenutak kojeg se sjećate tijekom upoznavanja, zaruka i planiranja vjenčanja?

Ana: Rođena sam 1984. u Zagrebu, odrasla u Belcu u malom selu Repnu, s 19 godina otišla na studij u Zagreb. Bilo mi je 27 kad smo se vjenčali i otad živimo s muževim roditeljima u Zlataru.

Silvio: Rođen sam također 1984. u Zagrebu gdje sam proveo prvi dio djetinjstva. Potom smo se odselili u Zlatar. U Zagrebu sam studirao, i ondje danas radim.

U prekrasnom smo braku tri godine. Upoznali smo se još u srednjoj školi koju smo zajedno pohađali, nakon sada nam smiješnih a tada 'nespretnih' situacija. Dakle, bila je to srednjoškolska ljubav koja je prerasla u brak.


„Nešto nije u redu...“

Book +:Kada je Ana i na koji način posumnjala da bi moglo biti zdravstvenih problema sa začetim djetetom? Imate li od početka kakvu liječničku dokumentaciju (nalaze, mišljenja, ili samo usmene preporuke)?

Ana: Osim skoro pa nepodnošljivih cjelodnevnih mučnina nisam imala osjećaj da s djetetom nešto nije u redu. Imala sam užasne noćne more u vezi djeteta, ali nisam to smatrala lošim znakom jer je to jedna od nuspojava trudnoće. Do 19. se tjedna sve činilo u redu, čak je doktorica „izmjerila“ i bedrenu kost (koju Franka nema), a to je jedan od znakova koji eliminira moguće transformacije. Svi su testovi ukazivali da se dijete razvija normalno.

No, nešto mi je ipak ostalo u gorkom sjećanju, netom prije liječničkog pregleda na kojem su prvi put utvrđene malformacije. Bila je to nedjelja nakon ručka; osjetila sam užasne, probadajuće bolove u trbuhu koji su me srušili na koljena. Nisu trajali dugo i nisu se više ponovili, ali tog sam trenutka posumnjala da nešto nije u redu.

Kad sam bila trudna 19 i pol tjedana ginekologinja se na kontrolnom pregledu požalila da nikako ne može izmjeriti dužinu nožica jer ih drži preduboko u zdjelici te k tome ima jako loš ultrazvuk. Zamolila me da ponovno dođem na pregled nekoliko dana kasnije, u bolnicu Zabok gdje postoji bolji ultrazvučni uređaj. No, ni ondje nije uspjela napraviti mjerenje pa nas je uputila u privatnu polikliniku. Pregled smo uspjeli dogovoriti odmah istu večer i tada smo na svoje zaprepaštenje saznali da dijete (još nismo znali ni spol ni ime) ima malformirane donje ekstremitete a da se od gornjih prikazuje samo mali dio nadlaktice (koje ipak pri rođenju nije imala).


Book +:Kako ste doživjeli liječnička mišljenja, preporuke i stavove? Kako kao budući roditelji a kako kao vjernici?

Ana: Prijem u privatnoj poliklinici bio je ugodan, doktoru sam objasnila zašto smo došli, a bili smo bezbrižni jer naša liječnica nije izgledala zabrinuto. Za vrijeme pregleda na 3D ultrazvuku, prvi sam puta jasno vidjela djetetovo lice i smiješak na njemu. Odmah nakon toga, doktor je okrenuo ekran od mene i hladnim tonom rekao: „Ovo su jako malformirane noge, ma to ni nisu noge, pa TO nema ni ruke!“ Osjećala sam se kao da mi je netko bližnji umro. Nikad prije nisam osjećala takvu bol, nisam si uopće mogla predočiti što mi je doktor upravo rekao. Zamolila sam ga da sjednem jer mi je pozlilo, željela sam otići po muža, a doktor mi je hladno odgovorio neka sjednem i pričekam da riješimo papirologiju. No, budući da od šoka nisam mogla odgovarati na pitanja, dopustio mi je da odem po muža. Predložio nam je da se odmah riješimo „toga“, odnosno pobacimo, jer „ako se i rodi živo, završit će u specijalnoj ustanovi za djecu s posebnim potrebama“.

Takav nastup jednoga renomiranog liječnika užasnuo nas je, i bacio na koljena. No odmah smo bili sigurni u jedno: ubojstvo nećemo dopustiti. Ni sami ne znamo kako smo došli kući, sjećam se da smo se pred kućnim pragom dvoumili hoćemo li to reći roditeljima ili ne, jer to bi ih neizmjerno rastužilo – Franka je njihovo prvo unuče.

Reagirali smo onako kako bi vjerojatno reagirali svi roditelji u takvoj situaciji: nevjericom i neprihvaćanjem. Zato smo dogovorili još jedan pregled, ovaj put u KBC-u Sestara milosrdnica, kod doktorice specijalizirane za slične probleme u trudnoći. Ona je bila mnogo ljubaznija i pokazala je empatiju prema našem „slučaju“. Na našu veliku žalost, potvrdila je prijašnju dijagnozu uz konstataciju da se, uz malformirane ekstremitete, ne prikazuje želudac. To nas je dodatno dotuklo. Do samog poroda, želudac se nije prikazao ni na jednom ultrazvučnom pregledu, a bilo ih je mnogo. Zbog težine slučaja, doktorica je oformila liječnički tim koji je dodatno potvrdio dijagnozu. Nakon pregleda objasnili su nam težinu malformacija i pitali nas želimo li dijete pobaciti. Nakon što smo odgovorili negativno, na samom izlazu iz ambulante pristupila nam je medicinska sestra, povukla me za rukav i počela nagovarati da ipak pobacim dijete, jer sam „još mlada i uništit ću si život“. Jedva smo je se riješili.

Uslijedili su svakotjedni ultrazvučni pregledi da se utvrdi je li dijete još uvijek živo, jer postojala je mogućnost da umre tijekom trudnoće ili poroda. Ti dani kad sam morala na pregled uvijek su mi bili mučni jer spopadao me strah da je dijete možda umrlo. Ni nakon pregleda ne bi mi laknulo jer sam svaki put čula rečenicu: „Dijete je živo, ali vidjet ćemo što će biti do sljedećeg pregleda“.


Molitvena potpora

Book +:Kako ste došli do naše zajednice Kristofori, i što se događalo među vama, u obitelji? Kako su reagirali vaši roditelji, prijatelji i okolina?

2. dio | 3. dio

Nastavak intervjua pročitajte sutra na www.kristofori.hr ili potražite u Booku na svim kioscima.