Misa za početnike 3

Written by Josip Lončar.

U Misi sudjelujemo u Isusovoj žrtvi koja će biti plodonosna samo onima koji primaju vjerom, i za koje primamo vjerom. No, kako povjerovati, kako imati što više vjere?

Vjera

Zadobivanje vjere dio je općenite pripreme za Misu. Možemo vjerovati da Bog postoji; možemo vjerovati da je ovakav ili onakav, možemo vjerovati da želi ovo ili ono, možemo vjerovati da ga možemo susresti na ovakav ili onakav način, možemo vjerovati da od Boga možemo primiti ovo ili ono, možemo vjerovati da mu možemo dati ovo ili ono; možemo vjerovati u istinu i možemo vjerovati u laž, možemo vjerovati u razumu i u srcu; možemo sami izgraditi vlastitu vjeru, ali vjera može biti i dar Duha Svetoga. Istinska vjera, po kojoj nas Bog uslišava, uvijek je i isključivo dar Duha Svetoga, a sve su ostalo samo naša uvjerenja. Vjera je dar i zato, da bi svi ljudi bili u ravnopravnom položaju, do nje svi možemo doći na jedan jedini način – da je primimo kao dar. Na Misi sudjelujemo vjerom i uvjerenjima koja se vjeri često izravno suprotstavljaju. Vjera se rađa, dobiva kao dar u susretu s Bogom. Vjeru na dar dobivaju oni koji za njome vruće čeznu (usp. 1 Kor 14,1). Što imamo više pojedinačnih vrsta vjere, a manje uvjerenja, to smo zreliji vjernici. Za sve što god tražimo od Boga, moramo imati zasebnu vjeru. O tome sam detaljno pisao u knjizi Karizma vjere. Ako imamo iskustvo vjere srca, Misu ćemo moći doživjeti gotovo jednako bilo gdje i bilo kad bez obzira na vanjske okolnosti. Naša unutarnja raspoloživost neće bitno ovisiti o djelovanju vanjskih čimbenika (svetosti svećenika, glazbi, uređenju crkve...). Vjera se rađa iz povjerenja, pouzdanja u Božju dobrotu i pravednost, iz istinskog poznavanja Boga kojeg nam je svojim životom objavio Isus u evanđeljima. To pouzdanje može biti plod našeg osobnog odnosa s Bogom u njegovoj riječi a možemo ga primiti od Crkve kroz određena duhovna iskustva.

Posebno pouzdanje

Određena svetišta kao i razne župske, redovničke ili zajednice pojedinih crkvenih pokreta, imaju posebnu vrstu pomazanja ili prisutnosti Duha Svetoga, posebno pouzdanje u određenu vrstu milosti, posebno iskustvo Božjeg milosrđa. Duh Sveti je te zajednice obdario specifičnim darovima, pa kad dođemo na njihovo misno slavlje, tom se posebnom izvoru vjere priključimo veoma lako. Sjetimo se da je Šaul dva puta susreo povorku proroka koji su bili u proročkom zanosu te je s njima počeo prorokovati, iako sam nije bio prorok. Ta posebna prisutnost Duha Svetoga utječe na sve koji mu se približe s dobrom voljom, pa se tako i Šaul otvorio prorokovanju, što bi mu bilo daleko teže izvan toga specifičnog pomazanja. Taj princip, na žalost, vrijedi i kad se pridružimo grupama koje prakticiraju đavolsku prisutnost, pogotovo kad joj se otvorimo misleći da će nam u nečemu pomoći. Postoje zajednice s posebnim darom slavljenja Boga; kad dođemo na njihovu Misu, lako možemo primijetiti da to slavljenje dotiče nutrinu. Može nam se dogoditi da još danima potom pjevamo neku od tih pjesama u svojem srcu. To slavljenje ne ovisi o kvaliteti izvođenja, nego o kvaliteti unutarnjeg doživljaja onoga što se pjeva. Ima zajednica koje gaje posebnu ljubav prema bolesnicima i mnogo mole za njihovo ozdravljenje. Kad dođete u takvu zajednicu, primijetite da ste povjerovali i primili svoje ozdravljenje koje do tada nikako niste mogli. Svi znamo za Lurd, Fatimu, Međugorje, Guadalupe, Mariju Bistricu, Trsat... Takvih svetišta ima velik broj širom svijeta. Bio sam u župama koje imaju poseban dar klanjanja pred Presvetim. Oni koji tamo dođu iz drugih župa, otkriju kako ih to klanjanje, za razliku od onog u njihovim župama, povezuje s Bogom mnogo dublje i da im sat vremena pred Presvetim Sakramentom prođe prebrzo. Neka svetišta ili zajednice imaju posebno povjerenje u Blaženu Djevicu Mariju. Sjećam se svog prvog dolaska u Međugorje. Ondje sam bio tri dana i nisam ni vidio ni doživio baš ništa posebno, no čim sam se vratio kući, počeo sam iskreno uživati u molitvi krunice i od tog sam trenutka gotovo potpuno prestao slušati svjetovnu glazbu. Nitko mi ondje nije ni na koji način naglasio da to trebam činiti. Mnogi nakon što se prvi put vrate iz Međugorja, počnu s radošću, istinski postiti o kruhu i vodi. Mnogi u Međugorju prvi put osjete radost ispovijedi, osjete da, ispovijedajući se, čine Bogu i sebi djelo ljubavi; mnogi prvi put iskuse radost klanjanja pred Presvetim Sakramentom i mnogi prvi put osjete ljubav i zagovor Majke Božje. Mnogi vjeru i povjerenje koje su pronašli u Međugorju donesu sa sobom u svoje obitelji i u svoje župe. Zaista sam u životu blagoslovljen jer sam imao prilike sudjelovati na susretima zajednica koje njeguju posebnu pobožnost prema Duhu Svetome, i svjedočiti njegovim darovima. Velik je privilegij danas gledati čudesa koja su opisana u evanđeljima a koja se nikad nisu prestala događati, te se itekako događaju i danas. Postoje svećenici koji svojom karizmom privlače na Misu mnoštvo vjernika. To mnogima može biti blagoslov da otkriju vrijednost Mise koju do tada nisu poznavali. Ti svećenici imaju posebno iskustvo žive vjere u ono što se na Misi događa, koje onda, svojim svjedočenjem, prenose na druge. Neki koji inače ne idu na Misu dođu tada, iz čiste znatiželje, vidjeti zašto toliki idu tamo, a onda dožive živo iskustvo susreta s Bogom. Nakon toga sudjeluju na Misi u svojim župama s novim žarom u srcu. Sjetimo se Padre Pija, svetog župnika Arškog, svetog pape Ivana Pavla II. i mnogih drugih svetih svećenika. I danas, širom svijeta, Crkva ima takvih svetih svećenika. Drugi opet svećenici privlače ljude posebnim darom ispovijedanja, drugi opet poučavanja, neki su posebno pomazani za duhovnike, neki za egzorciste, neki imaju posebne darove organizacije župske zajednice... Često je znak takvog posebnog pomazanja, posebne prisutnosti Duha Svetoga, taj da prisutni izgube osjećaj za vrijeme ili pak ne osjećaju nikakav fizički napor prilikom klečanja ili stajanja. Ne radi se o tome da vrijeme prolazi brzo zato što nam je nešto zanimljivo, nego zato što u dubini sebe osjećamo Božju prisutnost za kojom, kad je jednom osjetimo, čeznemo uvijek. Zato oni koji dožive tako nešto, idu više puta na takva mjesta kako bi to doživjeli ponovno. To je jedan od razloga zašto ljudi hodočaste. Nakon određenog vremena, to posebno pouzdanje (pomazanje) zajednice u koju „hodočastimo“, postaje i naše osobno pouzdanje i mi ga „hodočasnici“ tada donosimo u svoju župsku zajednicu. Važno je da ga u svojoj župi nikome ne namećemo (mnogi u tome, iako imaju najbolju nakanu, griješe) jer tako sprečavamo njegovo širenje. Nametanje je suprotno slobodi koju nam daje Duh Sveti, i on u njemu ne sudjeluje. To novostečeno pouzdanje trebamo prenositi na druge na isti način na koji smo ga i primili – živimo ga i pustimo da se samo širi na druge. Kad naši bližnji vide da nas je naše iskustvo promijenilo u bolje ljude, sami će nas pitati što nam se dogodilo. Tako, osobna vjera pojedinca često započinje „hodočašćenjem“ u zajednice u kojima se očituje određena vrsta žive vjere. Zato imamo brojna svetišta, hodočasnička mjesta, razne vrste duhovnih seminara... Sigurno je da će oni koji su na poseban način iskusili klanjanje – pristupati pričesti s većim povjerenjem; da će oni koji su doživjeli ozdravljenje – za vrijeme Mise moliti za bolesne s većim povjerenjem; oni koji su iskusili slavljenje – posebnu će pažnju obratiti na onoga koga slave... Ovdje želim posebno naglasiti da je za pojedinu župu veoma vrijedan župnik „hodočasnik“. Takva su hodočašća svojevrsna specijalizacija u kojoj taj župnik, kao predvoditelj župske zajednice, umnaža svoju vjeru i prenosi je na svoju župsku zajednicu. Nekad su u svakoj župi bile vrlo važne misije koje su predvodili iskusni misionari; oni su u nekoliko dana boravka u župi prenosili vlastito iskustvo vjere na župsku zajednicu u kojoj su služili. Danas se to češće događa kroz župske duhovne obnove. Moram spomenuti i obitelj, u kojoj roditelji, djedovi i bake prenose svoje iskustvo vjere na djecu; obitelj, u kojoj se moli (osobno i zajednički), u kojoj se razgovara o Bogu, a posebno u kojoj se, kroz živu vjeru, živi pouzdanje u Božju providnost, te se tu vjeru prenosi na djecu. Neće je svako dijete prihvatiti jednako, ali će zasigurno imati jednaku priliku to učiniti.

Kako zagrijati svoju vjeru

Dobar način otvaranja srca za primanje vjere je promatranje onoga što nam je zapisano u Bibliji, posebno u evanđeljima. Ne bi nam trebao biti problem zamisliti Isusa koji stavlja svoj prst u svoja usta, navlaži ga vlastitom slinom, ispruži svoju ruku i gluhome mucavcu (koji sve to vidi i dopušta) rukom dotakne jezik i tako mu preda dio svojeg tijela. Nije li to slika onoga što nam se događa u pričesti?! Nastojmo si je predočiti što češće. Čitanje i meditiranje riječi Božje zagrijava našu mlaku vjeru. Osobno, kad trebam moliti za nečije ozdravljenje, podgrijavam svoju vjeru tako da očima srca promatram brojna ozdravljenja zapisana u Bibliji. Pokušavam vidjeti, predočiti si, zamisliti, doživjeti radost tih ljudi koji su, primivši čudesno ozdravljenje, ponovno dobili priliku živjeti. Još me više raduje Isusovo radosno lice. Ako se mi slabi i grešni ljudi možemo radovati kad nekome pomognemo, kolika onda mora biti Isusova radost?! Također, razmatram i Isusovu muku. Sigurno je da ćemo mi, slabi i grešni ljudi, učiniti sve što je u našoj moći za svoju djecu koja su bolesna, izgubljena ili zarobljena raznim ovisnostima; učinit ćemo to koliko god bilo teško ako znamo da im to može pomoći. Mnogi bismo bili spremni i život dati za spas svog djeteta. Nije li Isus trpio i dao svoj život iz istog razloga?! Nije li Otac dao svoga Sina samo zato jer nas voli kao vlastitu djecu? Ipak, kao što naša djeca ponekad ne žele, ne znaju ili zbog nekog trećeg razloga ne primaju našu pomoć, tako ni mnoga Božja djeca ne znaju, ne žele ili zbog trećeg razloga ne primaju Božju pomoć, pa su stoga potrebni naše evangelizacije.