Obljetnica genocida nad najstarijom kršćanskom nacijom
Danas se obilježava 100. obljetnica genocida nad Armencima. Između 1915. i 1917. godine, kada je Otomansko carstvo bilo pri kraju, ubijeno je milijun i pol pripadnika ove najstarije kršćanske nacije. Papa Franjo je taj pokolj, otvoreno nazvao „prvim genocidom 20. stoljeća“. Nakon oštrih kritika koje su stigle iz Turske, odgovorio je: „Ne možemo šutjeti o onome što smo čuli i vidjeli“. U nastavku pročitajte odlomak iz „Najsretnijih ljudi na svijetu“, u kojem autor, Demos Shakarian, opisuje iskustvo svoje obitelji u vrijeme genocida...
Dječak-Prorok
Nakon što su pradjed i prabaka Shakarian primili Duha Svetoga od Rusa evangelizatora – koji su propovijedajući, doputovali i u njihovo selo Kara Kala u Armeniji – počeli su na proročanstvo mjesnoga Dječaka-Proroka (o genocidu nad armenskim stanovništvom početkom 20. stoljeća) gledati drugačije nego prije. To im je spasilo život i označilo početak uzbudljivog putovanja njihove porodice s Duhom Svetim.
Njegovo pravo ime bilo je Efim Gerasemovitch Klubniken, a njegova je prošlost bila vrlo čudnovata. Bio je porijeklom Rus, a njegova porodica bila je jedna od prvih pentekostalnih porodica koje su se, došavši preko granice, smjestile za stalno u Kara Kali. Od najranijeg djetinjstva, Efim, Dječak-Prorok, pokazivao je dar za molitvu, često dugo postio moleći se cijele dane.
Kao što su svi u Kara Kali znali, kada je Efimu bilo jedanaest godina, čuo je kako ga Gospodin opet poziva na molitvu i post. Ovoga puta to je trajalo sedam dana i noći i za to je vrijeme dobio objavu.
To samo po sebi nije neobično. Zaista, kao što je djed običavao gunđati, svakome tko bi izdržao toliko dugo bez jela ili spavanja morale su se javljati rane vizije. Ali ono što je Efim bio u stanju učiniti tijekom tih sedam dana, nije bilo lako objasniti.
Efim nije znao ni čitati ni pisati. Unatoč tome, dok je sjedio u maloj kamenoj kolibi u Kara Kali, pred sobom je ugledao sliku geografske karte s porukom ispisanom divnim rukopisom. Efim je zatražio olovku i papir. I tako sjedeći sedam dana za grubim drvenim stolom, koji je služio njegovoj porodici za objedovanje, marljivo je prepisivao slike i oblike slova i dijagrama koji su prolazili ispred njegovih očiju.
Upozorenja i upute
Kada je završio, rukopis je bio odnesen ljudima iz sela koji su znali čitati. Pokazalo se da je ovo nepismeno dijete na ćirilici napisalo seriju uputa i upozorenja.
U jednom neodređenom trenutku u budućnosti, pisao je dječak, svaki kršćanin u Kara Kali bit će u strašnoj opasnosti. On je prorekao vrijeme neizrecive tragedije za cijelo područje, kada će stotine tisuća muškaraca, žena i djece biti surovo ubijeno. Doći će vrijeme, upozoravao je, kada će svi iz tog područja morati pobjeći. Morat će otići u jednu prekomorsku zemlju. Iako nikad nije vidio knjige iz geografije, Dječak-Prorok nacrtao je kartu koja je točno pokazivala kamo, bježeći, kršćani trebaju ići. Na zaprepaštenje odraslih, vodena površina naslikana s toliko točnosti na crtežu nije bilo obližnje Crno more, nego udaljeni i nezamislivi Atlantski ocean! O tome nije bilo sumnje, isto kao ni o zemlji s druge srane: karta je jasno ukazivala na istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država.
Ali to nije bilo mjesto gdje bi se izbjeglice trebale smjestiti, nastavljalo je proročanstvo. Oni moraju nastaviti putovati dok ne stignu na zapadnu obalu nove zemlje. Tamo, pisao je dječak, Bog će ih blagosloviti, dati im napredak i učiniti da njihovo sjeme bude blagoslov narodima.
Malo kasnije, Efim je napisao i drugo proročanstvo, ali sve što je itko znao o njemu jest to da se radi o još daljoj budućnosti – kada će narod opet morati pobjeći. Efim je zamolio svoje roditelje da to zapisano proročanstvo stave u kuvertu i zapečate je, a ponovio je upute koje je primio u vezi s tim proročanstvom. U viziji mu je bilo rečeno da će samo prorok, od Gospodina izabran za taj zadatak, moći jednom u budućnosti otvoriti kuvertu i pročitati proročanstvo Crkvi. Svatko tko otvori kuvertu prije toga vremena, umrijet će.
Sumnja
U stvari, mnogi ljudi iz Kara Kale smješkali su se na te dječakove maštarije. Sigurno mora postojati neko objašnjenje za „nadnaravno“ pisanje. Možda je potajno naučio čitati i pisati samo da bi se našalio na račun sela.
Neki su, ipak, nazvali Efima Dječak-Prorok i uopće nisu bili uvjereni da poruka nije autentična. Svaki put kad bi vijest o novim političkim nemirima stigla do spokojnih brežuljaka oko Ararata, ljudi iz sela izvadili bi već požutjele listove i ponovno ih čitali. Sukobi između Turaka, muslimana i armenskih kršćana kao da su postajali sve češći. U kolovozu 1896. godine – četiri godine prije nego što je djed zaklao slijepog vola – nije li turska svjetina na ulicama Carigrada ubila više od šest tisuća Armenaca.
No, Carigrad je bio daleko i prošle su mnoge godine od davanja proročanstva. Istina je, proročanstva u Bibliji bila su dana često desetinama, čak i stotinama godina prije svog ostvarenja. Ipak je većina ljudi u Kara Kali, među njima i djed, vjerovala da su takvi autentični proročanski darovi dovršenjem Biblije nestali.
A onda, nešto prije prekretnice stoljeća, Efim je objavio da je blizu vrijeme da se ispune riječi koje je zapisao prije gotovo pedeset godina. „Moramo pobjeći u Ameriku. Svi koji ostanu ovdje, poginut će.
Proročanstva su se pokazala točnima!
Tu i tamo u Kara Kali, porodice pentekostalaca spakirale su se i napustile posjede koji su već odavno bili njihova nasljedna svojina. Efim i njegova porodica bili su među prvima koji su otišli. Kako je koja grupa pentekostalaca napuštala Armeniju, oni koji su ostali, ismjehivali su ih. Nepovjerljivi i nevjerni ljudi – uključujući i mnoge kršćane – odbili su vjerovati da Bog može dati razrađene i jasne upute za suvremene ljude u moderno doba.
Međutim, predviđanja su se pokazala točnima. Godine 1914., za Armeniju je došao period nezamisliva užasa. Bešćutnom djelotvornošću, Turci su počeli krvavi posao protjerivanja dvije trećine stanovništva u mezopotamsku pustinju.
Preko milijun muškaraca, žena i djece umrlo je za vrijeme marševa, uključujući tu i sve stanovnike Kara Kale. Drugih pola milijuna bilo je ubijeno u njihovim selima, u masakru koji je kasnije poslužio Hitleru kao uzor za istrebljivanje Židova. „Svijet nije intervenirao kada su Turci iskorijenili Armence“, podsjetio je svoje sljedbenike. „Neće intervenirati ni sada.“
Nekolicina Armenaca koji su uspjeli pobjeći iz opkoljenih područja, ponijeli su sa sobom priče o velikom heroizmu. Izvijestili su da su Turci ponekad dali kršćanima mogućnost da u zamjenu za svoje živote poreknu svoju vjeru. Omiljen postupak Turaka bio je da zatvore grupu kršćana u staju i zapale je. „Ako ste voljni prihvatiti Muhameda umjesto Krista, otvorit ćemo vrata.“ Ponovno su kršćani izabrali da umru, pjevajući pjesme hvale dok ih plamen nije progutao.
Oni koji su povjerovali upozorenju Dječaka-Proroka i potražili utočište u Americi, s užasom su slušali vijesti.
Poslušni Božjem upozorenju
Djed Demos bio je među onima koji su pobjegli. Nakon svog iskustva s ruskim starješinom, djed nije više umanjivao vrijednost proročanstva. Godine 1905., prodao je farmu koja je generacijama pripadala porodici, prihvaćajući svaku svotu novca koju je za nju mogao dobiti. Zatim je brižno izabrao stvari koje će njegova porodica ponijeti sa sobom, uključujući i njegov teški, mjedeni samovar na drva. Sa svojom ženom, svojih šest kćeri, Shushan, Ester, Siroon, Magga, Yerchan i Hamas, i s trinaestogodišnjim Isaacom, ponosom svog života, zaputio se u Ameriku.
Porodica je sretno stigla u New York, ali se, sjećajući se proročanstva, nije tamo zaustavila. U skladu sa zapisanim uputama, nastavili su putovati preko goleme i čudne nove zemlje sve dok nisu stigli u Los Angeles. Tamo su, na svoje zadovoljstvo, našli malu, ali rastuću armensku zajednicu u kojoj je već živjelo i nekoliko njihovih prijatelja iz Kara Kale. (...)
Nastavak pročitajte u knjizi.
{text}