Aleluja u korizmi
Na početku korizme uglavnom čujemo, “Sjeti se da si prah, i u prah ćeš se vratiti”. Ipak, razmišljala sam o tome da Isus možda govori nešto drukčije ove godine: “Da, od praha zemlje si nastao, i čak sam te i tad volio, ali ću iz pepela koji je bio tvoj život, stvoriti ljepotu. Dođi, hodaj samnom kroz prašinu pustinje; hajde da pođemo na ovo korizmeno putovanje, kako bi na tom zajedničkom putu pronašli plodove uskrsnuća... dođi.”
Tako smo ušli u korizmu. Ali nismo u nju ušli individualno, već kao zajednica. Sve grane crkve, svugdje u svijetu ušle su u korizmu zajedno. Da, pristupamo joj drukčije, ali to nije bitno. Nadam se da smo pronašli izvore žive vode u središtu pustinja i naučili primjećivati novi život koji nam Bog uvijek daje kad mu vjerujemo da čini sve novo – da, čak i nas, čak i Crkvu.
Pustinja je uobičajen simbol za korizmu i u pustinji je čovjek primoran suočiti se sa samim sobom. Pustinje života, koje rijetko kad čine putovanje ugodnim, mogu se pokazati životvornima na svoj vlastiti način. Dolaskom pred jeruzalemska vrata, dok crkvena zvona najavljuju Cvjetnicu, gotovo smo stigli na kraj korizme. Ako smo se nečega odrekli u ovih četrdeset dana, ili ako smo se na nešto obvezali, to nismo učinili kako bismo uzdigli svoj ego, već kako bi nas to iskustvo pročistilo i možda nam dalo veću poniznost. Oduvijek sam smatrala da je korizma vrijeme milosti, vrijeme u kojemu ne samo da nas Bog poziva na dublje nutarnje obraćenje, već također i pruža svoju pomoć na nešto drukčiji način nego inače. Osobno je prisutan kako bi nam pomogao da zaronimo u misterij najznačanijeg događaja u povijesti naše vjere – u misterij Velikog tjedna.
Proljeće, ili manjak proljeća, na drveću podsjeća nas kako je ona duboka nada koja se rađa u korizmi ono za čim najviše čeznemo. U nekoliko proteklih godina razmišljala sam o Aleluji u korizmi, za što će neki misliti da je neobično. Ali možda i nije! Neke crkve „poste“ od pjevanja Aleluje u vremenu korizme jer je to vrijeme kada razmišljamo o tome kako je Isus bio u pustinji, te mu se pridružujemo na njegovom putovanju kroz divljinu i očekujemo pobjedu njegove smrti i uskrsnuća. Možda se u toj tišini koju korizma pruža, u tišini od riječi koje tako često izgovaramo bez razmišljanja o njihovom značenju, u nama oblikuje i produbi Aleluja. U ovom su vremenu psalmi i molitve crkve ipak puni slave i hvale usmjerene ka Bogu. Oni su kao 'proba' za našu uskršnju Aleluja.
No, možda postoji i drugi razlog zašto postiti od Aleluje u ovo vrijeme. Moj mali kompjuterski rječnik daje dva objašnjenja riječi 'Aleluja'. „Koristi se kako bi izrazila slavu ili hvalu Bogu“, ali također se i „koristi kako bi izrazila olakšanje, dobrodošlicu, ili zahvalnost“. Jesmo li uistinu spremni pjevati Aleluja u pustinji, u svim onim iskustvima koje nam slamaju srce?! Potrebna nam je korizma i Veliki tjedan kako bi ostavili svoj duboki utjecaj u nama prije nego li možemo izraziti olakšanje i zahvalnost kad se nalazimo u prognanim mjestima u našem životu. Trebamo pustiti da nam mudrost pustinje pomogne da se sprijateljimo s pustinjama koje nosimo u sebi; u protivnom će naše slavljenje biti površno. Trebamo dopustiti svježim pupoljcima drveća da polako pokazuju put prije nego li su naše unutrašnje pustinje spremne procvjetati i pjevati. Aleluja se mora podići iz duboke tišine naše najveće tuge; tek tada će biti istinski stvarna.
Nedavno sam se sjetila da mi je, kada sam bila mlada vjernica i još živjela u Hrvatskoj, svećenik rekao, „Traži od Isusa da ti da križ“. Nekad se pitam, zašto mi je to rekao? Ali ovih dana u tim riječima nalazim utjehu. Neki događaji u mom životu, u životu svakog od nas, imaju smisla tek u svjetlu križa. Neka iskustva ne donose svjetlo; teška su. Jedino svjetlo koje donose je nutarnje svjetlo, svjetlo Križa, koje je zapaljeno u našoj duši. Ove godine imam isto godina koliko i Isus kad je umro. I dok ulazim u ovaj Veliki tjedan i razmišljam o riječima „pitaj Isusa da ti da križ“, pada mi napamet jedno konkretno iskustvo, jedna pustinja. Ulazim u Tjedan s produbljenom svjesnošću duboke svetosti ovih dana, i moje duboke želje da s Isusom hodam do kraja ove godine, iako nisam sasvim sigurna što to podrazumjeva. Ali sam također svjesna cijene, te svjesna toga, ne znam jesam li još spremna pjevati Aleluja; bilo bi pogrešno kad bi to sada pokušala. Najdublja tuga u meni još uvijek ne može pjevati.
Milost korizme je ogledalo; ogledalo u kojemu se vidimo točno onakvima kakvi jesmo, bez skrivanja pred Bogom ili pred nama samima. Ako smo u to ogledalo dobro pogledali, ako smo imali hrabrosti vidjeti se bez skrivanja, tada znamo što trebamo donjeti na Posljednju Večeru, i u Vrt, i na Križ, i u grob s Isusom. Tad ćemo znati kako čekati u tišini Velike Subote u kojoj je Bog bio u tišini. Tad ćemo znati što u nama mora umrijeti kako bismo mi mogli ustati s Njim već u ovom životu. Postepeno će se svo stvorenje pridružiti drveću i pticama u pjesmi hvale, i pripremi za uskršnju Aleluju. Čak i ono drveće koje je još golo mora s vremenom procvjetati, a novi pupoljci doći će s toplijim danima. Vjerujmo da će naše pustinje također naučiti pjevati. Pogledajmo u to ogledalo korizme, jer još uvijek ima vremena suočiti se s istinom; nemojmo se bojati. Isus je došao kako bismo imali život, i to život u izobilju. Nekada moramo prvo umrijeti, u unutrašnjosti, s Njim, tako da bi nas On mogao odvesti u dublji život. Ovo su sveti dani; ovaj se tjedan ne zove „Veliki (sveti) tjedan“ bez razloga. Bog je vrlo blizu, tebi, meni, svima. Dopustimo mu da nas uvede u Pasiju. Nemojmo se bojati suočiti se sa smrću s Njim. Tek ćemo tada biti uistinu živi. Tek će tada naša unutrašnja pustinja, koju je korizma njegovala, biti sposobna u Nedjelju uzviknuti s radošću koju donosi prazan grob; tek će tada naša najdublja tuga pjevati.
© Iva Beranek (Dublin, 31.3.2012.)