Pelikanova djeca

Ima ljudi koji kažu: „Dosadno nam je!”

Jedan pelikan velikih bijelih krila nastanio se u kamenoj udubini velikoga planinskog grebena iznad mora. Tu su se izlegla dva njegova prekrasna ptića: dva mala napredna pelikana, koji su bili vječito gladni. Pelikan se redovito bacao u valove da između grebena izvuče ribu ili školjku kako bi zadovoljio uvijek otvorene kljunove svojih mališana.
Jedne se strašne zime pelikan našao u nevoljama. Kiša i vjetrovi izmjenjivali su se bez prestanka; nije mogao poletjeti. Čim bi se podigao, vjetar bi ga bacio na stijenu. Zbog povrijeđena krila postao je nepokretan. Zato se šćućurio u gnijezdu nad svojim ptićima. Dvojica su mališana otvarala kljun i glasno pijukala: „Gladni smo! Gladni smo!”
Srce mu se kidalo od njihove patnje, pa je učinio što svi pelikani obično čine kada se nađu u krajnjoj nuždi. Komadima vlastitog tijela hranio je mlade. Tako ih je uz najveću žrtvu spasio da ne uginu od gladi. Na kraju je sam uginuo.
Jedan od mladih ptića onomu će drugom: „Baš dobro, nisam više mogao svaki dan jesti isto meso.
Čudo svake mise glasi: „Uzmite i jedite, ovo sam ja.” Ima ljudi koji kažu: „Dosadno nam je!”

Bruno Ferrero, Ima li još plesača?