Sveta Mala Terezija i put hobita

Ispovijest jedne duše, svete Male Terezije iz Lisieuxa, čitala sam skoro protiv svoje volje. Recimo da sam se malo ljutila na Malu Tereziju iz osobnih razloga: ukratko, uvrijedilo me to što nisam bila dobila ružu tijekom Devetnice ruža - vrlo djetinjasto ponašanje. Bila sam toliko razočarana da sam joj prigovarala i svako malo nezadovoljno pogledavala njezin kip koji sam držala blizu kreveta. 

Djetinjasta razina

No, upravo me takvo moje ponašanje nagnalo na zaključak: „nije normalan toliki osjećaj antipatije; možda me 'netko' htio spriječiti da upoznam i zavolim ovu sveticu“. Stoga sam, poput nekog izazova, osjećala da moram kupiti spomenutu knjigu i - zanimljivo... od tada ju nevjerojatno volim!

Vrt lijepih različitosti

Zahvaljujući Maloj Tereziji, prvi put sam primijetila da je svatko pozvan na posebnu svetost, svetost u potpunosti po njegovoj mjeri. Ona je zaista bila velika, bila je ruža, prema primjeru koji sama daje o vrtu Gospodnjem. Knjiga započinje upravo tom prekrasnom usporedbom o velikoj različitosti koja postoji među svecima, među dušama. Istina je da ne dobivamo svi iste milosti, ne dolazimo svi do istine prolazeći istim putevima, kroz iste stvari i nismo svi pozvani na istu vrstu svetosti. Tako je vrt Gospodnji prepun različitog cvijeća: „Shvatila sam da je sve stvoreno cvijeće lijepo, da raskoš ruže i bjelina ljiljana ne zasjenjuju miris male ljubičice ili očaravajuću jednostavnost tratinčice... Shvatila sam da kada bi sve maleno cvijeće htjelo postati ružama, priroda bi izgubila svoj proljetni plašt, polja ne bi više bila prekrivena malenim cvijećem...“

Mala Terezija... kao hobit!

S Malom Terezijom otkrila sam što je to duhovno prijateljstvo. Posebno iz razloga što se ne možeš ne zaljubiti u osobu koja s tolikom ljubavlju i čistoćom govori o vlastitim sjećanjima na nježnost u obitelji, posebno o onima s majkom koja su bila kratkog vijeka i vrlo dragocjena (majka je preminula kada je Terezija imala samo četiri godine), s ocem kojeg je nazivala svojim kraljem, s ljubljenim sestrama (da, ganula sam se već na trećoj stranici knjige, priznajem!). Što sam više čitala, više sam se osjećala njezinom prijateljicom, što mi se dotad nikada nije dogodilo! Čitajući ono o čemu je pisala, primjećivala sam da je svaka stvar dar. Svako pojedino sjećanje, trenutak, najmanje stvari doprinose dobru: „sve doprinosi dobru pojedine duše“, govorila je parafrazirajući svetoga Pavla. Nije ona slučajno svetica malenosti: „Svetost se ne nalazi u ovoj ili onoj praksi; ona se sastoji u raspoloživosti srca koje nas čini poniznima i malenima u zagrljaju Dobroga Boga, čini nas svjesnima vlastite slabosti i punima povjerenja u njegovu očinsku dobrotu“. Za štrebere poput mene, neizbježna je usporedba života Male Terezije s Tolkienovim djelom. Različitost vrsta (vilenjaci, patuljci itd.) i njihove posebne karakteristike veoma me podsjećaju na Terezijine riječi o cvijeću u vrtu. Posebno njezin „mali put“, kako ga je ona sama nazivala, neminovno me podsjetio na veliko djelo engleskog filologa, na Hobbita! Terezija je govorila: „Da bismo hodali, potrebno je biti ponizan, siromašan u duhu i jednostavan“. Elrond, opisujući misiju hobita, kaže: „Potrebno je prijeći taj put, ali bit će doista teško. Ni snaga ni mudrost ne bi nas doveli daleko; to je putovanje na koje mogu krenuti i slabi, s istom nadom kao i oni jaki. Ipak, često je tijek događaja koji pokreću kotače svijeta upravo ovakav: malene ruke čine ih jer moraju, dok su oči velikih uprte drugamo.“

Prolaziti ispod problema, ne iznad!

Sljedeća priča starije sestre Male Terezije, Celine (također karmelićanka), odražava taj „mali put“ (koji možemo 'štreberski' preimenovati u: „put hobita“): „Potpuno obeshrabrena, srca teškoga zbog borbe koja mi se činila nepremostivom, otišla sam k Tereziji i rekla joj: 'Ovoga puta je to nemoguće, ne mogu to nadići!' 'Ne iznenađuje me', odgovorila mi je. 'Mi smo suviše malene da bismo mogle nadići poteškoće, moramo ići ispod njih'. Tada me je podsjetila na zgodu iz našeg djetinjstva: bile smo kod susjeda u Alenconu. Jedan konj nam je prepriječio ulaz u vrt. I dok su odrasli tražili drugi ulaz, naša prijateljica je kao najbolje rješenje izabrala proći ispod životinje. Skliznula je ispod i uhvatila me za ruku; slijedila sam je i bez velike potrebe za izvijanjem naših malih tijela, uspjele smo doći do cilja. 'Evo prednosti toga da si malen', zaključila je. 'Za malene ne postoje prepreke, mogu se ušuljati bilo kamo. Velike duše mogu nadići probleme, riješiti poteškoće, postići to da budu iznad svega zahvaljujući svom razumu i vrlini, ali mi koji smo maleni, moramo dobro paziti da odolimo takvim pokušajima. Prođimo ispod! Proći ispod problema znači ne suočiti se s njima preblizu, ne razmišljati previše o njima!“.

Put hobita

Što je dakle taj put? To je put koji Tolkien naziva „oplemenjivanjem“ hobita. Odnosno - svetost. Biti maleni, sve više maleni... biti 'polu-ljudi'! Hobiti su jedina vrsta koju karakterizira to što se ne mogu prepoznati ni po čemu, osim... po gladi (tri/četiri doručka koje su bili primorani preskočiti, bila je za njih prava tragedija), ili po tome što su stoljećima živjeli nezapaženo, zatvoreni u svome okrugu. Dakle, hobiti su doslovno „posljednji“, ali upravo zato samo oni mogu na svojim leđima nositi breme Prstena. Tolkien će u jednom od svojih pisama reći: „Ne posjeduju nikakve nadljudske moći, već su prikazani kao oni najbliži prirodi (zemlji i drugim živim bićima, biljkama i životinjama) te su – što je iz ljudske perspektive gledano nevjerojatno – lišeni ambicije i pohlepe za bogatstvom.“ Terezija je također znala da ne posjeduje velike kvalitete ili darove duhovne prirode. Govorila je: „Uvijek sam željela biti sveta, ali, jao, uvijek kada bih se uspoređivala sa svecima, morala sam zaključiti da između njih i mene postoji jednaka razlika kao što je ona između planine čiji vrh seže u nebesa, i malenog zrna pijeska koje gaze prolaznici... Nemoguće mi je postati drukčijom, većom od onog što jesam: moram podnositi samu sebe onakvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali želim pronaći način da dođem u Nebo malim, sasvim novim putem. Želim i ja pronaći 'dizalo' koje će me odvesti k Isusu jer sam suviše malena da bih se onamo popela koristeći naporne ljestve savršenstva“.

Bolje je biti malen

Ali baš ta njezina iznimna „malenost“ postat će put k Bogu! Samo se maleni mogu primiti u ruke: „…nosit ću vas na svojim rukama i njihat ću vas na svojim koljenima! Dizalo koje će me odvesti u nebo su tvoje ruke, o Isuse! Zato nemam potrebu rasti, baš nasuprot, moram ostati malena, bivati sve više i više manjom“.

Zaključak

Dakle, bilo da volite vilenjake, patuljke ili ljude iz Numenora, tajna pobjede nad Prstenom moći nalazi se u „malenim rukama“ koje se sakrivaju pred očima velikih, u ovim malenima koji će se uzdignuti. Stoga, po uzoru na svetu Malu Tereziju, spremni na pustolovinu života i svetosti, želim svima vama: budite gladni, (odnosno) budite HOBIT!

Objavljeno s dopuštenjem autorice, sa stranice www.cattonerd.it. S talijanskog prevela: Jelena Mališa

Autorica o sebi:

Najveći „skok“ u vjeri učinila sam kada sam imala 16 godina; tada sam se zapravo obratila. Naprama dotadašnjem vjerovanju samo u nešto nadnaravno, i intuiciji da postoji nešto izvan materijalnoga svijeta, tada sam otkrila Nekoga tko me neizmjerno ljubi te sam počela susretati, doživljavati Boga koji nije samo pojam već Osoba koja ljubi, koja jest Ljubav. Iskreno volim C.S.Lewisa. Štreberski mentalitet: vjerojatno sam bila štreberica prije nego što sam postala katolkinjom! Moj „štreberluk“ je započeo kada sam imala osam godina, kada sam si kupila prvi strip o Mjesečevoj ratnici, ali već tada sam obožavala Indianu Jones i Ratove zvijezda. Tada sam zavoljela japanske stripove i Japan, zbog cosplaya (eng. costume play: vrsta performanse u kojem sudionici nose kostime i pribor, čime predstavljaju određeni lik ili ideju iz književnog djela) i zbog japanske mode (u redu, tu sam više bila pomodna nego štreberica).