Svjedočanstvo o Božjem milosrđu i dobroti

Dopustite da Isus uđe u Vaš život i vidjet ćete, SVE će biti drugačije

Dopustite da Isus uđe u Vaš život i vidjet ćete, SVE će biti drugačije (prof. T. Ivančić)

Prije godinu i pol dana bila sam sa suprugom na molitvi u Reki kod Koprivnice. I sam dolazak onamo bila je Božja providnost.

„Bilo mi je malo neobično gledati ljude kako padaju na tlo i odmaraju se u Duhu“

Naime, na jednom od molitveno-evangelizacijskih susreta (u Dugom Selu u srpnju 2013. g.) pratila sam prijateljicu na pojedinačnu molitvu. Dok smo čekale da dođe red na nju, shvatila sam da trebam zamoliti svećenika neka se pomoli i nada mnom. (Do tada mi nije padalo na pamet da idem na takvu molitvu – gledala sam iz publike kako se moli nad drugima, a sama sam osjećala da nije red da se guram i zauzimam mjesto nekome, a i bilo mi je malo neobično gledati ljude kako padaju na tlo i odmaraju se u Duhu.) Nas dvije nismo tada „pale“, no bile smo uistinu mirne i sretne zbog primljenog blagoslova. Tada nam je prišao jedan od članova Kristofora i rekao neka dođemo k njima na molitvu. Bile smo iznenađene i začuđene: Otkud sad to?! Naime, do tada nisam razmatrala tu mogućnost, iako je u mojoj užoj i široj obitelji bilo raznih strahova i težih zdravstvenih i drugih problema. Ubrzo nakon tog susreta prijavila sam se za molitvu, no budući da je bilo ljeto i vrijeme godišnjih odmora, nisam očekivala da će to biti uskoro. Ipak, iznenadio me brzi odgovor.

„Čišćenje“ i približavanje dragom Bogu i Majci Božjoj

I tako smo suprug i ja krenuli u Koprivnicu, pomalo zbunjeni, ali odlučni. Nakon uistinu lijepog i srdačnog dočeka, počele su pojedinačne molitve. Taj sam dan tijekom molitve uistinu osjetila poseban Božji blagoslov, posebnu blizinu Isusa i prekrasan susret s Marijom, Majkom Božjom. Također sam, zahvaljujući izuzetnom trudu i pomoći molitelja-poslužitelja, došla do odgovora na pitanje; koji je uzrok spomenutih problema u obitelji. Neokajani grijesi predaka, počinjeni uslijed traženja pomoći na krivim mjestima, prepoznati su kao značajan uzrok raznih strahova i zdravstvenih problema u obitelji.

Dok sam ležala na podu, odnosno odmarala u Duhu, te slušala izgovorene molitve nada mnom, bilo je to kao svojevrsno „čišćenje“ i približavanje dragom Bogu i Majci Božjoj. Uz ostalo, dobila sam preporuku neka se molim Božanskom Milosrđu, da budem ustrajna bez obzira na okolnosti i moguće nerazumijevanje okoline.

Vraćajući se s osobne molitve vidno pod dojmom, suprug i ja razmijenili smo iskustva i oboje shvatili da nam je bilo uistinu korisno, i koliki je to blagoslov. Dok ovo pišem, osjećam kako su riječi nedostatne da se opiše punina doživljaja mira, radosti, Božja neizmjerna ljubav i blagoslov koje sam osjetila tijekom molitve. Danas znam da me to iskustvo jedno pripremilo za ono što je uslijedilo...

„Primijetili smo kako sada mnogo bolje čujemo propovijedi“

Nakon molitve, vratili smo se svakodnevnim rasporedima i obvezama. Oboje smo primijetili kako sada mnogo bolje čujemo riječi na nedjeljnim propovijedima. U to sam vrijeme počela ponovno čitati Bibliju i za razliku od prije, sada sam ju čitala sasvim drugačije. Prije je to više bila svojevrsna „odrada“ – čitala sam da ju pročitam i da mogu reći kako sam to učinila; sadržaj mi je često bio nerazumljiv i gotovo ništa ne bih zapamtila na dulje vrijeme, riječi kao da su prolazile bez zadržavanja. A ovaj put je čitanje Biblije bilo bitno drugačije – mogla sam pratiti sadržaj; čitajući retke Biblije, prepoznavala sam svojevrsne upute za život. Sada mi je čitanje Biblije postalo uistinu zanimljivo i korisno. Hvala dragom Bogu. Krajem jeseni, usprkos okolnostima koje nisu bile tome naklonjene, ispunila mi se želja da zatrudnim. Radovala sam se svim srcem što čekamo četvrto dijete. Bogu hvala!

Početkom 2014., na HKR-u sam slušala emisiju prof. Tomislava Ivančića, Gospodine nauči nas vjerovati. Govorio je o tome kako Boga tražimo krivo, izvana. Kako ga naše oči ne mogu vidjeti. Boga treba tražiti u svom srcu, rekao je prof. Ivančić. Spomenuo je da to treba činiti kroz tri koraka: 15 minuta sabranosti; zatim pokajati se i oprostiti drugima; tada nas Isus vodi u naše srce do Majčice Marije. Prošlo mi je kroz glavu da prof. Ivančić govori upravo ono što sam iskusila na osobnoj molitvi kod Kristofora u Koprivnici!

„Glavni trenutak je onaj kad Petar počne tonuti i zavapi Gospodinu...“

Nedugo nakon toga, u 14. tjednu trudnoće, počela sam krvariti. Na hitnoj sam dobila uputu da moram strogo mirovati, uzimati lijekove. Bože, pomogni mi! Odlučila sam mirovati kod kuće; bila je to velika promjena u našim životima i izazov. Moji roditelji, iako ne baš dobrog zdravstvenog stanja, došli su nam pomoći; pomogli su nam i više nego što su realno mogli. Nakon dva tjedna mirovanja, ponadala sam se da ću moći ustati barem na kratko, možda pojesti jelo za stolom, no stanje se pogoršalo i vratila sam se strogom mirovanju. Dan po dan, naučila sam Bogu zahvaljivati u srcu za svaki dan. A trebala sam i dosta naučiti o poniznosti. Shvatila sam da malo znam biti ponizna i da se ta poniznost u životu često nažalost prikazuje gotovo negativno, kao nekakva slabost. (Okruženje često potiče ponos, uznositost, čak i oholost, usudila bih se reći, a sve nas to u konačnici udaljuje od dragoga Boga, jer si počinjemo umišljati da smo sami sebi dovoljni.) Poniznost, to je vrlina koja nam daje priliku da pustimo Boga u svoj život. Nakon sedam tjedana strogog mirovanja, stanje se popravilo, no ponovno sam završila na hitnoj. Ovaj puta, kao posljedica mirovanja, utvrđena mi je duboka venska tromboza noge. Ostala sam u bolnici. Ondje sam, uz ostale nakane, Isusa jedan dan posebno molila za poniznost... Ta je molitva krenula iz srca. Molila sam kroz suze: „Isuse, obuci me u svoju poniznost!“ Nakon toga, sve je nekako krenulo na bolje.

Pacijenti na odjelu bili su uglavnom starije životne dobi pa su u šali komentirali kako sam došla da kvarim prosjek (imala sam 42 godine). Nakon nekoliko dana u bolnici, odvažila sam se i zatražila bolesničko pomazanje. Samo sam trebala tražiti, i svećenik je bio ondje za čas; upravo kako piše: „Tražite i dat će vam se!“ U to je vrijeme sa mnom u sobi bila časna sestra; svećenik ju je obilazio svaki dan, pa smo zajedno, nakon kratke molitve, primile pričest. To mi je, uz veliku pomoć medicinskog osoblja, donijelo posebnu snagu i vjeru u oporavak. Bolesničko pomazanje je predivan sakrament; silno mi je pomogao. Pred Uskrs sam stigla kući, djeca su se veoma radovala. To sam proljeće ponovno „počela hodati“. Svakodnevna se terapija nastavila kod kuće uz redovite kontrole u bolnici. Zajedno s djetešcem koje sam nosila, sakupljala sam snagu dan po dan. Toliko sam puta u tom razdoblju iskusila Božju pomoć. Kada nisam znala što i kako dalje, kad više nisam znala što učiniti, predala bih problem Bogu u ruke i Božjim je milosrđem sve uvijek bilo dobro.

Ljetos sam slušala propovijed o odlomku iz Evanđelja, u kojem Petar hoda po vodi do Isusa i onda počne tonuti te zavapi Gospodinu a On ga uzme za ruku i dovede do lađe. U propovijedi je bilo naglašeno da je glavni trenutak upravo taj kad Petar počne tonuti i zavapi Gospodinu. Ne onaj kada krene po vodi prema njemu, nego trenutak kada padne, i kada sve svoje pouzdanje ima u njemu. To je trenutak kada ne možemo više ništa, već se samo predamo u ruke dobrom Bogu da nam pomogne. Taj mi se odlomak tada posve razjasnio.

„Tako sam radosna da bih trčala po odjelu!“

Molila sam razne molitve, na razne nakane, posebno za zdravlje djeteta koje nosim, za moje zdravlje, te za druge potrebe. Čitala sam Bibliju i vjerski tisak. Kad je čovjek bolestan i kad treba mirovati, otvara se prilika za više molitve, prilika da otkrijemo koliko je molitva jaka i koliko može pomoći. U toj sam svojoj situaciji uvidjela koliko sam krhka i nježna i koliko sam silno potrebna Božje pomoći, te koliko je važno biti ponizan i zahvaljivati dragom Bogu za sve dobro. Kad je čovjek zdrav, lako umisli da je sam sebi dostatan, da je sve postigao sam, svojim trudom, a pritom zaboravi na činjenicu da nam sve dobro dolazi od Gospodina. Molila sam se Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom; utjecala se Mariji Majci Božjoj; utjecala se za zagovor svetima i blaženima (Josipu, Marti, Ani, Ivanu Pavlu II., Antunu...; bl. Mariji Propetog Petković, Alojziju Stepincu...) a Bog mi je iz dana u dan pomagao; drugi su molili i za mene i za maleno zlato koje sam nosila u trbuhu. Uz Božju pomoć, 'skupile' smo dovoljno dana i početkom kolovoza rodila se naša djevojčica živa i zdrava. Tada, u rađaoni, osjetila sam posebnu pomoć i zaštitu Majke Božje Marije i Arhanđela Mihaela.

Ne mogu riječima opisati zahvalnost i radost koju sam osjećala poslije poroda. Silnu zahvalnost dragom Bogu i svim svetima i anđelima i arhanđelima za pomoć i zaštitu. Sjećam se da sam u jednom razgovoru rekla kako se osjećam tako da bih od radosti trčala i skakala po odjelu.

Potom je uslijedilo još nekoliko mjeseci „sređivanja“ mog zdravstvenog stanja; mijenjanje terapije (koja je bila toliko jaka da su se čudili i neki liječnici); kontroliranje krvi po nekoliko puta tjedno... Dok sam čekala vađenje krvi u bolnici, znala sam vidjeti kako bolničari voze kovčeg u lift da odu po nekoga; tada bi mi prošle kroz glavu riječi pjesme iz Psalma 23: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom Oče. Oče, Oče moj. Tvoj štap i palica Tvoja utjeha su meni.“ Tada sam postala svjesna da cijelo to vrijeme nisam upala u paniku ili neki strah, iako mi naravno nije bilo svejedno – uvijek sam se od takvih misli odvraćala s pouzdanjem u Boga koji je najjači i koji me silno voli i koji će mi dati ono što je najbolje za mene, i za djetešce. Jednostavno sam se micala od negativnih misli, i nisam ih htjela primati. U mislima mi je, naprotiv, bila Isusova rečenica: „Neka ti bude po tvojoj vjeri!“ I trudila sam se uporno vjerovati u dobro i Božju pomoć i milosrđe. Naposljetku su se nalazi potpuno popravili!

„U rukama smo dobrog Boga i to je izvor radosti i mira“

Tijekom cijelog tog vremena, uz moje bližnje koji su mi silno pomagali, susrela sam mnogo ljudi koji su mi pomogli, i u bolnici i u Domu zdravlja i svugdje gdje je trebalo.

Ponovno ću parafrazirati riječi prof. Ivančića: Dopustite da Isus uđe kroz vrata Vaše duše u Vaš život i vidjet ćete, SVE će biti drugačije.

I za kraj, ljetos sam dobila na dar fotografiju strelicije, odnosno Rajskog cvijeta, uz koju je navedena rečenica svetog Pape Ivana XXIII.: „Ne znamo što nam život donosi. U rukama smo dobrog Boga i to je izvor radosti i mira.“

HVALA DRAGOM BOGU ZA SVE DOBRO kojim me, svojim milosrđem, stalno čuva i obasipa.

Tags: Molitva