Kako sam glumio oca

Svi mi, svjesno ili nesvjesno, oponašamo svoje roditelje, u najboljoj namjeri, iako smo razočarani kad izostanu očekivani rezultati. Griješimo, jer želimo da drugi žive onako kako mi mislimo da je ispravno i dobro

Dragi tata!

Prošli smo gotovo sve najvažnije trenutke mog odrastanja. Nepravedno bi bilo kad ne bih spomenuo i odrastanje svoja dva mlađa brata, i tvoj odnos prema njima. Njih si, naime, odgajao drugačije. Tada si bio stariji, ne mnogo ozbiljniji, ali ipak donekle zadovoljan životom. Osobito od dana kad si ostavio piće. A ostavio si ga nakon jednog prijelomnog događaja. Bila je nedjelja. Ne znam koja je kap prelila tvoju čašu punu gorčine i strpljenja. No za to i ja snosim dio odgovornosti. Naime, pružio sam ti otpor ondje gdje ga nisi očekivao: postupio sam po svojoj volji, a ne po tvojoj i veću sam svotu novaca posudio jednome svome prijatelju, a ne tebi kao što si očekivao. Možda je upravo to bila ta kap. Porazbijao si sav namještaj u kući, osim TV-a (danas mislim da si možda trebao početi od njega!). Mama i mi, djeca, pobjegli smo od kuće i nismo se htjeli vratiti. Kad si se otrijeznio i vidio sav onaj krš, odlučio si da ćeš zauvijek ostaviti piće. I te odluke si se držao do smrti. Nakon nekog vremena, na tvoju molbu svi smo se vratili kući a ti si, kao što rekoh, postao drugačiji, bolji čovjek. I bolji otac prema svojim mlađim sinovima, mojoj braći. Više nije bilo tvog nekadašnjeg nepotrebnog iživljavanja na njima zbog i najmanje pogreške i neposluha. Promijenio si prijašnji način, na koji si odgajao mene. Tu sam promjenu vjerojatno doživio kao nepravdu, jer strogoću koju si bio primjenjivao prema meni (a ona je često prelazila u okrutnost i zlostavljanje) ja sam počeo provoditi na njima.

Braća „priljepci“

Uvijek kad bih išao sa svojim društvom na seoske zabave, na druženje u klijeti, na kupanje..., oni su htjeli ići sa mnom. Branio sam im, ali oni su bili toliko uporni (osobito najmlađi) da sam se morao sakrivati i bježati kako se ne bi „zalijepili“ za mene. Ako ni to ne bi pomoglo, morale su pomoći prijetnje, ili lažna obećanja („Drugi put sigurno ideš sa mnom!“) pa čak i žestoka pljuska. Srednji brat je volio koristiti moju odjeću ili obuću, samo da bi izgledao što odrasliji i kako bih ga pustio da ide sa mnom. Ponekad sam ga vodio sa sobom jer, za razliku od mene, ima sluha i zna pjevati i svirati gitaru. A ponekad sam morao uzeti obojicu, na tvoje i mamino traženje, samo da vam udovoljim. Pritom sam morao paziti kako se ponašam, što govorim i radim, jer su me špijunirali i pri povratku kući tužakali. Pa kako da ih onda vodim sa sobom? Što se tiče preuzimanja uloge oca oponašao sam tebe, i tražio razloge da ih kažnjavam. A razloga se uvijek našlo, i uvijek su bili „opravdani“: od bježanja iz škole i loših ocjena, skitnje „od jutra do mraka“, pušenja, neposlušnosti, lijenosti sve do nenamjenskog trošenja džeparca. Tukao sam ih zato što su zaprljali hlače ili cipele. Tukao sam ih jer su psovali. Tukao sam ih jer su bili „zločesti“. Na primjer, kako nisu redovito učili, znali su nakupiti jedinice. I umjesto da im pomognem u učenju, kako bi ispravili te negativne ocjene, ja sam ih radije tukao zato što nisu htjeli učiti! Kao što rekoh, uvijek se našao „opravdan“ razlog da „glumim“ tebe. A tako sam te vjerno oponašao u „odgajanju“ da si me znao zamoliti neka ih više ne tučem. Valjda nisam htio da oni dobiju manje batina od mene, pa sam se zdušno trudio kako ne bi bili „zakinuti“ u tom pogledu. Tata, oprosti mi. Oni su mi već oprostili.

Dragi tata!

Pušio si, volio si popiti (dok nisi pretjerao i ostavio piće), volio si kartati za novac i to najčešće na seoskim „karminama“. Ako si imao uspješnu noć, bilo je kod kuće mirno. Ali češće si gubio, a onda bismo mi platili cijenu! Pušio si cijeli život, do kraja života. I čak ni onda kada si obolio, nisi se mogao odreći toga poroka. I on te je na kraju stajao zdravlja izazvavši tvoju preranu smrt. Ali zato si nama strašno branio da pušimo. Meni ne toliko, jer nisam bio osobito sklon cigaretama, no braća su zbog svoje želje da budu „veliki“, da budu kao ti, „popušili“ više batina nego cigareta.

(Ne)zgoda iz zahoda

U svemu tome bilo je i smiješnih zgoda. Tako mi je srednji brat pričao kako je jednom prilikom u našoj kući sjedio za stolom s tobom i jednim susjedom. Vi ste kartali, a njemu si rekao neka piše sakupljene bodove. Na stolu je ležala gotovo puna kutija cigareta i kraj nje kutija šibica. Brat nije mogao odoljeti izazovu. Morao je pokušati „maznuti“ barem jednu cigaretu! I uspio je, jer ti si bio toliko unesen u igru da je ispred tebe neopazice izvukao cigaretu. Tako je uzeo i šibicu. Jednostavno ju je izvadio iz kutije praveći se da će čačkati zube (i tu smo naviku sva trojica preuzeli od tebe, čak na isti, blago rečeno, čudan način.) Usput je otrgnuo komadić kutije da može zapaliti šibicu. Sad kad je imao i jedno i drugo, i treće, rekao ti je da mu se više ne dâ pisati i da se ide igrati. Ti si ga začudo pustio i rekao da ćeš pisati sâm. No nije se otišao igrati, nego je otišao u zahod iza kuće. Kako sam pripovijeda, sjeo je na dasku, zapalio cigaretu i toliko naglo i brzo uvlačio dim da mu se zavrtjelo u glavi. Začas je zahod bio pun duhanskog dima, ali, kaže brat: „Baš me bilo briga, uživao sam!“ Međutim, užitak mu nije dugo trajao jer su se vrata iznenada otvorila, a na njima si stajao ti! Kakav šok, i to za obojicu! Prva tvoja reakcija bila je više odraz nevjerice nego srdžbe. Pozvao si mamu i rekao otprilike ovako: „Dođi vidjeti što mi hranimo!“ Nisi rekao „koga“, nego „što“! Nisam brata ispitivao kako je na kraju završila ta „(ne)zgoda iz zahoda“ a ni on nije bio previše uporan da mi je ispriča. Više sam razmišljao o tvojim izgovorenim riječima. Čini mi se da si nas doživljavao kao predmete, kao „sirova neobrađena bukova debla“, koja ti moraš „istesati“. Kad si bio ljut ili kad bismo nešto pogriješili, upućivao si i nama, i drugima koji su ti se zbog bilo čega zamjerili, pogrdne riječi. Najčešće su bile: „bukveš“ – to je značilo da smo glupi kao drvo bukve; „tikveš“ ili „tikvan“ – da smo glupi kao tikve na polju, koje su uglavnom služile svinjama za hranu; „blesavec“ – da nemamo pamet. I na kraju „šašavec“. Ta je riječ imala jednako značenje kao „blesavec“. Ove su riječi obavezno bile popraćene psovkama i obaveznim „predavanjima“. (...)

U idućem broju: Što smo od oca naslijedili, što smo prihvatili, a što smo ili zanemarili ili odbacili; što nam je koristilo, a što nam je štetilo; što je on htio da postanemo i kakvi da postanemo, a što se dogodilo...