Čovjek s Krete

Što je to čega se tako čvrsto držiš i ne možeš to predati kako bi primio sve što ti Bog želi dati? Što želiš?

Na Kreti je živio čovjek koji je jako volio svoj otok i ljude na njemu.
Svaki je dan sretan radio u svom vinogradu i masliniku; i bio je prvi koji bi poljubio novorođeno dijete, i prvi koji bi izrazio sućut kad je netko umro.
Volio je svoj otok i sve ljude na njemu, i svi su voljeli njega.

Kad je napunio 99 godina, dođe mu vrijeme da umre. Oko njega su se okupila djeca i unuci, i on ih zamoli da ga polože na njegovu voljenu zemlju, što oni i učiniše. Sunce mu je obasjavalo lice, vjetrić prolazio kroz kosu... On pogleda uokolo i osjeti se tako sretnim, uze u šaku grumen kretske zemlje i reče: „Ovo je sve što sam volio”, zatvori oči i umre.

Kad ponovno otvori oči, vidje da je na vratima Raja, ali nije uspijevao vidjeti što se nalazi iza vrata. Vrata se otvore, iziđe Bog i reče:
– Volio si mene, volio si druge, dođi, uđi u vječni život!
Čovjek sav uzbuđen pođe, kadli ga Bog upita:
– Što to imaš u ruci?
Čovjek, zbunjen, reče:
– To je grumen kretske zemlje, jedino što mi je ostalo, jedino što sam ikada volio.
– Žao mi je, ali nečistih se ruku ne ulazi u Raj.
– Bože, ne shvaćaš! Pa jedino mi je ovo ostalo!
– Žao mi je, ali moraš se toga odreći.
– Ne mogu se toga odreći!
– Onda ne možeš ući.
– U redu.
I čovjek opet sjede do vrata Raja, a Bog ode, i vrata se Raja zatvore.

Nekoliko dana kasnije, vrata se Raja ponovno otvore, iziđe Bog i reče:
– Imamo proslavu, i to za tebe! Dođi, uđi u vječni život!
Čovjek bojažljivo upita:
– Mogu li ponijeti svoj grumen kretske zemlje?
– Ne, žao mi je, ne možeš.
– Onda ne ulazim!
I čovjek ponovno sjede do vrata Raja. Bog ode, i vrata se Raja zatvore.

Dani su prolazili, a on je očajnički stiskao onaj grumen; zemlja se osušila, pretvorila u prah. Prebacivao je taj prah iz jedne ruke u drugu, grčevito se trudeći da mu se sasvim ne raspe.

Konačno, vrata se Raja ponovno otvore, i iziđe dijete Isus... ne stariji od četiri godine. Priđe mu i znatiželjno ga upita:
– Što radiš?
Stari čovjek ogorčeno povika:
– Pusti me na miru! Kako se usuđuješ nazivati Bogom ljubavi? Da si zaista Bog ljubavi, dopustio bi mi da zadržim ono što sam najviše volio.
Isus ga pogleda i nježno mu reče:
– Čovječe, meni se to čini kao hrpica prljavštine. Uzmi me za ruku i dođi doma!
Stari čovjek shvati kako se očajnički drži svoga kala, i konačno otvori šaku, zapuše Vjetar, Duh Božji, i sve odnese. Tada praznih ruku, spuštena pogleda, priđe Isusu, pruži Mu ruku, i Isus ga uvede u Raj.
Vrata se Raja zatvore za njima, a čovjek, još uvijek tužan, podiže pogled... i poče se smijati. Zašto? Jer se ispred njega nalazila cijela Kreta. Sve što je ikad volio.

---

Što je to čega se tako čvrsto držiš i ne možeš to predati kako bi primio sve što ti Bog želi dati? Što želiš?
Sve što želiš, Bog je stvorio. S Bogom imaš sve. Bez Njega nemaš ništa.

(prema priči p. Larryja Richardsa)