Ludilo
Zanimljivo je kako mnogi duhovnici upozoravaju na opasnosti vizija i snova, jer tu se može umiješati i zao duh i napraviti veliku štetu. Za to vrijeme, taj isti zao duh sasvim otvoreno uništava našu djecu. Neki crtići i računalne igrice vrlo su slične snovima i vizijama te ponekad imaju još gori učinak. Bravo, patere Marko, za ovaj tekst!
„Bilo je grozno, neopisivo. Sa svih strana jauci, vriska, zapomaganje… Krv se ledila u žilama dok je prava krv tekla po zemlji spaljenoj nekim moćnim oružjem masovnog uništenja. Odsječene ruke i noge, prerezane glave i vatrom izjedena tijela… U panici sam tražio sklonište, ali nisam uspio naći niti pobjeći: preda mnom je stajao on, predator zmijolike glave i poput britve oštrih kandža, spremnih da mi se zariju u trbuh… Onda sam se, sav znojan, probudio“. Tako mi nekako svoju noćnu moru opisuje jedan dječak, dakle ne bivši ratnik, ne liječeni ovisnik o drogama, ne netko tko boluje od post-traumatskog stresnog sindroma, nego obični 11-godišnjak, koji je imao „bliski susret“ s crtanim filmovima na TV. Prije spavanja.
Tko još nije imao to iskustvo, ne zna što propušta (to je crni humor). Naime, od današnjih crtića ježi se koža, ispada kosa, tresu se zubi, klecaju noge, drhte ruke, migaju oči, pucaju nokti, krvare izgriženi vrhovi prstića nevine dječice. Da ne govorimo što se sve događa u snu, ili u školi, ili u igri. Ili u odnosima prema roditeljima i općenito autoritetima. Sve ih treba zgaziti, ili će oni nas, misle žrtve crtanih filmova, potpaljene agresivnošću i rječnikom istih. Slično, zapravo isto, vidimo i u mnogim stripovima i kompjuterskim igricama, kojima se hrane najmanji ili malo veći. Odlični budući korisnici helexa, normabela, apaurina, praxitena, sanvala, xanaxa, lexiliuma i mase ostalih antidepresiva i lijekova za anksioznost i paniku. Baš pred sobom imam jedan takav strip, lukavo smješten u jedne naše popularne dnevne novine. Već na naslovnici gledam: petorica polu-robota-polu-ljudi u punoj ratnoj spremi, s vatrenim oružjem (poslije se čudimo pokoljima u školama) nemilosrdno pucaju po slabije naoružanim neprijateljima, koji padaju uz urlike i gube svoje bijedne živote u sukobu sa, naravno, „silama dobra“ koje su ih pobijedile, makar u krvi do koljena. Glavna figura, sakrivena iza futurističke maske, kaže doslovno: „Sprženi su! Naše je napredno specijalno oružje tako moćno!“ Zaista jest. Dok gledaš sliku, čini ti se da papir gori od bacača vatre iz mitraljeza budućnosti. Na sljedećim stranicama imamo i neke opasne cure, koje svojim pokretima i držanjem šalju i podsvjesne seksualne poruke, djeci. I one su prekrivene od glave do pete raznim pištoljima i laserima, a imaju i rogove na glavama, gle čuda. Međutim, iznimno su lijepe, savršeno oblikovana tijela, pripijenih svemirskih odijela, hiperaktivne i ne-emotivne, žene-ratnice, koje prvo pucaju pa onda postavljaju pitanja.
Tu radim malu digresiju, jer dolazi mi na pamet ona Isusova: „Pazite da ne prezrete nijednog od ove dječice, jer, kažem vam, anđeli njihovi neprestano motre lice Oca nebeskoga“ (Mt 18, 10) Kome je stalo da upravo ta dječica postanu roboti, nekontrolirani, neobuzdani, iskvareni nasiljem i slikama krvi i smrti? Cijela se mašinerija digla da zarobi i zdrobi najmanje. Što će poduzeti njihovi anđeli? Ne znam, a ne znam ni što će poduzeti njihovi roditelji. Jedna mi majka pripovijeda, kako je razred njezina sina (šesti razred) morao u kazalištu gledati predstavu o seksu za početnike. Čak su dobili i prezervative, a jedan je kasnije, u školi, tim istim darom gađao svoju učiteljicu. Inače, rečenica iz Markova evanđelja može se s grčkog prevesti i ovako: „Pazite da ne sablaznite…“ Lakše je dati djeci prezervative nego ih odgajati za čistu, plemenitu, vjernu i vječnu ljubav. Lakše je kupiti strip i pustiti da do ponoći gledaju sablažnjive scene crtića i filmova, nego s njima moliti i razgovarati.
No, meni je zanimljivo da nitko od milijuna ljudi u našoj Lijepoj, ne reagira na očite povrijede prava djece i nasilje nad njihovom maštom i sviješću. Štoviše, sve je gore i sve su krvaviji i obnaženiji prizori koje moraju (jer inače nisu cool, jer izdvojit će se iz razreda, jer nemaju druge mogućnosti) promatrati, razmatrati, usvajati. Je li to zato da se osigura egzistencija hrvatskih zatvora u budućnosti? Izgleda da su nam tako ispraznili baterije života i razuma, da jednostavno nemamo ni volje ni snage za reakciju. Od cijeloga razreda djece, nijedan roditelj nije pitao nadležne, zašto moje dijete već sa 12 godina mora imati prezervativ u džepu? A vjerujem da su, uzgred budi rečeno, gotovo svi barem nominalno kršćani, katolici. Ili nisu? Ili je problem što jesu, ali isključivo nominalno? Ili sam ja stvarno srednjovjekovni pop koji mlati praznu slamu? Ili to tako mora biti? Ili ne smijemo reći suprotno? Ili se bojimo nešto poduzeti?
Pa u demokraciji nema straha, sve smijemo i sve možemo, tako nam kažu. Ili sloboda reakcije vrijedi samo za moderne, emancipirane, osviještene građane? Nažalost, dok mi šutimo, u mozak se djece slijevaju hektolitri ageso-sexualizacije, što će sutra značiti bolest, rastave, obiteljsko nasilje, preljube, pobačaje, zaštitare po školama, kamere na svakom uglu i slično. Znate kako smo riješili problem 11-godišnjaka s početka priče? Mjesec dana nije smio gledati TV. I izliječio se; kasnije nije ni želio gledati. No, nije li to očito kršenje prava djece? Nekako mi se čini da će se takvo „kažnjavanje“ roditelja uskoro plaćati sankcijama, iza rešetaka.
Eto nam slobode.