Djetinjarije i ostalo

O kućnome odgoju vlastite djece nitko ne voli biti opominjan i prozvan, a još manje kritiziran. Ipak, dogodi se ponekad da upravo Vas nazove pedagoginja iz škole ili se, pak, i sâmi pitate: „Što se to s mojim djetetom događa?! Gdje sam pogriješio/pogriješila?!”

U vremenima sveopćeg straha i paničarenja u vezi glede posla, novca, izgleda, zdravlja, sutrašnjice, nesreća, smakova svijeta i slično, primjećujemo jednu anomaliju: naša su djeca izgubila svaki strah. Ne kažem da je strah sâm po sebi dobar, ali ponekad je, moramo priznati, ipak koristan. Strah od negativne ocjene, od lošeg društva, od roditeljske tuge i ljutnje, od zlih kušnji i postupaka…

Da, pozitivan strah može biti i spasonosan. Između sedam darova Duha Svetoga, postoji i onaj: strah Božji. Riječ Božja kaže: „Strah Gospodnji početak je mudrosti”. Dakle, mudar je onaj koji se boji Gospodina ostaviti i prezreti, jer izvan Njega sve je pustoš i trulež. Ilustrirat ću jedan događaj, jedan u nizu, koji sjajno objašnjava što nam se događa i zašto. Eto, na satu vjeronauka u školi odlučih se prošetati razredom, da vidim kako dječica pišu i crtaju. Odjednom, u oko mi pade nadasve zanimljiva naljepnica, koju je jedan učenik (drugi razred osnovne škole) zalijepio na svoju pernicu. Mrtvačka glava. Pitam ga, zašto nema autiće ili motore ili cucka ili nešto slično, nego baš lubanja s iskešenim zubima mora buljiti u njega dok piše i čita iz udžbenika. Pada osmijeh s odgovorom: „Mama mi je kupila, meni se to sviđa”. Tada i druga djeca pokazuju svoje pernice i omote bilježnica i knjiga te imam što vidjeti; mali je svima u razredu podijelio slične naljepnice, a djeca su ih spremno upotrijebila. Osim lubanja, ima tu i cijelih kostura, pa krvarećih srca, vampirskih zubi, čak i mrtvačkih ljesova, s nekakvim šljokicama, da bude privlačnije. Krasno, baš krasno, rekoh. Prekidam sat s temom o malom Isusu u štalici, i razgovaram s djecom o tim naljepnicama.

Doznajem šokantne stvari; ono od čega bi se mojoj generaciji ježila koža i što bi izazvalo vriskove, njima je divna zabava i način igre. Većina djece u razredu igra kompjuterske igrice, kupuje magične karte i čita stripove u kojima su glavni junaci zmajevi i čudovišta, a krvave bitke i nasilje nad slabijima okosnica 'igre'. Štoviše, kroz sve to poučeni su da svaki od njih ima – ne Anđela Čuvara, kako su učili nas zagrižene ultra-rimokatoličke jezuitsko-papističke bake, agentice Vatikana – nego prijatelja-zmaja, koji ih čuva i štiti i koji im je životni pratitelj. I nema tu više skrivanja, vrlo jasno i otvoreno ti zmajevi, kosturi i vještice govore: „Ti si moj… Pokloni se meni, pa ćeš sve imati… Samo kad sam s tobom, pobjeđuješ… Moja ti vatra daruje moć… Ovo nije šala, radi se o životu ili smrti… Ja imam moć zarobiti sve njih… Odbaciš li me, stradat ćeš…” (Svi citati uzeti iz jednog stripa, kojega sam osobno kupio na kiosku).

Kada kao svećenik čitam te riječi, prolaze me trnci jer isto sam čuo iz usta opsjednutih ljudi, nad kojima sam satima i danima, pa i mjesecima molio, da budu oslobođeni zla koje ih je okovalo. No, ovo su djeca! Nevine duše, koje ipak sve savršeno upijaju. Današnja se djeca, barem ova naša na Zapadu, ne boje sotone, demona, pakla: njima je sve to servirano u obliku igrački i zabave. Jao, jao, jao! Buljeći u ekrane satima i satima hraneći se kultom smrti, iskrivljenom duhovnošću, krikovima ukletih i tamom, perfidnim nasiljem i ispiranjem mozga, možemo se pitati, što će biti u budućnosti? Ako ne prepoznaju zlo, kako će mu se oduprijeti? Ako nemaju straha Božjega, kako će se sutra ostvariti kao ljudi, kao supružnici, kao roditelji, kao radnici, kao vjernici? Uputio bih otvoreno pismo nekim odgovornima, ali znam da bi me otkantali, jer nisam roditelj i vjerojatno „pretjerujem” u žaru svog „križarskog pohoda”. No, poslije, kad zagusti, telefon mi neprestano zvoni. Imam osjećaj da se potiho, ali temeljito provodi nečiji plan, po kojemu se treba zatrovati dječje duše, a onda ih onemoćale svezati u mrežu: kao roblje, sve će poslušno izvršavati. Neću ni spominjati kako mi se potužila jedna mama iz Zagreba kojoj je kći dobila negativnu ocjenu i još k tome bila izvrijeđana jer nije u školu za famoznu „Noć vještica” donijela bundevu, što je bila domaća zadaća. Bogu hvala, rekoh mami, bolje jedinica, nego pomahnitalo nasljedovanje tuđih običaja koji očijukaju s nadnaravnim, i to okultnim, zloduhovskim nadnaravnim. Još do prije nekoliko godina, nije bilo u školama ni bundeva ni svečanih obilježavanja noći, u kojoj jezoviti duhovi i zombiji straše ljude. Danas to očito već ulazi u nastavni plan i program. Hoće li za desetak godina kažnjavati roditelje oduzimanjem djece, ako se ne podlože „općeprihvatljivim demokratskim standardima” društva i škole? Ne? Bumo videli.

Nego, pitao sam majku onoga dečkića, zašto mu kupuje tako grozne naljepnice, bolesne i nastrane, zašto se dijete od 9 godina mora igrati s ljesovima i mrtvacima? Odgovorila je: „Moram mu kupiti, jer svi to imaju i on mi ne dâ mira dok i sâm to ne dobije”. „Ok”, rekoh, „nadam se da mu ne ćete kupovati travu za koju godinu, jer svi to puše pa mora i on”. Samo me blijedo gledala i nije odgovorila. Ne osuđujem je. Očito da roditelji nemaju više snage. A često ni ne znaju što im djeca čitaju i gledaju. No, postoji rješenje, o, kada bi me poslušali: uzeti djecu u nedjelju ujutro i doći stričeku Isusu (liječniku), koji će dati recept (Biblija), i tabletu (Njegovo Tijelo) i terapiju (molitva). Jer, njihovo sutra ovisi o vašem danas.