Gdje je nestao čovjek?
Među suvremenim psihoterapijskim metodama, jedna od vodećih u svijetu je NLP, neurolingvistička psihoterapija, koja se temelji na snazi pozitivnog razmišljanja i prihvaćanja. I čini se da je zaista učinkovita! Što pozitivniji stav imamo prema sebi i drugima, to pozitivnije signale odašilju i drugi nama! Psihologija tako samo potvrđuje Isusove riječi neka činimo drugome ono što želimo da drugi čini nama, i neka ljubimo prvi
Radosno sam hitala prema Vinogradskoj bolnici svom kirurgu, jer su i ove godine, kao i do sada, moji nalazi bili negativni. Prošlo je devet godina od iskustva teške bolesti i još sam tada znala kako će mi svaki dan biti poklonjen. Zato nisam očajavala, već sam se radovala svakom novom danu kad sam mogla nešto bolje obaviti nego prije. Okrenula sam se prema onom što mogu, a ne prema onom što ne mogu, osnovnom postulatu u mom dugogodišnjem radu s osobama s intelektualnim poteškoćama.
Tako sam i danas bila vesela i sretna. No, oko mene su prolazili ljudi napetih i nervoznih lica, pogleda zabijenih u pod, ne primjećujući lijep sunčan dan, miris zrelog proljeća u zraku…
Vjerujem da je većina od njih bila dobrog zdravlja, da su bili dobro situirani, vidjelo se to po markama odjeće koju su nosilia, opet, nešto im je nedostajalo…
Je li to bilo u skladu s onom Preradovićevom „da čovjek ne poznaje sreću dok u njemu ona spi”.
Zar trebamo nešto izgubiti kako bismo to cijenili. Bih li ja, da nemam ovo iskustvo bolesti iza sebe, dakle gubitka jednog dijela tijela i nekih aktivnosti koje ne mogu obavljati, danas bila slična ovim nezadovoljnim ljudima koje susrećem?
Vozim se tramvajem i slušam prepirku između dvije gospođe, u kojoj jedna od njih misli kako ju je druga namjerno okrznula svojom torbom. Okršaj je žestok, nema popuštanja, pljušte uvrede i teške riječi…
Tramvaj ulazi u stanicu, uvrijeđena izlazi van uz viku i psovke… druga ostaje i glasno komentira ponašanje one koja je izišla. Nervozni vozač počinje brzo zatvarati vrata – bojeći se, valjda, da se ona gospođa ne vrati – dok su na srednjim i stražnjim vratima putnici još izlazili. U to dolazi dvoje putnika, kuca na prva vrata a vozač okreće glavu kao da ih ne vidi i tako bulji u prazno do kretanja, a ono dvoje putnika ljuti se i psuje, vidi se to po pokretima ustiju koja govore da mu, ne po lijepom, spominju majku. Takva se slična scena događala na svakoj stanici. Koliko je taj vozač pokupio bijesa i psovki za vrijeme svog radnog vremena, teško je izračunati…
Je li mu to trebalo? Zbog koga je on na ovom radnom mjestu: zbog sebe ili zbog putnika?
Khalil Gibran, moj omiljeni pisac, rekao je da je za čovjeka koji svoj posao ne obavlja radosno, bolje da isti ostavi, dade ga onome koji će ga radosno obavljati, a njemu je sâmome bolje da ide prositi…
E, koliko bi bilo prosjaka na našim ulicama. Već dugo nisam srela čovjeka koji bi rekao kako uživa u obavljanju svog posla…
Zabavljena promatranjem ljudi i njihovim ispadima, došla sam do bolnice. Trebala sam na šalteru ostaviti uputnicu. Red je bio dugačak, jer se na istom šalteru dijele i gotovi nalazi kao i ostavljaju uputnice za preglede. Stojim i gledam. Ulijeće neka gospođa i gura se naprijed. Na nju viču neka ode na kraj reda a ona im odgovara kako samo treba podignuti nalaz na što se javljaju i drugi – kako i oni trebaju samo to, ali ipak čekaju. Gospođa se ne dâ smesti. Koristi drugu taktiku: u automobilu je čekaju unuci, na što jedna žena drekne kako nju u autu čekaju njezina djeca i da je jako bole noge, ali ipak strpljivo čeka… „Ljudi, ne dajte bezobraznici da ide preko reda!” viče spomenuta žena. I drugi negoduju, ali gospođa se ne dâ smesti, ne želi u red, već bezobrazno traži svoje… U isto vrijeme, gospođa koja je operirana prije dva tjedna strpljivo sjedi, blijeda i teško pokretna, i čeka svoj red… To dobro koristi ona s „bolesnim nogama” ukazujući na blijedu gospođu, no, ne nudeći joj da ide ispred nje.
Ne znam što je bilo s onom koja je htjela preko reda, ali čini mi se da je ipak dobila nalaze kako je naumila, jer sam je ubrzo ugledala na tramvajskoj stanici… Izgleda da ista ima dobro razrađenu taktiku da pod svaku cijenu ostvari ono što si zacrta… briga nju za ženu kojoj je stvarno teško čekati…
Pred doktorovom ordinacijom, gužva i nervoza. Istina je da je hodnik premalen za sve one silne pacijente, da je liječnik i dežuran kad ima naručene pacijente za ambulantni pregled, da kroz uski hodnik na bolničkim kolicima voze teške bolesnike i da se svi koji sjede trebaju ustati kako bi bolničari prošli s teškim kolicima, ali meni sve to nije smetalo… Evo, tu sam i čekam svoj red, sretna sam što mogu čekati, zapravo, dok čekam, zabavljam se literaturom koju sam ponijela, i vrijeme brzo prolazi…
Čujem glas nezadovoljne pacijentice koja govori kako se samo u našim bolnicama treba čekati, kako toga vani nema, a ja u sebi mislim kako mi još uvijek imamo dobro zdravstvo i dobre doktore, koji su me izliječili kao i mnoge druge, a da se vani skupo plaća svaka minuta… nemamo novaca za skupa plaćanja pa malo čekanja ne bi trebalo nikome smetati…
Toliko negativnih misli, ružnih riječi i nerazumijevanja, predrasuda o lošim doktorima… Tako negativno nabijeni pacijenti ulaze u doktorovu ordinaciju i oko sebe siju loše vibracije; hoćeš-nećeš, doktor to mora osjetiti, i tako se stvara začarani krug…
Došao je red na mene, nisam stigla pročitati članak iz časopisa do kraja, žurno spremam naočale, nabacujem smiješak na lice, veselo pozdravljam a doktor, koji sjedi za računalom lica udubljena u ekran, ne može ostati ravnodušan – mora pogledati tko mu to tako radosno dolazi u ordinaciju; inače strogo lice, sada poprima blaži izgled i ne može ostati ravnodušan na moje raspoloženje, zarazi se mojim osmjehom i radosno mi se obraća, gleda dokumentaciju i izražava veselje što su mi nalazi dobri a ja mu odajem priznanje na njegovoj stručnosti, i uspostavlja se jedan normalan odnos kakav svaki pacijent priželjkuje.
Liječnici uglavnom pacijentima nose loše vijesti o njihovu zdravlju i zato se stvara taj negativan stav prema svim liječnicima, iako je vrlo mali broj onih koji ne rade dobro, kao i u svim zanimanjima. Medicinska sestra vjerojatno također već dugo nije vidjela pacijentovo nasmijano lice, očito je bilo da je bila zbunjena, pa mi je dala tuđe nalaze…
Vraćajući se tramvajem kući, razmišljala sam o svim negativnostima koje su me okruživale od polaska u grad do odlaska kući. Bila sam nekako tužna što nisam naišla ni na jednu lijepu priču i smišljala sam kako ću zabilježiti svoje doživljaje tog 18. svibnja, bez ijednog lijepog „štikleca”… Zar u našim svakodnevnim životima zaista nema ni tračka sunca? Zašto je to tako? Što se promijenilo u životima ljudi da se više ne znaju radovati, da ne znaju zamjećivati ljepote koje ih okružuju?…
Osjećala sam se kao onaj grčki filozof koji po danu ide s upaljenom svjetiljkom i traži čovjeka. Hoću li ga naći? Sjedila sam, tako, na kraju sedamnaestice, između troje mladih ljudi i razmišljala o svojoj priči, kad sam primijetila kako na stanici kodCibone ulazi postarija gospođa sa štapom u ruci i s kolicima koja je vukla za sobom… Vrata su, doduše, bilaprilagođena invalidima i nije bilo problema s ulaskom, ali zasmetalo mi je dvoje mladih ljudi koji su sjedili do mene: oni su hitro okrenuli glave na drugu stranu, očito u namjeri da ne bi morali gospođi ponuditi da sjedne,pa sam instinktivno učinila kretnju kaoda ću ustupiti svoje mjesto, no u mom naumu zaustavio me mladić s moje lijeve strane, ponudivši staroj dami svoje mjesto. Evo, našla sam čovjeka! Bila sam presretna. Ipak, kroz četiri sata mog boravka u gradu i bolnici, našla sam ono što sam tražila. Nisam mogla, a da ne pohvalim mladića i da ne ispričam dio svojih današnjih događanja. Vidjelo se da su mladiću godile riječi pohvale. Žalosno je da se ono što bi trebalo biti pravilo lijepog ponašanja, događa kao iznimka.
Gdje je nestao čovjek?