Kad predaš Bogu u ruke

Rekli su nam da Ivana ne mogu spasiti; jedino mu mogu malo produžiti život jer „za tu vrstu tumora nema lijeka“

Rekli su nam da Ivana ne mogu spasiti; jedino mu mogu malo produžiti život jer „za tu vrstu tumora nema lijeka“

Kada sam slab, onda sam jak

U lipnju ove godine sudjelovala sam u župi Voloder na karizmatskom susretu u organizaciji Kristofora. Josip je pozvao sve nas koji smo primili Božju milost da posvjedočimo i tako budemo poticaj svima koji se nalaze u situacijama sličnima onima u kojima smo bili mi; da im svojim svjedočanstvom pokažemo put prema Gospodinu. Taj Josipov poziv bio je jači nego ikad (za one koji ne svjedoče Gospodina spominjao je lijenog slugu kao metaforu). Znala sam da moram svjedočiti o svome putu obraćenja, ali mislila sam da bi strah od toga da pred punom crkvom svjedočim o najtežim trenucima u svome životu bio za mene previše traumatičan. Mislila sam da bih se rasplakala, pogubila, da ne bih bila razborita, razumljiva, da bih se osramotila i, samim time, da ne bih ostvarila svrhu svjedočenja. Međutim kad sam čula „lijeni sluga“, osjetila sam strah zbog svoje sebičnosti jer tajim Gospodina, jer sam ga „zakopala“ i čuvam ga za sebe, a moj put još nije gotov. Strah zbog mog ne-svjedočenja nadvladao je strah od svjedočenja i zahvalna sam Josipu što ga je potaknuo. Nitko pa ni ja sama nisam znala da će to biti upravo tada.
Kada sam izašla na „pozornicu“ i počela svjedočiti, osjećala sam toliku snagu u sebi, toliku sigurnost, smirenost da to ne mogu opisati riječima. Kada veliki „tremaroš“ smireno svjedoči o Božjoj ljubavi, to znači samo jedno a to je da je Bog s njim. Sâmo moje svjedočenje je svjedočanstvo za sebe. To je bilo novo čudo u mom životu. Toliku sreću nisam osjetila već dugo. Jer time sam cijelom svijetu rekla svoju najveću tajnu – ljubav prema čovjeku i Bogu. Svjedočila sam zbog čovjeka (ljudi) na hvalu Bogu. Potičem svakoga tko se boji svjedočiti a susreo je Gospodina u svome životu, neka u Njemu traži snagu za svjedočenje jer će je ondje sigurno naći: „...Jer kada sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10).
Trebala sam svjedočiti još 2009. godine, ali evo to se ostvarilo 2015. g. Uvijek moramo biti strpljivi.

Razbolio se naš sin Ivan – tumor na mozgu...

Cijeli život tražila sam Gospodina. Kao tradicionalni katolik bila sam prazna, 'šuplje vjere', u traganju za nečim, ne znajući za čim. Mise, molitve, sve je bilo bez osjećaja ljubavi i topline. Željela sam, ali nisam mogla do toga doći na silu. Onda mi se pružila prilika i to, naravno, preko križa.
Razbolio se naš sin Ivan, tada je imao 11 godina. Tumor na mozgu. Nakon šoka i potpune blokade, moje su noge poletjele u Crkvu. Ništa drugo za mene nije postojalo osim molitve Ocu, koji voli svoje dijete. Sve sam stavila u drugi plan – samo sam željela da moj sin ozdravi. I ništa drugo mi nije padalo na pamet osim molitve. Svi smo molili: suprug, djeca, dragi prijatelji, roditelji, susjedi, župnik, svećenici, sestre, molitvene zajednice u našoj župi, cijela obitelj. Odslužene su mise i mise na nakanu ozdravljenja.
Na tom putu počelo je moje zbližavanje s Bogom. Mnogi su mi predlagali svakojake alternative, ali za mene je svaka alternativa bila smrt, a Bog život. Tu nije bilo nedoumica, to je za mene bilo sigurno. Nakon operacije, rekli su nam da Ivan mora na kemoterapiju, zračenje i da ga ne mogu spasiti, nego mu jedino malo produžiti život jer „za tu vrstu tumora nema lijeka nigdje na cijelom svijetu“. To nas je dotuklo. Slomilo.

„Idi i igraj nogomet, ali ne odmah, kasnije“

Taj dan kada se Ivan nakon operacije vraćao iz bolnice, u Zagrebu je boravio pokojni fra Zvjezdan Linić - vodio je bdijenje u crkvi na Sigetu povodom 800. godišnjice Franjevačkog reda. Iako slomljena i bez ikakve volje i snage za život, uz pomoć svoje prijateljice vlakom sam pošla u Zagreb do fra Zvjezdana, koji me privukao svojom toplim i širokim srcem. Rekao je neka dođemo u Tabor u Samoboru i da će se moliti za Ivana.
Fra Zvjezdan je položio ruke na Ivana, dao mu bolesničko pomazanje i molio se za njegovo ozdravljenje. Molio se za sve nas. Rekao je Ivanu: „Idi i igraj nogomet, ali ne odmah, kasnije“, iako je znao za opaku dijagnozu. Taj je čovjek bio još jedan kamenčić koji je gradio moj put k Bogu.

Najteži trenutak

Nakon toga Ivan je primio prvu tešku kemoterapiju. Bila sam s njim, bio mi je rođendan. Preteško. Svakodnevno sam išla na večernju misu, plakala i molila se. Nije me bilo sram što me drugi vide. Svoje sam molbe, svoje suze, sebe dala Bogu, da me vodi. Iako sam bila slaba, tada sam učinila ono što sam morala, Bog mi je dao snage. Prikazala sam – predala svoga sina Bogu za žrtvu. Rekla sam Mu: „Bože, evo ti ga, on je ionako samo tvoj. Uzmi ga, dajem ti ga svim srcem i svom dušom i ne žalim zbog toga. Sve me boli, ali nema križa bez boli i ne bježim od nje, ne žalim se, potpuno je prihvaćam“. To je bio najteži trenutak u mom životu.
Nakon toga Ivan je trebao ići na sljedeću kemoterapiju, ali taj dan nije bilo mjesta u bolnici. Bila sam ljuta – bilo mi je neshvatljivo da na onkologiji nema mjesta. Moj suprug, koji je bio uz Ivana cijelo vrijeme liječenja (dvije godine na bolovanju), otišao je u stan kod moga brata i čekao da se isprazni krevet u bolnici.

Nova dijagnoza

Tada, prvi i zadnji put, nazvao me Ivanov onkolog i rekao mi da su stigli kontrolni nalazi tumora iz Beča te da Ivana dovezemo u bolnicu. Nije mi mogao reći nalaz preko telefona, ali rekao je da je nalaz dobar. Utvrđeno je da Ivan ipak ima benigni tumor; da je primao krivu, težu kemoterapiju pa je mijenjaju za blažu. Rekli su nam da se tumor nalazi na nezgodnom mjestu, očnom živcu pa ga žele potpuno maknuti; da je to obična benigna izraslina na krivom mjestu. Pala sam na koljena i rekla: „Bože, evo službenice tvoje!“

Molili za tjelesno zdravlje a dobili stostruko više

Nakon 20 mjeseci kemoterapije, rekla bih uobičajenog straha i molitve, Ivan je završio s liječenjem. Krenuo je redovito u osmi razred; danas je gimnazijalac, vrlo je uspješan učenik, vrlo vrijedan i znam da će mnogo postići u životu jer se jako trudi, žudi za učenjem u svakom pogledu. A iznad svega – pronašao je Boga. Zamislite, dijete a već ima Boga za prijatelja koji mu se često obraća. Od Ivana sam puno naučila: kad mi je teško, s njim mogu razgovarati kao s odraslom osobom. Molili smo se za njegovo tjelesno zdravlje a dobili smo stostruko više. Moj Ivan, naš Ivan je zdrav u duhu, duši i tijelu. A tek ja, što sam ja sve dobila i dobivam svakodnevno! Berem plodove, ali i obrađujem vrt. Kad ga malo zapustim, plodova je manje. Da cijeli život samo zahvaljujem Bogu i ništa više ne tražim, ne bih mogla dovoljno izraziti svoju zahvalu za sve milosti koje smo primili. Sretna sam, srce mi je puno ljubavi.
Još nešto! Križ koji sam dobila nikada nije bio upitan, nikada se nisam pitala zašto, jer sam znala zašto i svatko za sebe zna zašto ako si želi priznati. Svatko ima svoju napast (slabost). U tim sam se najtežim trenucima odrekla svoje najveće napasti i to je bio jedan od bitnih trenutaka na putu k Bogu. Zagrlila sam svoj križ i ne bih ga dala nikome; moj križ je moja stabilnost jer sam se na njega oslonila. Da mi ga netko uzme, pala bih. Bilo mi je žao Ivana, ali Bog mu je dao dovoljno snage. On se nije nikada žalio a prošao je pakleni put liječenja kemoterapijom. Nikada! Bog je najbolji liječnik. Dopustite mu da vas izliječi.
Slava Isusu!

Posjedujemo liječničku dokumentaciju i imamo svjedoke, ljude koji su bili uz nas, prijatelje.

Svjedoči: Dubravka (Ostali podaci poznati uredništvu)