Gusan
U ovom zanimljivom tekstu, pater Marko se osvrće na pojave koje su okupirale našu svakodnevicu, a time posredno ulaze i u naše živote. Pogotovo se osvrće na neutemeljene optužbe i napada na Crkvu od strane onih koji imaju najmanje prava napadati je
Poznat je onaj izričaj velikog nam Radića „ …kao guske u magli…“ Koristimo ga kada želimo izraziti mišljenje, da neka stvar, odluka ili situacija nije u redu, da neće dobro svršiti, da ne ćemo stići na planirani cilj. Mogli bismo se sporiti, zašto je dotični upotrijebio izraz „guske“ kad ima toliko drugih životinja i peradi koje pašu u istu priču, ali sigurno nije htio namjerno uvrijediti ove divne ptice, koje imaju svoje kvalitete… Vrlo su vjerne, brane žestoko svoje mlade, ne zahtijevaju mnogo brige, a i u tanjuru nisu loše. Oprostit ćemo Stjepanu, jer u njegovo vrijeme nije bila tako visoko razvijena svijest o dostojanstvu i pravima životinja, kao danas kod nas. No, ipak je trebao razmisliti, je li mudro one koji srljaju u ništavilo nazvati u ženskom rodu, kad postoje i gusani. Kao što postoje i kokoti i purani i patkovi, ali nekako su verbalno zaštićeni, dok se u uvredljivom govoru iliti prepirkama, mi ljudi častimo nazivima njihovih ljepših polovica („gusko jedna“, „kokoško“, „tuko“ i sl.) Pustimo sad to, nego zaista, ne idemo li u maglu, ili još bolje, nismo li već zaglibili u nju? Naime, jedan mi prestravljen prijatelj javlja, da je tijekom uobičajene šetnje Zagrebom, u izlogu te i te knjižare, vlastitim očima ugledao i šokiran proučio knjigu, pod nazivom „Kako se ubiti“. Dodaje, kako je istaknuta na najvidljivije mjesto, dostupne cijene, privlačnog omota, a pokraj te knjižare dnevno prođe na desetke tisuća ljudi, smatra isti. Dakle, divno. U novinama svakodnevno čitamo o samoubojstvima, sastaju se stručni timovi, vode se ozbiljne statistike, rade se seminari na regionalnim i nacionalnim, internacionalnim razinama na temu suicida, a evo ovdje, prodaje se udžbenik koji podučava kako to učiniti. Mašala. Ipak, ne treba nam knjiga da saznamo te makabrične i morbidne stvari. Možemo se ubiti („ubiti u pojam“ - na to smjeram) gledajući neke naše emisije.
I tako, jedne večeri, želeći se malkice opustiti, „palim televizor“ (možda bi ga stvarno trebalo zapaliti) i baš naletim na poznati uradak domaće produkcije, koji je u najgledanije vrijeme, nama svima priuštio nezaboravnu debatu na temu Crkve i biznisa. Pamet stane, kada vidiš dokle se sve ide, da bi svoj otrov i gorčinu čovjek prenio na druge, i to na šire mase! U pomno iskonstruiranim reportažama, koje su obilovale polu-istinama i neistinama, naša je vjerska zajednica prikazana kao oličenje zla, tvornica korupcije, manipulatorska organizacija koja ne preže pred najgorim mogućim metodama, samo da iz napaćenog naroda izvuče i zadnji novčić. Kad nam se serviraju obmane, malo tko provjerava imaju li uopće smisla… Tako, jedan novinar, koji „sve zna“ i u „sve se razumije“, sudi Zajednici staroj dvije tisuće godina, žaleći se, da je od „trideset i devet kontaktiranih osoba iz Crkve, samo njih nekoliko pristalo odgovoriti na pitanja“. No, treba li mu vjerovati? Odakle znam, da je zaista kontaktirao tolike ljude i odakle znam, da su oni bili ljudi Crkve? Naime, postoji masa samozvanih crkvenjaka, nekakvih „teologa“ i slično, koji nemaju veze s našom Crkvom. Jedna anegdota kaže, da nismo automobili ako uđemo u garažu. Ili volovi, ako smo u štali. Umjesto pravične rasprave, ista je sasvim onemogućena, jer je majstorski pozvano više ljudi, a gdje su mnogi, tu su nadvikivanja i nadmudrivanja, pa umjesto o srži problema, nema se vremena uistinu raspravljati i iznijeti svoje stajalište. Zar je moguće, a iz reportaža smo vidjeli da jest, da u našoj Crkvi nema baš ništa dobroga? Zar je moguće, a nametnulo nam se da jest, da je u biskupijama i župama jedina sila i cilj- novac? Tko bi u tako kratko vrijeme i mogao odgovoriti na sve optužbe, opravdati sve novčane izdatke, sve navodne investicije… Ali, važno je, da se to nabrojilo, manje je važno, ima li u svemu istine. Čak je i kamera, kao po naređenju, u krupni plan stavljala blijeda lica dvojice omraženih ljudi Crkve, dok su dobivali pljusku po pljusku, u modernom inkvizicijsko -medijskom paležu. Nakon rata, nota bene, naš se samostan obnavljao punih dvanaest godina, u što su utrošeni milijuni kuna. Možda smo trebali ostaviti ruševinu, jer ipak je važniji taj novac nego barokna ostavština starih pavlina? Strašna je i činjenica, da neki svećenik, koji je iz temelja obnovio šest porušenih crkava, vozi terenca… A jedan bistri i sveznajući kolega reče u istoj emisiji, kako bi Crkva „trebala biti siromašna i za siromašne“. Bravo! Kako se naš kardinal toga nije sjetio! Neka po svijetu hoda u trapericama i vozi fićeka, sigurno ćemo tako moći više pomoći našim misijama, sirotištima, bolnicama, školama, udrugama, pokretima, mladima i starima, nemoćnima, ovisnicima…
Važno je, da Crkva bude ušutkana, da se ponižava bez mogućnosti obrane, da ju svi mogu ocrnjivati a da ne snose odgovornost. Zašto bi nam smetala casina, javne kuće, noćne diskoteke s obiljem droge i alkohola, investicije npr. ogromnih trgovačkih kuća, hotela i sličnoga, kad imamo pravi problem- Crkvu, mafijašku i pokvarenu. Zato nas treba uništiti. Na kraju radosna vijest- već je dvije tisuće godina tako! Nikad nismo mirovali. Sam je Gospodin rekao, da ne ćemo biti mirni, dok smo u svijetu. A s druge strane, ima i dobroga u svemu tome. Možemo biti i bolji. Možemo se suočiti sa svojim slabostima. Možemo se obratiti! Zato, oprostimo ali i čuvajmo svoje duše. Istina se, konačno, potpuno nalazi jedino u Bibliji. Ne na Televiziji.