Divlji dah

Donosimo odlomak iz jedne od najboljih knjiga o afričkoj magiji objavljenoj na hrvatskom jeziku. Knjiga je vrlo zanimljiva jer se afrička magija mnogo ne razlikuje od one koja se prakticira u Hrvatskoj. Hrvatski vračari su itekako redoviti na župskim misama i za to imaju svoje razloge. Budite svakako oprezni kad vas netko bez razloga ljubi. Ne kaže se uzalud da kad vas netko jako grli treba paziti da vas ne zadavi. Ako pak ne vjerujete da đavao postoji, jednostavno preskočite ovaj članak

Vrlo često se u svetištima ili hodočasničkim mjestima može naići na sljedbenike tradicionalne religije (religija povezana s magijom). Oni tamo ne idu da bi molili, već kako bi rastresli i ometali kršćane, provjerili svoje moći i ispitali vibracije mjesta. Oni imaju vlastite kriterije istine. Po njima dobro se ponašati znači slijepo slijediti tradiciju. No oni imaju dvije tradicije, unutarnju i onu vanjsku: kunu se na zlobu, a izvana glume dobre ljude.

Usnama blagoslivlju, ali u dnu svoga srca proklinju. Sami sebi govore da ih svetogrđa čine jačima. Odaju se inkantacijama i mole se Đavlu dok se kršćani mole Dobrom Bogu. Izvježbani u parapsihologiji, vjernike kršćane ometaju tako što u njih izazivaju kašalj služeći se magičnim trikovima i molitvenu klimu okužuju raznoraznim tehnikama koje se oslanjaju na njihovo majstorstvo u paranormalnim sposobnostima, ponajprije su tu psihičke projekcije nezdravih slika.

Njihov je cilj naprosto odvratiti pozornost kršćana od Gospodina Boga i oskvrnuti sveta mjesta. Budući da misle kako ih nitko ne vidi, slijede svoj pakostan plan. Brinu se da ostave dobar dojam i trse se biti snalažljiviji od djece svjetla (Luka 16, 8). Pretvaraju se da su sveci i prijazno govore. Ah! Kako li su samo nenadmašni u umjetnosti ugađanja i dopadanja drugima!

Duhovno razlikovanje vrlo je važno, čak i usred Crkve. Svaki duh treba biti ispitan i suočen sa svjetlom Duha Svetoga koji proniče srca i otkriva tajne misli. Ali tko može potvrditi dolaze li duhovi od Boga ako sam nije od Boga primio pravo rasuđivanje koje je u srcu svih vrlina? Crkva, Mistično Tijelo Kristovo, nije sagrađena od građevina, nego u sebi okuplja sve Kristove izabranike.

Judin poljubac

Poljubac je općenito gesta koja odražava određeni stupanj prisnosti između dvije osobe. Kao i svim drugim gestama, vrijednost joj proizlazi iz značenja što joj ga daje njen autor. Za neke je poljubac izraz plemenitih osjećaja naklonosti ili izljeva srca. Za druge pak poljubac ima, po Judinom primjeru, sumnjivije značenje.

Slijedeći nagovor svetoga Pavla, mnogi kršćani izmjenjuju poljubac mira pri molitvenom okupljanju. U Africi se vračevi temeljito okorištavaju ovom gestom pružanja poljupca mira za vrijeme mise da se, kada to od njih određene okultne prakse zahtijevaju, približe ciljanim osobama kojima inače nemaju lak pristup.

Trenuci u kršćanskim vjerskim službama posebno rezervirani za razmjenu znaka mira vraču su povlašteni trenuci za izdaju njegovog bližnjega u pjesmi i plesu.

„Nemo dat quod non habet”, nitko ne može dati ono što nema. Kršćanin ne može dati mir ako ga on sam nije najprije dobio od Boga Gospodara Mira.

DODATAK (Book)

Danas, na žalost, vračari rade što žele budući da vjernici nisu osposobljeni njihovo djelovanje prepoznati i oduprijeti mu se. Svečanosti poput krštenja i vjenčanja za mnoge katolike postaju trenutak od kojeg će im život postati mizerija umjesto radosti. Mnogi su se polakomili na vrijedne darove, ne znajući da s darovima primaju i vlastitu nesreću. U današnjoj Crkvi jedva da se može pronaći pokoji egzorcist koji se bavi slučajevima kad se kod određene osobe neminovno utvrdi opsjednuće. Book se pita tko će, pak, pomoći onom mnoštvu ljudi koji su očigledno žrtve magije i uroka? Tko je u našoj Crkvi obučen za prepoznavanje djelovanja Zloga i za molitvu za oslobođenje od magije? Ljudi koji su pod utjecajem magije, nisu opsjednuti, nego su samo pod utjecajem nekih vrsta demona koji im na određeni način štete. Dokle će se kršćani za pomoć morati obraćati takozvanim bijelim magovima? Kad ćemo shvatiti da je problem daleko veći nego što smo spremni priznati? Ako se teologija posljednjih desetljeća uvelike odrekla đavla, to nikako ne znači da se đavao odrekao teologije. Kako bi bilo lijepo kad bi naši svećenici po završetku svojeg studija bili osposobljeni za prepoznavanje i za suprotstavljanje djelovanju đavla. Ovako, sve je više slučaj da oni zapravo ni ne vjeruju kako đavao i zli duhovi uopće postoje, a ako i vjeruju, uopće nisu obučeni da se s njima na bilo koji način bave. A gdje god se ovo u Crkvi dogodilo, nije dugo trajalo i nestalo je svećeničkih zvanja, i vjernika iz Crkve.