Primila sam Duha Svetoga

Isus čezne biti s nama u svakome trenutku našega života

Kad bismo znali koliko Isus čezne biti s nama u svakome trenutku našega života, blagosloviti nas i dati nam mir - hrlili bismo mu ususret, bez odgađanja i bez straha…

Zovem se Ana i imam 31 godinu. Kao dijete, bila sam veoma povezana s Isusom i Marijom... Tada sam sanjala prekrasan san u kojemu su oni bili moji roditelji a ja njihovo sretno i ljubljeno dijete. Toliko smo bili povezani, da nismo trebali razgovarati. Dovoljan je bio pogled oči u oči i oni bi vidjeli moje srce i dušu te znali sve što mislim i osjećam. Nisam im ništa trebala objašnjavati, znali su sve što mi treba da budem sretna. Iz toga se sna nisam nikada htjela probuditi...

Na stranputici

No san je ipak završio i, kako sam rasla, Bog se u mojemu životu 'smanjivao'. Polako sam išla nizbrdo a onda sam, neprimjetno, počela 'trčati' u ponor. Do srednje škole, Isusa sam izgubila u magli „novih iskustava“, slobodnoga života; u izlascima, alkoholu... Izgubila sam kompas i sebe, izgubila sam Boga.
Tražeći sreću u svijetu, u ropstvu grijeha, u takozvanoj slobodi, upala sam u alkoholizam, blud, depresiju, nepoštivanje sebe i bližnjih. Deset mi godina bez alkohola nije prošao gotovo ni jedan dan… Alkohol me činio lažno sretnom; u njemu sam izgradila lažnu sliku o sebi…
U svemu tome tražila sam sreću u ljubavi, no, naravno, iskrenu ljubav nisam pronašla jer sam tražila ljubav bez odgovornosti. A izvanbračna, nedolična ljubav ne može biti iskrena i potpuna ljubav. Iskrena se ljubav temelji na žrtvi i odricanju.
Moja istinska ljudska vrijednost bez Boga je potpuno izblijedjela. No njemu je, hvala mu i slava, stalo do svake duše… Pokušavao mi se približiti preko moje majke koja mi je neprestano ukazivala na pogrešan put kojim sam krenula i ustrajno molila za me. Ali ja još nisam bila spremna otvoriti vrata svoga srca i pustiti Boga u svoj život, iako sam znala, kao u onome snu iz djetinjstva, da on najbolje poznaje moje srce i zna put koji vodi do istinske sreće, put na kojemu ću biti ispunjena i potpuna osoba, kakvom me Bog stvorio iz ljubavi. Ništa u svijetu ne može ispuniti ljudsku dušu. To može jedino Bog. I ljudsko se srce ni u čemu ne može umiriti osim u Bogu.

Napadi Zloga

Pala sam u tešku depresiju. Više sam puta razmišljala da si oduzmem život. Na sreću, nisam to nikada učinila, jer sam se bojala posljedica. Znala sam da je to smrtni grijeh, i da bih tako zaronila u još veću, nepovratnu tamu i bijedu koju ljudski mozak uopće ne može zamisliti. To je stanje duše odbačene od Boga. To je pakao.
Ipak, i dalje su me opsjedale samoubilačke misli, nisam imala poštovanja ni prema sebi ni prema drugima... U to sam vrijeme imala bliski susret sa zlim. Dok sam spavala, vidjela sam samu sebe u sobi i osjetila njegovu prisutnost. Nisam ga vidjela, samo sam znala da je prisutan. Osjećala sam neopisiv strah, strah da će mi zarobiti svijest i da će je tako zauvijek mučiti u vječnoj odbačenosti, tami i strahu. Čudim se da tada nisam 'skrenula'.
I u to vrijeme Bog me neprestano čuvao i štitio od svih nesreća koje su mi se veoma lako mogle dogoditi zbog moga stila života te okruženja i mjesta na koja sam odlazila. Božje je čudo što mi se nikada ništa nije dogodilo.

Nove kušnje

Bog je pronašao nevjerojatan način da me izvuče iz jame u koju sam upala i dođe do moga srca. Taj put nije bio nimalo brz ni jednostavan, no Bog nikoga ne želi pridobiti na silu. On nas želi slobodne i takve nas ljubiti i čuvati za vječni život…
Zatrudnjela sam i udala se. Tako su stigle poteškoće stvarnoga života i tada sam počela tražiti Boga za pomoć. I prestala sam piti, pušiti, izlaziti… ali moj muž nije, on je nastavio život bez obaveza i odgovornosti.
Kada se dijete rodilo, sotona me ponovno posjetio. Očito je bio ljut na moju životnu promjenu. Dok sam s djetetom ležala u mračnoj sobi, primio me za vrat i počeo gušiti, a zatim je nestao. Hvala Bogu, nakon toga se više nikada nije pojavio.
Međutim, mojim kušnjama nije došao kraj. Rodila sam drugo dijete, završavala sam školu, počele sam imati svakodnevne nepodnošljive glavobolje, dok je muž svaki dan kući dolazio pijan.
I dalje sam bezuspješno tragala za Isusom. Nisam ga mogla prihvatiti u sadašnjosti, povjerovati da je sa mnom u svakome trenutku. Stalno sam osjećala da je negdje daleko, u prošlosti.
A Isus je strpljivo čekao na moj poziv bdijući nada mnom te je, bez obzira na moju nevjeru, i dalje činio čuda u mojemu životu... Muž je otišao na liječenje, prestao je piti i izlaziti. No onda su krenule druge kušnje. Muževa nervoza, depresija, psovao je Boga, mene je i dalje neprekidno boljela glava…
Takvo je stanje trajalo duge tri godine. Postalo je nepodnošljivo. Svim sam srcem željela doživjeti Božju blizinu, pustiti ga u svoj život, u svoje srce. Ali zidovi oko mojega srca bili su presnažni; nisam iskreno vjerovala u Božju postojanost.

Na Jelenovcu

Bog ni tada nije digao ruke od mene. Mada je u mome srcu i dalje bio daleko, pokušavao mi je na sve načine, u svakome trenutku biti što bliže. Vidio je moje suze i čuo moje molitve. Božja ljubav nikada ne prestaje...
Intervenirao je preko moje majke. Ona mi je jednoga dana donijela časopis Book koji sam tada vidjela prvi puta. Pročitala sam ga u jednome dahu i odložila. No, stalno mi se pred očima pojavljivala stranica koja je pozivala čitatelje na duhovnu obnovu na Jelenovac. Ta me stranica 'pozivala' nekoliko dana, dok napokon nisam odlučila otići na taj susret. Otišla sam s prijateljicama.
Na tome se susretu napokon srušio zid oko moga srca, Isus je pronašao put do mene. Gospodin Lončar je na predavanju, među ostalim, rekao: „Isusov put do ljudskog srca je kod svakog čovjeka drugačiji. Svako je srce različito, pa tako i put do njega.“ Zatim je ispričao događaj o slijepcu kojem je Isus trebao pljunuti u oči kako bi ovaj mogao povjerovati i progledati. Tada sam pomislila kako bi i meni netko trebao pljunuti u oči da bih povjerovala...
Nakon predavanja, gosp. Lončar je započeo s molitvom. Predivno sam se osjećala, ali još uvijek nisam mogla Isusa pustiti u svoje srce. Uslijedilo je polaganje ruku za izljev Duha Svetoga. Prijateljica me pozivala da stanemo u red. U početku sam se kolebala, ali sam na kraju prihvatila poziv.
Kada je gospodin Lončar došao do mene, nije pljunuo u moje oči, ali je puhnuo. I tada je Isus pronašao malu rupicu, mali uski prolaz do moga srca. Primila sam Duha Svetoga. Isus mi je rekao: „Tvoj život bez mene nema smisla, ja ti dajem da možeš hodati, gledati, čuti, pričati, misliti, voljeti, biti sretna, u meni si sve vrijedno što jesi. I ja te ljubim. Ja sam ovdje sada, nisam nestao prije 2 000 godina, uskrsnuo sam, živ sam, s tobom sam, i sada i uvijeke.“

Sada znam da je Isus uvijek pored mene

Kada sam ustala iz toga neopisivoga blaženstva, isplakala sam dušu. Ne znam jesam li više plakala od sreće, ili od tuge; bila sam neopisivo sretna što sam Isusa čula i osjetila, i što je On neshvatljivo savršena ljubav, ali bila sam i neutješno tužna što sam ga povrijedila svojim načinom života, što nisam poštivala njegove zapovijedi, slušala i razmatrala njegovu riječ. Jer Isus nam u Svetome pismu neprestano govori, i u Bibliji stoji odgovor na svako pitanje.
Glava me prestala boljeti, muž se smirio, nije više depresivan i ne psuje Boga. Bog je sve stavio na svoje mjesto. I više se ne bojim nikakvih kušnji u životu, jer znam da je Isus uvijek pored mene. Kada dišem, znam da Isus diše sa mnom. Želim da svaki otkucaj moga srca kuca jedino za Isusa. Sve što radim želim raditi s Isusom. I želim da tako ostane zauvijek i u vječnosti.
Ovo svoje iskustvo želim podijeliti sa svakim Božjim bićem. Htjela bih da svi dožive iskustvo živoga Boga. Jer tada se životi mijenjaju iz temelja, kao što se promijenio i moj. Sâm Isus nam je rekao: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“
Isus je moje spasenje. Isus je moja snaga, put i život. Isuse, hvala ti!!!