Pustite starce, hvatajte djecu i mlade!
Nekad su neprijatelji Crkve frontalno napadali Crkvu i to im je teško uspijevalo. Danas su pametniji pa se uvlače u crkvene strukture, na sebe navlače pobožni indentitet i polako vjerske i biblijske istine proglašavaju nevažećima. Masoni sustavno odvajaju vjeru od bilo kakvog mistično-duhovnog i emotivnog iskustva Boga. Kad nestane iskustva, tada caruje logičko razumijevanje. A onda prvo iz vjerskog poučavanja nestaje đavla, pakla, zatim na red dolaze anđeli i zli duhovi...
Među fenomenima koji su suvremenom svijetu tzv. tabu tema, a u Hrvatskoj javnosti gotovo potpuna nepoznanica, na prvo se mjesto može staviti masonerija odnosno slobodno zidarstvo. Nažalost, među vrlo 'zaslužne' za to spada i Crkva, tj. šutnja katoličke javnosti – u prvom redu katoličkih medija, intelektualaca, svećenikâ i biskupâ (među kojima je kardinal Stepinac bio posljednji koji je spominjao "paklenu masonsku sektu" i vjernike upozoravao na njezinu protucrkvenu djelatnost).
No, zahvaljujući Booku, koji srećom nije jedini, u posljednje je vrijeme ta tema (s mnogo problema) sve prisutnija u našoj javnosti. Možda je zato i na raznim internetskim stranicama objavljeno obilje priloga o toj temi – pro et contra. Book je uglavnom donosio dokumente koji jasno očituju (i današnji službeni) nepromjenjiv stav Katoličke crkve o članstvu katolika u masonskoj loži. Dosjetljiv prilog o poluzazidanoj piramidi – podvali kao 'turističkoj atrakciji' – koja je u Zagrebu podignuta kao ložin spomenik 900. obljetnici Zagrebačke biskupije (kao da su time, među ostalim, htjeli reći kako su u tome crkvenom "Vrhu" imali "svoje ljude" ili barem one koji su podupirali "njihovu stvar"?) – doista je vrhunski duhovit.
Međutim, mjesto na kojem se taj 'spomenik' nalazi pomno je odabran. Bez obzira na priču o navodnom "čudnom obredu" ili nekoj "inicijaciji" koja se tu pod velikim šatorom dogodila u prvim godinama Zagrebačkog velesajma, treba posebno respektirati činjenicu da sljedbenici "Velikog Arhitekta svemira" ni jedno svoje zdanje ne lociraju slučajno. Naime, većina putnika iz tzv. velikog svijeta u Zagreb stiže zrakoplovom. Dolazeći iz zračne luke Pleso, na putu prema središtu grada odnosno k nekom od elitnih hotela, najveći dio njih ide upravo tim smjerom, tj. preko Mosta slobode u ulicu Hrvatske bratske zajednice. Tko prvi put dolazi u Zagreb, upravo s toga mosta najprije ugleda zvonike zagrebačkih crkava: Katedrale i Sv. Franje na Kaptolu, Sv. Marije na Dolcu i Sv. Marka na Gornjem gradu.
Došavši bliže, s desne će strane ugledati modernu sivo-staklenu kliniku "Sunce", a na lijevoj strani začudit će ga spomenik čovjeka (Holjevca) koji – prolazeći kroz okvir – kao da bježi iz toga Grada! Već s raskrižja sa Slavonskom avenijom ugledat će s lijeve strane također modernu i sivu kameno-staklenu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (koja je iznutra potpuno ispunjena "ložinom atmosferom"). S desne pak strane dolaznik će ugledati (već pomalo 'oronulu', tj. nekad modernu) sličnu zgradu koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski". I tek tada, došavši blizu raskrižja te ulice s Vukovarskom, spazit će na lijevoj strani famoznu PIRAMIDU. Onaj tko je "iluminiran" ili relativno bolje prosvijećen i kultiviran znat će odmah u "čiji" je grad došao odnosno tko je u njemu "duhovna vlast" (ili to želi postati).
Nažalost, masonerija je kod nas još uvijek "nepoznanica", iako je i na hrvatskom jeziku objavljen dovoljno velik broj knjiga iz kojih je moguće doznati ono najvažnije o mnogim tajnim, ali utjecajnim organizacijama. Među njima su za svaku preporuku tri posljednja takva djela: MASONSTVO BEZ MASKE (autor je bivši američki mason, obraćenik John Salza), MASONI I OKULTISTI (Mladena Lojkića, kao nastavak knjige MASONI PROTIV HRVATSKE) i OTKRIVENA TAJNA MASONA (čileanskog kardinala i sluge Božjega Santiaga Josea Marie Cara y Rodrigueza).
U osvrtu upravo na tu posljednju knjigu, Davor Dijanović je istaknuo kako masonerija danas narode pokorava prvenstveno putem medija, koji su gotovo svi u njezinim rukama ili pak rukama njezinih slugu, putem financija i banaka, kao i putem industrije zabave koja dovodi do opće debilizacije stanovništva. Medijima i svojim plaćeničkim novinarima – koji su često samo "korisne budale" u njezinim pandžama – masonerija sve svoje protivnike, a posebice one koji raskrinkavaju njezino djelovanje, ismijava kao "teoretičare zavjere" ili ih etiketira kao paranoike i umobolne osobe ter čak i kao fašiste. Riječ je o strategiji koja se pokazala izuzetno djelotvornom, jer se većina ljudi na sam spomen riječi "masonerija" ili "zavjera" samo nasmije ili odmahne rukom, govoreći da je riječ o običnoj "teoriji zavjere".
Poseban su pak slučaj, kaže Dijanović, oni kompleksaši koji u televizijskim emisijama imaju potrebu, pa i kad ih nitko uopće ne pita, naglašavati kako zavjera ne postoji. Međutim, i u tom slučaju vrijedi napomena kako je najveći uspjeh đavla to što je uvjerio ljude da ne postoji, kako se obično citira pjesnika Baudelairea. Osnovu današnjeg sustava medijske propagande – koja je ljude cijepila čak protiv same pomisli da bi zavjera mogla postojati – davne je 1925. formulirao američki stručnjak za javne odnose Edward Bernays u knjizi "Propaganda", rekavši da je moguće "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava jedinice". Doista su umovi većine ljudi danas medijski ustrojeni tako da odbijaju i samu pomisao da zavjera postoji.
Međutim, zavjera je ne samo životna realnost, nego i (kazneno)pravni pojam. Zato stalno ističem da ne priznajem "teoriju zavjere" ter ljude upućujem kako će uočiti PRAKSU zavjere. Ratovi, ubojstva, pljačke, razbojništva... sve su to zavjere. Dakle, zavjera nesumnjivo postoji u stvarnome životu, a predmet spora može biti jedino to postoji li globalna zavjera. A da i ona itekako postoji dokazuju mnoge (ne samo spomenute) poučne knjige, no posebna je vrijednost knjige kardinala Rodrigueza u tome što je masonsku zavjeru raskrinkao služeći se gotovo isključivo masonskom literaturom. Vrijedna istraživanja drugih autora - kao što su Ralph Epperson, William Engdahl, John Coleman, a u Hrvatskoj Ivan Mužić, Miro Glavurtić, fra Nikola Mate Roščić, ili u novije vrijeme Mladen Ivezić, Mladen Lojkić, Davor Domazet Lošo, Emil Čić, Bogdan Malešević, Marko Francišković i drugi - samo su potvrdila sve što je prije objavljeno i proširila spoznaje o tome fenomenu.
Naravno, čitajući masonsku literaturu, neupućen čovjek doista će ostati zaprepašten tvrdnjama kao što su ovdje već spomenute, jer masonerija - kao organizacija posvećena "humanitarnoj djelatnosti", kako se sama predstavlja - doista ne izgleda uopće tako mračno. Zato borba njihova "slobodoumlja" protiv "dogme" i "rimskog totalitarizma" mnogima zvuči vrlo prihvatljivo.
Upravo je zbog toga potrebno - po principu "audiatur et altera pars" - vidjeti imaju li mnogobrojni primjeri te i takve borbe možda svoje naličje odnosno kriju li je iza tih privlačnih parola (kao što je uostalom bila i ona u Francuskoj revoluciji: Sloboda - jednakost - bratstvo!) neke nezamislivo drukčije ideje, planovi i događaji. Za ilustraciju stvarne slike i stanja izvrsno će nam poslužiti opis onoga što je doživio mučenik Maksimilijan Kolbe, dragovoljac bunkera gladi (u koji je ušao umjesto jednog oca obitelji), katolički "svetac koji je spasio čast 20. stoljeća", koji je 14. kolovoza 1941., nakon dvotjednog čudesnog preživljavanja, u koncentracijskom logoru u Oswiecimu/Auschwitzu bio usmrćen injekcijom fenola a sutradan spaljen u krematoriju. On je za vrijeme studija u Rimu bio svjedokom žestoke protukatoličke kampanje i histerije odnosno manifestacija "snažne podzemne struje protiv Boga i Crkve", koja je tekla Italijom, kako je opisao Kolbeov životopisac Yves Ivonides.
Među događajima koji su snažno i neizbrisivo djelovali na mlade katoličke studente u Rimu koncem 19. st., ističe se vrlo svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i (tada, prije obraćenja!) krivotvoritelju lurdskih događaja francuskom književniku Émileu Zoli. Potom su rimske vlasti potaknule žestoku promidžbu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima, a novine su se javno izrugivale papama. Stanje se još više zaoštrilo kad je 1893. godine, i to u palači pape Pavla V., bio ustoličen Veliki meštar talijanskog Velikog Orijenta Ernest Nathan, bivši gradonačelnik Rima, nakon čega je skupina katolika osnovala Antimasonsko udruženje koje je održalo svoj kongres pod pokroviteljstvom Antimasonskog udruženja Francuske.
Međutim, osobito šokantno na Rimljane djelovale su manifestacije što ih je u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije priredilo u Rimu 1917. godine slobodno zidarstvo. Svečanu povorku predvodile su pristaše Giordana Bruna, a njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihaela Arkanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu Sv. Petra zavijorila se zastava s natpisom: "Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu!"
Sada se valja zapitati otkud takve manifestacije mržnje! (I ima li s njom veze parola udruge hrvatskih ateista: "Papa je nepoželjan!"?) Mnogo toga postaje jasnije kad se zaviri u spise i instrukcije nekih tajnih društava, osobito onih koja su imala izravan utjecaj na povijesna zbivanja, ter kad se raščlane izjave i misli uglednih članova takvih društava... Svi oni snažno su zaokupljeni Katoličkom crkvom, s kojom imaju posebne planove: stvoriti "novu" crkvu. Recept je: "Marširajući protiv institucija". Postavili su ideal koji se zove "sinarhija", sa značenjem jedne svjetske, kulturne, političke, vjerske, socijalističke zajednice. A da bi se to ostvarilo, kaže Alfonz Rosenberg, sva misaona strujanja moraju pridonijeti svoj udio u reformi (sic!) Katoličke crkve.
Kanonik Roca (konac 19. st.), koji je zbog sukoba s Rimom bio izopćen iz Crkve, proricao je dolazak "božanske sinarhije" pod jednim papom koji će se obratiti na "znanstveno kršćanstvo". On izjavljuje: "Moj Krist nije onaj iz Vatikana! Nema reforme - oklijevam to reći jer nezgodno zvuči - potrebna je revolucija!... Nova Crkva koja će odbaciti skolastičko naučavanje i primitivizam prvotne Crkve, prije ili poslije dobit će blagoslov iz Rima... Past će papinstvo. Umrijet će pod noževima koje će izvući oci posljednjeg koncila. Pontifikalni cezar postat će okrunjenom hostijom za žrtvu..."
Roca je smatrao najvažnijim oduzeti Crkvi njezinu nadnaravnu oznaku, utopiti je u skupini ostalih vjerskih zajednica zalažući se za tzv. svjetski ekumenizam koji će poslužiti za stvaranje jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Dakle, Katolička crkva mora se odreći monopola "extra Ecclesia nulla salus" ("izvan Crkve nema spasenja") i što prije odreći se autoritativnog vladanja. Kaže: "Vjerujem da će se društveni otkup izvršiti samo preko prijestolja demokracije".
U istom je vremenu jedan drugi otpadnik, francuski svećenik Abbé Mélinge, pod pseudonimom Dr. Alta napisao knjigu "Evanđelje Duha Svetoga" u kojoj predlaže prihvaćanje ezoterijskih kultova, bunu protiv crkvenih institucija, zamjenu rimskog pontifeksa s multikonfesionalnim pontifikatom, veličanje Kristova humanizma i preinaku svih istina vjere. Navodno je izjavio: "Ja nisam htio ostaviti Crkvu kao Luther. Ostao sam da bih očistio Hram".
U Parizu je 1964. izišla knjiga pod naslovom "Ekumenizam kako ga vidi jedan tradicionalni mason". Autor Yves Marsaudon piše: "Nije cilj uništiti Crkvu nego je upotrijebiti kad se u nju probijemo". Tvrdi da je to već počelo s pontifikatom pape Ivana XXIII. "Katolici, pravoslavci, slobodni mislioci i vjerski učenjaci – za nas su samo različita prezimena. Naše je obiteljsko ime - masoni." Možda se upravo na tu "operaciju" odnosila izjava sljedećeg pape, Pavla VI., da se "dim Sotonin uvukao u Crkvu"?
Marsaudon donosi također navode iz jedne tajne instrukcije iz 1819.: "Razvežite sve strasti... Nije nam stalo do opačine, bilo da šteti državi ili Crkvi. Monarhiju i Crkvu treba srušiti razvratom... Treba posijati porok u mase. Treba im omogućiti da užiju sve što žele. Ispunite vjernicima srce razvratom i više neće biti katolika! Mi ćemo iskvariti svećenstvo, a ono narod. Tako ćemo iskopati grob Crkvi... Pustite po strani starce i odrasle! Hvatajte djecu i mlade, ako je moguće. Kad se vaše mišljenje ukorijeni u odgojnim zavodima, gimnazijama, sveučilištima i sjemeništima, kad dobijete povjerenje đaka i profesora, tada će vas kler drukčije gledati, dolazit će na vaše skupove i priredbe. Što vide i čuju, unosit će u samostane. Taj će mladi kler kasnije preuzeti javne funkcije. Tada treba proglasiti revoluciju protiv tijare i mitre. Na kraju samo potpaliti... i požar će buknuti na sve četiri strane svijeta".
Sapienti sat!
A za nas danas, kao i za Kristove učenike svih vremena, vrijedi višestruko ohrabrenje da se ne boje, jer Njegovu Crkvu ni vrata paklene neće nadvladati, ter Učiteljevo čvrsto jamstvo: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!"
----------------
GS, 1. 6. 2011.
Pozdrav i blagoslov svima!
Vaš don Angelo