Ispit savjesti

Ispit savjesti bitan je dio duhovnog života. Inteligentni ljudi povremeno moraju sami sebe ocijeniti. I zato ćemo u ovom članku govoriti o svakodnevnom ispitivanju savjesti što ga preporučuju svi pisci o duhovnom životu 

Za većinu ljudi ispit savjesti dio je njihove priprave za primanje sakramenta pokore i pomirenja. Međutim, ovdje ćemo se usredotočiti na ono što tehnički nazivamo ispitivanjem savjesti. To je svakodnevno molitveno razmatranje o našem služenju Bogu. Postoje dva osnovna ispitivanja savjesti. Jedan se zove opći ispit, a drugi poseban ispit.

Opće ispitivanje

Opće ispitivanje, kao što i sam naziv govori, jest opći pregled mojega moralnog ponašanja tijekom protekloga dana. Moramo pretpostaviti da je naše ponašanje bilo i pohvalno i pokudno. Također bismo trebali radosno iščekivati i sljedeći dan i pripremiti se unaprijed kako bismo proveli Božju volju u bliskoj budućnosti koja nas očekuje.

Iz toga proizlazi da bi bilo mudro razlikovati tri područja molitvenog razmatranja za svakodnevno opće ispitivanje savjesti.

U Božjoj prisutnosti trebao bih razmišljati o blagoslovima koje mi je Bog podario tijekom protekloga dana za što treba da Bogu i zahvalim. Ti blagoslovi ne moraju svi uvijek biti ugodni. Zapravo neki mogu biti i neugodni. Nije važno. Bog nam očituje svoju volju, potičući nas da činimo ono u čemu uživamo. One bi se mogle nazvati ugodnim milostima.

Ali Bog će od nas tražiti da učinimo i ono što nam se možda ne sviđa, ili da se uzdržimo od nečega što nam se sviđa raditi. Ne radi se o nečemu materijalnom. Radi se o samo jednom pitanju: „Činim li ja ono što Bog želi od mene i pristajem li prestati činiti ono što on ne želi da više činim?“ Onda kad shvatim što Bog želi od mene u životu, odlučujem se to i činiti, svojim umom i odabirem da to činim svojom voljom.

Zato se prvi dio općeg ispitivanja savjesti odnosi na zahvalu Bogu za sve milosti koje mi je dao, bez obzira jesu li one ugodne ili neugodne, ali u provedbi kojih sam vjerno surađivao. Na tome mu zahvaljujem.

Zatim, opet u Božjoj prisutnosti, trebao bih se zapitati gdje sam propustio surađivati s milošću koju mi je Bog darovao tijekom dana. Većina nas ima neki obrazac u svom moralnom ponašanju. Možda sam činio propuste u vršenju poniznosti, ili razboritosti, ili milosrđu ili strpljivosti... pa sve do ljudskih slabosti. Jednostavno, uzmite u obzir da ste propustili na ovaj ili onaj način odgovoriti na Božju volju u svom životu. Budite konkretni i specifični.

Ukratko, podsjetite se na okolnosti koje su dovele do vašeg moralnog propusta. A potom je potrebno učiniti nešto sasvim očito: zamoliti Gospodina da vam oprosti i dadne snage ne samo da budete kadri izbjegavati taj grijeh u budućnosti nego i da vas osposobi da u služenju njemu budete velikodušniji u okajavanju svoga počinjenog propusta.

Na koncu, isplanirajte budućnost. Sveto Pismo ne može biti jasnije. Pravednik se unaprijed priprema što će činiti i nije nespreman za ono što Gospodin očekuje od njega. Taj dio općeg ispitivanja savjesti prijeko je potreban u duhovnom životu.

To znači da se unaprijed radujem onome što ću sutra raditi, a isto tako znam što mi je izbjegavati. To nadalje znači da ću se u Božjoj prisutnosti zapitati kako bih trebao obaviti ono što mi moja savjest govori da je Božja volja. To čak znači da ću unaprijed isplanirati koliko ću vremena utrošiti, recimo na razgovor s nekim, ili na provođenje određenog zadatka koji je preda mnom. Jasno je da je za to potrebna i razboritost i molitva.

Moram predvidjeti što Bog očekuje od mene i isplanirati kako ću ispuniti njegova očekivanja. Ali to posebice znači da ću moliti za svjetlo da spoznam što mi je činiti i kako to provesti, te za snagu volje koju mi samo Bog može dati kako bih djelotvorno proveo njegovu volju.

Standardni rječnik definira riječ agenda kao „listu poslova koje treba obaviti, podsjetnik ili notes s takvom listom“. Za praktičnoga kršćanina, agendu predstavljaju stvari koje Bog želi od mene da obavim.

Naša naravna sklonost jest da prvo radimo stvari koje nam se sviđaju, potom stvari koje su korisne i na koncu stvari koje su nužne. Potrebna nam je Božja pomoć da obrnemo taj naravni proces. To je i razlog zašto je treća svrha općeg ispitivanja savjesti apsolutno krucijalna želimo li rasti u svetosti. Moram se svakodnevno unaprijed pripremiti za Božju volju za moj sutrašnji dan i zamoliti ga da mi dadne milost koja mi je potrebna kako bih proveo njegovu, a ne svoju volju.

Evo i male sugestije. Dobra je zamisao ukratko napisati što mislim da će Gospodin sutra očekivati od mene da napravim.

Posebno ispitivanje savjesti

Logično je da posebno ispitivanje savjesti slijedi opće ispitivanje. Svi imamo određene sklonosti kroz čitav spektar nemoralnog ponašanja. Kako nitko od nas nije identičan, onda ni te sklonosti nisu na identičan način dominantne.

Neki od nas skloniji su oholosti više nego požudi. Neki su skloniji ljutnji više nego pohlepi. Neki su skloniji zavisti više nego lijenosti. U stvari svatko od nas s vremena na vrijeme doživljava neku drugu dominantnu crtu moralnog pada, ovisno o okolnostima i osobama koje ulaze u naš život.

Posebno ispitivanje usredotočuje se na savladavanje dominantne moralne slabosti naše vlastite ličnosti.

Sveti Ignacije Lojolski obično se povezuje s posebnim ispitivanjem savjesti za koje mnogi pogrešno drže da ga je on izmislio. On ga je samo metodički oblikovao i učinio bitnim za Duhovne vježbe. Te duhovne vježbe proširile su se svuda po svijetu, tako da je poseban ispit savjesti sredstvo suvremenog asketizma.

Još je u drevnim vremenima grčki filozof Pitagora primoravao svoje učenike da dvaput dnevno, ujutro i navečer, odgovore na tri pitanja: „Što sam učinio? Kako sam to učinio? Što sam propustio učiniti?“ Među kršćanskim ocima, sveti je Bazilije obećao redovnicima: „Sigurno ćete rasti u kreposti ako dnevno bilježite svoja djela i usporedite ih s onima koje ste jučer učinili“.

Mudrost posebnog ispita savjesti leži dublje od stare maksime „Podijeli i vladaj“...Vidljivo je da imamo bolju priliku ovladati svojim sklonostima, ako ih uzimamo jednu po jednu i u jednom vremenskom razdoblju koncentriramo sve svoje napore na jednu slabost koja ovog trenutka dominira u našem životu. Stoljeća moralne mudrosti pokazala su da je bolje činiti tako nego rasipati svoju energiju volje na čitavo polje svojih strasti.

Sveti Franjo Saleški kao mladić prepuštao se melankoliji koja je povremeno graničila s očajem. On se specijalizirao u prevladavanju očajavanja do te mjere da je postao suvremeni apostol radosnog pouzdanja u Boga.

Svakodnevni ispit savjesti

Ako postoji dio duhovnog života koji sveti Ignacije posebno naglašava, to je svakodnevni ispit savjesti – barem jedanput dnevno, a preporuča ga i dvaput. Kad čitamo Duhovne vježbe, uočavamo poseban odnos svetog Ignacija prema posebnom ispitu savjesti, precizan do u detalj. Istodobno, on nas brižno upućuje i na Pravila glede skrupula.

Zato je vrlo važno da oblikujemo jasnu i ispravnu savjest. To znači da njegujemo osjetljivu prosudbu koja nas upozorava na najmanju uvredu protiv Božje volje, a istodobno nas čuva protiv lukavština zloduha. „Neprijatelj“, kaže sv. Ignacije, „veoma gleda na to je li koja duša gruba ili osjetljiva. Ako je osjetljiva, nastoji da je učini još osjetljivijom, sve do krajnjih granica, ne bi li je lakše zbunio i smeo; ako, na primjer, opazi da neka duša ne pristaje ni na smrtni ni na laki grijeh, pa ni na sam privid promišljenoga grijeha, kad je već ne može navesti da padne u nešto što je prividno grijeh, neprijatelj nastoji da ona barem smatra grijehom nešto što nije grijeh, na primjer koju riječ ili najneznatniju pomisao.“ (Duhovne vježbe, 349).

Vrijedno je razmišljati o toj taktici zloduha prije nego što pružimo neke praktične norme za svoj svakodnevni ispit savjesti. Zašto? Zato što bismo u protivnom bili skloni previdjeti važnost svakodnevnog ispitivanja svog moralnog ponašanja iz straha od skrupula.

Postoji nešto što se naziva rastom u mudroj osjetljivosti savjesti, a da se ne padne žrtvom „neprijatelja“ kako ga naziva, sv. Ignacije.

Ovo možemo postaviti kao opće načelo za one koji istinski teže činiti volju Božju:

Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da svojim djelovanjem donose pravo veselje i duševnu radost, a uklanjaju svaku žalost i zabunu koju izaziva neprijatelj.

Neprijatelju je pak vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe, služeći se prividnim razlozima, cjepidlačenjem i nepristojnim varkama (Pravila za raspoznavanje duhova, II, 1).

Što da zaključimo iz ovoga? Koliko god smo gorljiviji u nastojanju da ugodimo Bogu, toliko će nam on dati dublji nutarnji mir duše. Trebali bismo posumnjati da se radi o kušnji zlog duha, kad se zateknemo da smo zabrinuti, tjeskobni i uznemireni, bez obzira kako ponizan izvor te brige ili tjeskobe bio.

Ključ primjene toga načela jest: pred Bogom časno željeti činiti njegovu volju, čak i ako zbog slabosti ne uspijevamo živjeti u skladu sa svojim odlukama.

Jedna od osnovnih kreposti koju svakodnevno treba da sami ispitujemo jest duševni mir. Trebali bismo se pitati: „Jesam li se prepustio zabrinutosti ili tjeskobi?“ „Jesam li si dopustio da budem obeshrabren?“ Dobro je prakticirati izgovarati ime Isus kad se nađemo u situaciji da postajemo neraspoloženi. Možemo i izreći nešto kratko: „Moj Isuse, uzdam se u tebe“, kadgod se u vezi nečega osjetimo snuždeni.

TEOLOŠKE KREPOSTI

Prije nego što primijenim poseban ispit savjesti na vlastiti duhovni život, dobro je upitati se: „Promatrajući iz vlastitog iskustva, koje kreposti moram najviše razvijati?“

Razlog zbog kojega je potrebno prvo odgovoriti na ovo pitanje leži u tome što dvije osobe ne mogu biti jednako sklone počiniti iste vrste grijeha; niti kao osobe imamo uvijek napasti u istom smjeru. Mudrost je prvo dovoljno upoznati sebe da bih bio kadar dosegnuti korijen vlastite moralne slabosti. Suprotno, možda ignoriram ono što zaista zaslužuje pozornost u mom duhovnom životu, pa se usredotočujem na ono što za mene nije tako nužno u ovom razdoblju moga služenja Bogu.

Štoviše, bila bi greška pretpostaviti da ću time što se brinem u svezi svojih moralnih propusta, biti zato „negativan“ u svom traganju za svetošću.

Naprotiv. U Božjoj providnosti, on nam dopušta neuspjeh u onim područjima u kojima posebice želi da rastemo u kreposti.

Možemo doživjeti neuspjeh u vježbanju tih kreposti bilo počinjenim djelom, propustom ili mlakošću ne djelujući onako velikodušno kako bismo mogli odgovoriti na milost koju smo primili od Boga.

Pripremile: Brigita Peček i Ružica Šilić