Riječ Božja - mač Duha

Nisam imao vjere u sebe da je mogu upotrijebiti Riječ Božju

Od obraćenja rojila su se u meni mnoga pitanja i sumnje. Duh Sveti uvijek se trudi otkloniti ih; tako je i u mome slučaju...

Vjerovao sam u snagu Božje Riječi, ali nisam imao vjere u sebe da je mogu upotrijebiti kao mač. I onda se dogodilo. Od mladosti družio sam se s prijateljem čvrstih ateističkih uvjerenja, kakva su uostalom bila i moja. Naše prijateljstvo trajalo je dugo.

Nakon moga obraćenja, koje se zbilo u međuvremenu, moj je prijatelj u svaki naš razgovor unosio teme Boga i Crkve i to, naravno, sa svoga gledišta. Jednom je tako počeo govoriti kako su neki veoma cijenjeni i svjetski priznati znanstvenici stavili pod sumnju puno od onoga što piše u Svetome pismu. Odgovorio sam mu: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,26).

On je nakon toga zašutio, a ja sam imao osjećaj da sam izgovarajući Isusove riječi, nokautirao đavla u mom prijatelju. Otada u našim druženjima više ne spominje Boga, Crkvu i Bibliju. A ja od toga dana svaki dan proklamiram Riječ Božju.

Temelj kršćanskoga života

Duh Sveti otklonio je još jednu moju sumnju, koja se onako 'usput' javila u meni prigodom jednoga hodočašća u Lourdes.

Putem smo se zaustavili u Saint-Maximinu, mjestu na jugu Francuske. Ondje je smještena velika bazilika posvećena Mariji Magdaleni, u kojoj se nalazi njezin grob.

No, ja nisam bio siguran da je to zaista njezin grob; više sam vjerovao da je to legenda nego istina. Međutim, kad sam došao pred grob, odjednom sam se „isključio“ od okoline. Našao sam se u nekome čudnom stanju i kroz glavu su mi prolazile riječi uplakane Marije: „Gospodine, ako si ga ti uzeo, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti“.

Počeo sam plakati, poput Marije. I tada sam počeo shvaćati tko je Marija Magdalena; dobio sam otkrivenje. Marija = Ljubav, ona je svojevrsna personifikacija ljubavi. Počele su mi dolaziti slike Isusovih učenika; oni se sakrivaju, u strahu su, misle samo na sebe. A za Mariju postoji samo Isus. Kao majka koja je izgubila sina u ratu, traži mrtvo njegovo tijelo i neće imati mira dok ga ne pronađe.

Eto razloga zašto se Isus ne pokazuje najprvo apostolima, već njoj, a apostolima će prigovarati zbog okorjelosti srca.

U kasnijim razmišljanjima potaknutim ovim događajem pred grobom Marije Magdalene, nametnula mi se još jedna misao: Stari zavjet ima na stotine zapovjedi, naredaba i propisa koje je Bog stavio pred svoj izabrani narod a koje današnji čovjek ne bi mogao obdržavati. Sve te zapovjedi, naredbe i propise Isus je za nas izvršio i oslobodio nas tog teškog zadatka, a nama je dao jednu jedinu zapovijed: „ljubi svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom“. Zato je ljubav temelj kršćanskog života.

'Slučajnost'

Sjećam se otprije nekoliko godina blagdana svetog Josipa. Moje je ime Josip i uvjeren sam da mi je Bog toga dana čestitao imendan.

Mnogi se smiju kad to kažem, ali ja se ne mogu razuvjeriti.

Naime, nešto prije toga, uveo sam u svoj molitveni život praksu da dan počnem Riječju Božjom. Cijeli Novi zavjet razdijelio sam po međunaslovima i ispisao ih na papiriće tako da sam, ako je međunaslov počinjao na vrhu stranice, napisao, npr. 158g (stranica 158, gore); ako je međunaslov u sredini, napisao sam s, a ako je pri dnu, d. Zatim bih se pomolio Duhu Svetom i zamolio ga da mi odabere Riječ koju želi da razmatram toga dana.

Tako sam učinio i spomenutoga blagdana. Dok sam iz kuverte s oznakom Djela apostolska (i poslanice) izvlačio papirić, za nokat kažiprsta kao da mi se prilijepio još jedan. Pogledao sam brojeve: strana 524g i 542g. Isti brojevi, samo drugi raspored. Tekst također sličan. Oba pasusa imaju tek po dvije rečenice, a jedna se nalazi i u prvome (početak poslanice Filipljanima) i u drugome tekstu (početak 1. poslanice Solunjanima): „milost s vama“.

Zatim sam po istom postupku izvukao tekst iz Evanđelja. Pogledam što sam izvukao i, gle čuda, tekst govori o svetom Josipu. U evanđeljima piše o svetom Josipu tako malo, a ja baš na njegov blagdan izvučem tekst o njemu. Kada tome dodam neobičnosti vezane za tekstove iz poslanica, onda zaista puno neobičnosti toga blagdanskog jutra da bi bilo slučajno.

'Sveci'

Za mene su sveci bili oni kršćani koji su svoj život posvetili Bogu i koji vjernicima trebaju poslužiti kao uzor kršćanskog života. I ništa više od toga. Svece nisam unosio u svoje molitve da bi im se obraćao za pomoć (osim Majci Božjoj). Smatrao sam da su oni samo ljudi, a naše je da se molimo Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome.

Onda se dogodilo da smo u Školi molitve razmatrali tekst iz 2. Knjige o kraljevima, pogl. 13, 20-21: Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.

Ovaj sam tekst čitao i prije, ali nikad ga nisam posebno razmatrao i meditirao nad njim kao tada u Školi molitve. Snažno me je tada obuzela misao da duh svetog čovjeka živi i djeluje nakon zemaljske smrti, a to znači da griješim kada se ne oslanjam na pomoć i zagovor svetih.

Bio sam zahvalan Duhu Svetom (i Školi molitve) za ovo otkrivenje.


Josip R.