Čitao je u srcima
Dar spoznanja ili dar čitanja ljudskih srca jedan je od vrlo rijetkih karizmatskih darova. To je načina na koji nam Bog pokazuje svoje poglede na određenu ljudsku dušu. Čovjek je bez Duha Božjega ograničen na vlastite sudove po čuvenju i viđenju. Bog na taj način izabire slabe da posrami jake i lude da posrami mudre, jer u mnogim se naočigled slabima krije nevjerojatna snaga i u mnogim naočigled ludima ogromna mudrost. Tako je Padre Pio za svoje suradnike izabrao one koje mu, po ljudskim kriterijima prosuđivanja, nitko ne bi predložio
„Ispovijedao sam se kod Padre Pija. Kleknuo sam ispred njega. Spremio sam se da kažem svoje grijehe, no on je počeo govoriti prije mene i ispripovjedio mi je čitav moj život. Znao je sve o meni, čak i ono što sam s vremenom zaboravio.” Ovakve su izjave dale mnoge osobe nakon što su se susrele s Padre Pijom. Na prošlim smo ih stranicama 'čuli' od velikih obraćenika. To je iskustvo koje su imale tisuće vjernika u susretu s Padrom. Sposobnost čitanja misli, poznavanje duše koja mu se približava, bila je jedna od najupečatljivijih karakteristika Padre Pija. Činilo se da njegova ljudska duša nije imala nikakvih prepreka. Padre je govorio o osobnim tajnim događajima osobe pred sobom kao da čita iz knjige. Njegove su izjave bile precizne, točne, makar je vrijeme zamaglilo sjećanje na te događaje u umu sugovornika. Ništa nije moglo promaknuti njegovoj misterioznoj intuiciji. „Čitanje misli” je sposobnost koja je poznata u parapsihologiji. Mnogi senzitivci, magi, čarobnjaci tvrde kako je imaju i koriste je kako bi impresionirali svoje klijente. No to nema nikakve veze s onim što je utvrđeno kod Padre Pija. Sposobnost „fratra sa stigmama” da „čita iz srca” pronalazi svoje objašnjenje samo u mistici. Definirana je kao „kardiognosija”, istraživanje srca, i također kao „razlikovanje duhova”. Ne radi se o „intuiciji”, nejasnoj ideji, koja se u određenom trenutku nalazi u umu osobe, već o „punoj spoznaji srca”, potpunom opažanju misli, osjećaja, želja, potreba osobe. Ta je sposobnost od najveće duhovne vrijednosti, koju samo Bog može dodijeliti. Teolog Rojo Marin, Španjolac, ovako je definira: „natprirodno poznavanje tajni srca koje Bog otkriva svojim slugama”. A Adolfo Tanquerey, Francuz: „Dar 'infuziran' za čitanje tajni srca i razlikovanje dobrog od lošeg”. Pridjev 'infuzirano', u teološkom jeziku znači da je nešto došlo kao nezasluženi dar Božji. Budući da je ta sposobnost jedna od najvećih karizmi, njome su se bavili i najveći teolozi, poput svetog Tome Akvinskoga prozvanog „anđeoski doktor”. On kaže da „svetište duše”, formirano od intelekta i volje, ostaje nepristupačno bilo kojoj stvorenoj sili. Čak i anđeli, koji su u svojoj osobnosti i inteligenciji superiorni ljudskoj prirodi, ne mogu, bez posebnog Božjeg otkrivenja, poznavati tajne srca.
Znao je sve
Mnogi su veliki sveci bili obdareni tom povlasticom. Posebno oni koji su imali uloge „duhovnika”. Kod Padre Pija ta se sposobnost ponekad izražavala u preciznom opažanju, gotovo opipljivom, misli onoga s kim bi komunicirao. Počela se očitovati kad je još bio mlad, nekoliko godina prije nego što je primio stigme. Godine 1911. nalazio se u samostanu u Venafru, bolestan. Njegov ga je duhovnik, padre Agostino da San Marco in Lamis, došao posjetiti. „Ovog jutra ćeš se posebno pomoliti za mene”, rekao mu je Padre. Sišavši u crkvu, padre Agostino je odlučio sjetiti se svog subrata na osobit način za vrijeme mise, no zaboravio je. Vrativši se Padre Piju, ovaj ga je upitao: „Jesi li molio za mene?” „Zaboravio sam”, odgovori mu padre Agostino. A Padre Pio: „Hvala Bogu što je prihvatio ono što si odlučio za me moliti kad si silazio stubama”. U jednoj drugoj prilici, padre Agostino, vidjevši da je Padre Pio toliko loše da se nalazi u deliriju, otišao je u crkvu moliti za njega jer se bojao da će ovaj umrijeti. Nakon otprilike četvrt sata, vratio se u sobu Padre Pija koji je u međuvremenu došao k sebi. Padre mu je rekao: „Otišao si moliti za mene i dobro si to učinio. Razmišljao si i o pogrebnom govoru, no ima još vremena za to”. Nakon što je Padre Pio primio stigme i započeo svoju veliku apostolsku misiju, ta se sposobnost očitovala kontinuirano. U ispovjedaonici, kao što smo vidjeli u prijašnjim izvještajima, no isto tako i izvan ispovijedi. Ponekad i na komičan način. Jednog je dana Carlo Campanini doveo jednog kolegu, znatiželjnog, ali skeptika. Crkva je bila dupkom puna. Dok su se približavali oltaru, Campaninijev kolega, gledajući oko sebe, reče: „Koliki idioti dolaze ovamo vjerujući ovom prevarantu koji glumi sveca”. U tom trenutku, Padre Pio siđe s oltara i gledajući ravno u tog gospodina jakim glasom reče: „Molite, braćo, ne za mene, već za ovog siromašnog sina koji je upravo rekao kako sam ja prevarant”. Jedan je liječnik iz San Marco in Lamis svojim dvjema kćerima zabranio da poljube ruku Padre Pija. Mislio je naime da su rane na Padrinim rukama posljedica neke teške bolesti i bojao se zaraze. Jednog su dana te dvije djevojke posjetile samostan s još nekim prijateljicama. Vidjevši da sve ostale njihove pratilje ljube ruku Padre Pija, kako se ne bi izdvajale, približile su se da učine isto. No Padre Pio, stavivši ruke na leđa, reče: „Ne, budite poslušne svom ocu”. Kardinal Giuseppe Siri, nadbiskup Ženeve, ispričao mi je sljedeću epizodu. „Dugo sam se vremena kolebao da donesem jednu tešku odluku koje se ticala teškog pitanja u mojoj biskupiji u Ženevi. Imao sam dva moguća rješenja, no nisam se mogao odlučiti koje bi bilo bolje. U određenom sam trenutku trebao reagirati i odlučio sam se za jedno od njih. Sljedeći sam dan primio telegram od Padre Pija u kojem mi je rekao neka nastavim tim putem jer sam dobro odabrao. Proživljavao sam te trenutke nesigurnosti bez da sam ikad ikome o tome govorio. Kako je Padre Pio uspio sve saznati?!”
Oni koje nitko neće
Kad je trebao izabrati svoje najbliže suradnike, Padre se koristio tom svojom misterioznom spoznajom „srca”. Kad je započeo razmišljati o realizaciji svojeg najvećeg socijalnog djela, Kuće za ublažavanje patnje, koja je danas najveća bolnica Južne Italije, trebali su mu ljudi od najvećeg povjerenja. To je bio osjetljiv, kompliciran i težak projekt. Svatko bi se mudar okružio pravim profesionalcima, osobama potpuno poštenim. Padre Pio je umjesto toga izabrao one koje nitko neće: liječnika u mirovini, nemirnog farmaceuta, veterinara koji je proizvodio pivo, ljutitog radnika i nepopravljivog svjetskog lutalicu. Farmaceut se zvao Carlo Kiswarday, došao je iz Zare i slučajno se našao u San Giovanni Rotondu 1938. godine. Bio je nemirnog duha. Osjećao se izgubljenim u svijetu s čijim se idejama nije slagao. Tražio je duhovnika. Čuo je za Theresu Neumann i otišao je potražiti u Njemačku, no stigavši u Bressanone, bez ikakvog je vidljivog razloga promijenio mišljenje, i otišao u Rim, a nakon toga u San Giovanni Rotondo gdje se, nakon što je sreo Padre Pija, skrasio za stalno. Jednako je bilo i s veterinarom doktorom Mariom Sanvicom. Živio je u Perugi, posvetivši se svojoj omiljenoj strasti: proizvodnji piva. Jednog mu je dana netko pričao o Padre Piju, nakon čega je otišao u San Giovanni Rotondo i ondje ostao. Zatvorio je pivovaru, izgradio kuću u blizini franjevačkog samostana i provodio miran život do odlaska u mirovinu. Mnogo je složenija bila situacija s liječnikom dr. Guglielmom Sanguinettijem, toskanskim masonom i ateistom. Nakon što je godinama službovao u Borgu San Lorenzu, u Firenci, kao liječnik radnika zaposlenih na željeznici, otišao je u mirovinu. Godine 1940. pristao je svoju suprugu, koja je silno željela upoznati Padre Pija, otpratiti u San Giovanni Rotondo. Sanguinetti nije htio upoznati Padra, i precizirao je svoju ulogu u putovanju kao „suprugin šofer”. Dan nakon što su stigli u San Giovanni Rotondo, supruga je doktora Sanguinettija htjela ići na Padrovu misu i liječnik ju je otpratio. Na kraju se, s ostalima, uputio u sakristiju, znatiželjan da izbliza vidi tog fratra o kojem se toliko priča. Kad se Padre Pio okrenuo prema grupi koja ga je čekala da ga pozdravi, upravio je pogled prema toskanskom liječniku i pozvao ga imenom, kao da se oduvijek poznaju. Rekao mu je: „Ti trebaš doći ovamo, pomoći mi izgraditi veliku bolnicu”. Doktor Sanguinetti se počeo smijati, ali je ostao impresioniran činjenicom da ga je Padre Pio oslovio imenom. „Tko mu je govorio o meni?” nemirno se pitao.
„Ti imaš jedan papir...”
Supružnici Sanguinetti trebali su u San Giovanni Rotondu ostati nekoliko dana, no liječnik se nikako nije mogao odlučiti na odlazak. Još je nekoliko puta vidio Padre Pija, koji je jednog dana ponovno progovorio o bolnici: „Prodaj to malo što imaš u Firenci i dođi živjeti ovdje kod mene”, rekao mu je. „To je nemoguće”, odgovorio mu je Sanguinetti. „U mirovini sam i nemam ušteđevine da bih njome mogao ovdje napraviti kuću.” „Ti imaš jedan papir koji će brzo riješiti tvoje probleme”, naglasio je Padre. Sanguinetti se vratio u Firencu. Nastavio je razmišljati o riječima Padre Pija, ali im nije mogao dokučiti smisla. Jednog je dana saznao kako je dobio veliku svotu na lutriji. Već je neko vrijeme imao srećke, od kojih je jedna izvučena i koja mu je donijela znatnu premiju. Tada je shvatio što mu je Padre htio reći i odlučio se preseliti u San Giovanni Rotondo. S osvojenim novcem, sagradio si je manju vilu i postao je Padrova desna ruka u izgradnji bolnice. Padre Pio je jako volio doktora Sanguinettija. Smatrao ga je bratom. Kad je doktor umro, Padre Pio je plakao kao dijete. Toj je sceni prisustvovao novinar Giovanni Gigliozzi. „Saznao sam za Sanguinettijevu smrt i odmah sam krenuo u San Giovanni Rotondo”, ispričao mi je. „Stigavši u samostan, približavao sam se stubama kako bih došao u sobu Padre Pija, no odmah sam se zaustavio: Padre je bio na vrhu stuba, oslanjajući se na veliki drveni križ. Jecao je tako snažno da su mu se tresla ramena. Bez da sam htio, prisustvovao sam potresnoj sceni. Kroz suze, Padre je izrekao ove nevjerojatne riječi: „Da si mi rekao da će umrijeti, razderao bih te”. Ta strašna fraza pokazuje kakav je prisan odnos Padre imao s Isusom i koliko je ljubio svojeg prijatelja.
Majstor za sve
Jedno veliko djelo, kao Kuća za ublažavanje patnje, koju je Padre Pio od samog početka zamislio impozantnom, zahtijeva stručnost genijalnih arhitekata i stručnjaka inženjera. Umjesto njih, Padre je izabrao čovjeka srditog i varalicu. On se zvao Angiolino Lupi i bio je čovjek s nemogućim karakterom. Sin siromašnih roditelja, pohađao je školu samo do petog razreda osnovne škole. Nikad nije imao nekakvo konkretno zvanje. Kad bi se zaposlio na neko upražnjeno mjesto, pravio bi se stručnjakom na tom području i tako bi izigravao sudbinu. U mladosti je, u Castelfreddonu, kako bi nešto zaradio, fotografirao mrtvace. Ljudi su u tom kraju bili vrlo siromašni, i nisu trošili novac na fotografiranje. Nakon što bi netko umro, rodbina bi se žalila kako nema ni jednu sliku osobe koja je umrla. Tada bi se pojavio Angiolino, s jeftinim Kodakovim fotoaparatom. Trljajući lice pokojnika vatom natopljenom toplom vodom, uspio bi im otvoriti oči na nekoliko trenutaka, što je bilo dovoljno za snimanje jedne fotografije. Napustivši taj kraj, Angiolino je radio u Chietiju, Lancianu, Pescari, Rimu, te u Siriji i Egiptu. Radio je kao stolar, dekorater, tokar, scenograf. Bio je visok i snažan čovjek. Nosio je hlače, veste i čizme. Imao je strašan karakter. Jednom prilikom, dok je radio u nekom samostanu, posvađao se s fratrima i u ispadu je gnjeva osmoricu od njih svezao za skelu. Kad je Padre Pio odlučio započeti s radovima na klinici, proučio je razne projekte koje su arhitekti profesionalci poslali na natječaj za arhitektonsko rješenje. Bio je potpuno zadovoljan samo s jednim, koji je potpisao neki inženjer Candeloro iz Pescare, te se odlučio za njega. Kad je pozvan autor tog projekta, otkrilo se da inženjer Candeloro uopće ne postoji, i da je projekt napravio Angiolino Lupi, koji nije bio ni obični geometar. Fratri u San Giovanni Rotondu bili su zgranuti, htjeli su mu otkazati, no Padre Pio se suprotstavio. Čitajući mu srce, shvatio je kako je on pravi čovjek za taj posao, i htio ga je imati uza se. Lupi je postao projektant, graditelj i direktor svih poslova Kuće za ublažavanje patnje. U kratkom je vremenu organizirao gradilište, što je bilo ravno čudu. Pretvorio je garganske poljoprivrednike u stolare, kovače, zidare, dekoratere, soboslikare. Svladavši enormne tehničke poteškoće, realizirao je djelo koje su poznati arhitekti definirali kao „autentično čudo”. U jednom ga je trenutku jedan inženjer iz Foggie prijavio zbog „zlouporabe profesije”. Informirajući Padre Pija o tome, Angiolino je zabrinuto zapitao: „Hoće li me zatvoriti?” „Ne boj se, sinko”, odgovori Padre. „Suci znaju svoj posao. Onaj koji te tužio, dobio je svoju diplomu od ljudi; ti, naprotiv, svoju od Boga.” Proces je 'puknuo' kao balon od sapunice.
{text}