book hr banner 130x1000px

Želim živjeti!

„Iz tjeskobe zazvah Gospoda! Gospod me usliša i oslobodi“ (Ps 118,5)

„Iz tjeskobe zazvah Gospoda! Gospod me usliša i oslobodi“ (Ps 118,5)

Ovo pjevam, jer to mi se dogodilo, i još se uvijek događa.
Zazivala sam: „Isuse, želim živjeti!“ Napisala sam to na već išaranu stranicu dnevnika, koji ni sam više nije mogao podnositi moju žalost, tugu, usamljenost i nezadovoljstvo vlastitim životom.
Mnogi bi rekli da mi ništa nije nedostajalo, ali u meni je bila praznina, a život mi se nezaustavljivo vrtio u ispraznom krugu, poput 'vešmašine'. Čežnja za boljim životom, vjera da je on moguć i dostižan, nije mi dopuštala da se pomirim s onom „to ti je u životu tak“.

Gospodin jako dobro čuje, pa i 'škrabotinu' na papiru...

Ubrzo se potom na mom poslu pojavila nova čistačica. I svako smo jutro trčali popiti kavu s njom. Svi. Bila je radosna, zaraznog smijeha... Puna Duha Svetoga kojeg smo trebali i mi. S njom sam prvi puta pošla na karizmatski susret. Ondje me Gospodin dočekao raširenih ruku. Iako me u crkvu tada bilo teško dobiti, na susretu sam se osjećala k'o doma, (slavljenje, molitva u jezicima, oslobođenja) ništa mi nije bilo neobično. Tijekom molitve Josipa Lončara, jedino što sam osjetila bilo je lupanje srca u jednome trenutku.

Sladoled i hladno mlijeko na bolestan želudac?

S toga sam susreta otišla radosna, kakva nisam bila nikad prije, ljudi su me spontano pozdravljali na ulici, ali ono što nisam primijetila je da sam sa susreta otišla zdrava.
Naime, kao i mnogi današnji ljudi imala sam problema sa želucem, neku vrstu gastritisa koja mi je barem jednom mjesečno izazivala jake bolove, pa čak i temperaturu. Smatrala sam da je to normalno, jer se mnogo uzrujavam a i u obitelji dosta članova ima sličnih problema. Zato za to nisam ni molila, zapravo na tom susretu nisam molila uopće, jednostavno sam bila ondje.
Nekoliko dana potom, rano ujutro, jako sam poželjela pojesti sladoled i popiti hladno mlijeko iz frižidera (to ne poželi ni zdrav, a kamoli netko tko ima problema sa želucem). To sam i učinila. I (tek) tada sam tada shvatila da me Gospodin ozdravio. Iako u grijesima, daaaleeko od njega, bez molitve, bez moraš i trebaš... Jednostavno me ozdravio jer je tako htio, jer je njegova volja da budemo zdravi, radosni, ispunjeni, u punini života, već sada i ovdje.

Predala sam život Gospodinu, i upisala Školu molitve

To je bio onaj prvi veliki korak kojim me Gospodin privukao k sebi. Od tada sam bila na mnogo susreta, raznih predavanja, pročitala dosta knjiga, no sporo sam se mijenjala.
Sve dok na jednome od susreta nisam odlučila predati svoj život Gospodinu. I nakon toga sam upisala Školu molitve.
Tu slijedi nastavak mog koračanja prema Gospodinu. Njegova Riječ koja liječi, iscjeljuje i oslobađa, uvodi me u puninu mog života i čini me sretnom.

Hvala i slava Gospodinu! Amen.



Pretplati se!