Dijete - žrtva svojih roditelja
Dokle seže roditeljsko pravo i njihova ovlast u liječenju djeteta? Danas su majke, osobito mlade, veoma podložne lošim utjecajima i nagovaranjima iz okoline. Ovaj će im tekst pomoći da promisle o onome što im se nudi kao dobro, za njih i njihovu djecu
Pedijatrija skrbi o djeci od njihova rođenja do navršene 18. godine života. Razdoblje prije rođenja, kao i prve tri godine života, snažno utječu na njihovo ponašanje u odrasloj dobi. Stoga se djeci u tom najosjetljivijem razdoblju mora omogućiti ispravan stav u fizičkom, psihičkom i duhovnom području. Međutim, svjedoci smo kako neka djeca zbog nadriliječništva i sektaškog stava svojih roditelja – postaju žrtve.
Uočavamo da neka djeca u novorođenačkoj i dojenačkoj dobi imaju oko zapešća crvenu trakicu ili končić „protiv uroka“ ili jantarnu ogrlicu za „bezbolno nicanje zubi“. Astma se kod njih liječi homeopatijom, bioenergijom, čarobnim privjescima oko vrata i magnetnim narukvicama. Pedijatrijska stručna literatura nigdje ne navodi da jantarna ogrlica povoljno djeluje na nicanje zubi. Na Europskom kongresu alergologa i kliničkih imunologa izvijestili su nas da nije dokazana efikasnost alternativnog liječenja. U zadnjih desetak godina uočili smo porast broja bolesne djece koja se, na zahtjev roditelja, tretiraju kod alternativnih pomagača, terapeuta ili iscjelitelja. Analizirajući medicinsku dokumentaciju te djece, uviđamo da se radi o ozbiljnim bolestima ili stanjima kao što su prirođene mane i deformiteti (srca, bubrega, kostiju), kronične bolesti (šećerna bolest), autoimune bolesti (multipla skleroza), cerebralna paraliza, Downov sindrom, astma, padavica, migrena, smetnje ponašanja, hiperaktivnost, psihičke bolesti...
Razlog za alternativno liječenje?
Na prvom susretu s bolesnim djetetom, pedijatar će roditeljima pomno objasniti narav djetetove bolesti ili stanja, obrazložiti predviđeni tijek bolesti i ponuditi stručni koncept liječenja. Pri tome će od roditelja tražiti partnerstvo, što znači njihovu punu suradnju i suglasnost u odlučivanju i liječenju. Takav se pristup nekim roditeljima ne dopada jer od njih zahtijeva žrtvu, promjenu stila života ili odricanje. Iako se roditelji često zaklinju da silno vole svoje dijete i da bi za njega sve učinili i žrtvovali, poneki se, u navedenim prilikama, nikako ili vrlo teško odlučuju na promjene koje im se sugeriraju. Stoga se priklanjaju lakšim rješenjima koja će isključiti njihovu aktivnu ulogu i prilagodbu unutar obitelji. Ako se roditelji u prvim susretima i slože s pedijatrovim prijedlozima, ipak neki od njih ubrzo počinju svoju tajnu potragu za alternativnim rješenjima. Oni sabiru informacije od rodbine, iz novina, s televizije, s Interneta... Prikupljaju podatke o iskustvima drugih bolesnika, tragaju za adresama tobožnjih čudotvoraca koji su već negdje i nekoga izliječili.Oglasi u novinama o alternativnom liječenju kod naivnih ljudi pobude nadu i stvore uvjerenje da je na pomolu spas od svih bolesti. Oglasi mnogo nude, a naručitelji mnogo očekuju. Zato visoka cijena tretmana ili preparata uopće nije problem.
Alternativni su terapeuti u svojim reklamama veoma lukavi:
• oni ne liječe - nego „pomažu bolesnicima“;
• njihovi preparati nisu lijekovi - nego „pomoćna sredstva ili dodaci prehrani“;
• njihove metode ne služe uspostavi zdravlja - nego „njegovu održavanju“;
• oni ne iscjeljuju nego - „pospješuju bolesnikovu vitalnost“;
• oni ne zalaze u područje medicine - nego „uravnotežuju bolesnikovu energiju“;
• oni nisu nekvalificirani - nego „samo bude bolesnikove zamrle obrambene snage“;
• oni nisu nadriliječnici - nego „samo potiču bolesnikov organizam na samoizlječenje“.
„Čud(otvor)ni lijekovi“
Za alternativne pomagače ne postoje kronične ili neizlječive bolesti, a takva se ideja dopada svakom roditelju bolesnog djeteta. Takvi terapeuti u početku svojim bolesnicima posvećuju mnogo vremena i susretljivosti. Pojedini od njih za svoje tretmane traže samo dobrovoljne priloge. No, ti prilozi ipak moraju biti u skladu sa zadovoljstvom; kako s tretmanima, tako i s terapeutom. Kasnije cijene tretmana rastu. Svoje preparate oni reklamiraju kao izuzetne, rijetke, teško dostupne, skupe i efikasne. Za svoje pripravke govore da su revolucionarni, priznati na nekim dalekim inozemnim klinikama, ali nikad ne i u zemlji gdje terapeuti žive i djeluju. Bolesnik ili njegova obitelj pri tome ne pomišlja da bi se tu moglo raditi o kakvoj ružnoj, neetičkoj manipulaciji i izvlačenju novaca od bolesnika. Dok traje naručivanje i dostava lijeka, dok distributer preparata okreće veliki novac, bolesnik gubi svoje dragocjeno vrijeme, a obitelj troši svoje zadnje materijalne zalihe i psihičke snage. Oni koji traže hitno izlječenje i spas na sve strane, u pravilu javno i oštro kritiziraju službenu medicinu. Svoje alternativno liječenje nastoje zatajiti ili o njemu govore rijetko, teško, sa stidom i u velikoj diskreciji.
Širenju nadriliječništva pogoduju TV i Internet
Bolest djeteta uglavnom ne reagira na takvu terapiju ili se čak i pogoršava. Ako liječenje ne uspije, roditelji se osjećaju prevareni. Terapeuti su im obećavali potpuno izlječenje djeteta, a to od svog liječnika nisu čuli. U slučaju neuspjeha, iscjelitelji okrivljuju bolesnika ili njegove roditelje, tvrdeći da mu nedostaje povjerenja u metodu ili u terapeuta. No nikad ne okrivljuju sredstvo kojim liječe ili metodu liječenja. Terapeut najčešće nema nikakve medicinske kvalifikacije za područje kojim se bavi. Tek u fazi pogoršanja bolesti, mi pedijatri se ponovno susrećemo s malim bolesnikom i njegovim razočaranim, frustriranim i nesretnim roditeljima. Na proširenu pojavu nadriliječeništva uvelike utječu televizija i Internet. Oni vješto spajaju gledatelje s raznim vidovnjacima. Žalosna je činjenica da takve proroke telefonski nazivaju majke ili bake; one naivno očekuju da će im se iz datuma rođenja djeteta točno proreći njegova budućnost i život.
Primjeri nekih od naših nedavnih bolesnika
1. Dvogodišnje dijete boluje od astme. Majka, sljedbenica Sai Babe liječi ga samo indijskim ljekovitim praškom „koji liječi sve bolesti“.
2. Šestogodišnje dijete primljeno je u bolnicu u ekstremnoj pothranjenosti. Majka (koja je vegetarijanka) na silu provodi u njegovoj prehrani vegetarijansku dijetu, kojom i sama liječi svoju aktualnu zloćudnu bolest.
3. Majka, sljedbenica Sai Babe, odbija u rodilištu obvezno cijepljenje svoga novorođenog djeteta.
4. Četrnaestogodišnje dijete boluje od padavice. Roditelji, sljedbenici antropozofije, uskraćuju mu preporučeno medicinsko liječenje u bolnici. Odvode ga u inozemnu bolnicu koja je vlasništvo sekte kojoj pripadaju.
5. Jedanaestogodišnje dijete je u invalidskim kolicima. Ima tešku cerebralnu paralizu i akutnu upalu kuka, koja zahtijeva hitnu operaciju. Roditelji ga nasilno ispisuju iz bolnice i odvode k homeopatu.
6. Djed i majka boluju od zloćudne bolesti štitnjače. Dovode na pregled dijete staro šest godina u kojega se posumnja na istu bolest i preporuči hitna bolnička obrada. Oni ne dopuštaju pretrage i svi troje odlaze k bioenergetičaru.
7. Djevojka od nepunih 18 godina boluje od shizofrenije. Alternativni terapeut, bez znanja njezinih roditelja, liječi ju dobro plaćenim seansama gledanja u sunce i preporuča ispiranje u deterdžentu „Plavi radion“.
8. Dvanaestogodišnje dijete ima šećernu bolest i liječi se injekcijama inzulina. Alternativni terapeut, uz suglasnost roditelja, liječi ga samo (dobro plaćenim) tuširanjem hladnom vodom.
9. Dvanaestogodišnje dijete ima jaku deformaciju kralježnice. Potrebna mu je intenzivna medicinska korektivna tjelovježba. Majka odbija propisane vježbe kod fizioterapeuta u bolnici i upisuje dijete u radionicu Yoga za kralježnicu, koju vodi nekvalificirani laik.
10. Trinaestogodišnje dijete ima ozbiljnu depresiju i mnogobrojne ožiljke po koži od namjernog samoozljeđivanja žiletom. Majka ga ne želi odvesti dječjem psihijatru i liječiti.
11. Četrnaestogodišnje dijete ima poremećaj ponašanja, totalni neuspjeh u školi i tetovaže po tijelu - u smislu pripadništva sotonističkoj skupini. Roditelji odbijaju svaku daljnju pomoć pedijatra, dječjeg psihologa i psihijatra.
12. Majka je novoprimljena članica jedne sekte. Zbog višesatnih dnevnih meditiranja, ona potpuno zanemaruje svoje dvanaestogodišnje dijete i muža. To dovodi do rasapa obitelji i rastave braka. Ona napušta dijete i muža, odlazi u drugi grad i nastavlja meditirati.
13. Roditelji, pripadnici jedne sekte, dovode svoje dvogodišnje dijete u bolnicu. Liječnik posumnja na bolest koja zahtijeva hitnu operaciju. Oni ne žele potpisati pristanak za liječenje i zabranjuju dati djetetu transfuziju krvi.
14. Mladić od 18 godina bolnički se liječi zbog multiple skleroze. Njegov otac ga, usprkos liječnikovu uvjeravanju, uzima iz bolnice i odvodi u inozemni hotel na reiki tretmane. Nekoliko mjeseci nakon toga, sam otac umire u 53. godini od šećerne bolesti, ne želeći prihvatiti jedino moguće liječenje - injekcijama inzulina.
Pitanja koja traže odgovor!
Promatrajući navedenu djecu koja su postala žrtve svojih roditelja, nameću nam se sljedeća pitanja:
‒ Dokle seže roditeljsko pravo i njihova ovlast u liječenju djeteta?
‒ Kako pomoći tako zlostavljanoj i zanemarenoj djeci?
‒ Kome prijaviti takve slučajeve, ako su zdravstvene i socijalne službe nemoćne zbog nedorečenih zakona?
‒ Čemu služi zakon o obveznom cijepljenju protiv određenih zaraznih i teških bolesti, ako se on bez ikakvih kazni može kršiti?
‒ Kada započinje briga države o zaštiti zdravlja njezina malodobnog stanovnika?
‒ Ako roditelj ima pravo odbiti liječenje svoje bolesti, smije li on to pravo primijeniti i na svoje dijete, a bez ikakvih kazni?
‒ Ulazi li pitanje liječenja djece u područje ljudskih sloboda roditelja ili u područje prava djeteta na zdravlje i stručno liječenje?
‒ Proistječe li djetetovo pravo na zdravlje i liječenje iz činjenice da je ono nečiji potomak ili iz činjenice da je ono neovisna i autonomna osoba?
‒ Smijemo li djeci koju volimo - činiti zlo?
Ukazujući na ovaj problem, potkrijepljen dopisom, obratili smo se na nekoliko relevantnih hrvatskih državnih i stručnih adresa. Nitko nažalost nije imao sluha za tu problematiku. Jedni su se čudom čudili kad smo na stručnom pedijatrijskom skupu iznijeli svoja opažanja. Oni se, kao dugogodišnji stručnjaci za djecu, tobože nikad nisu sreli s takvim pojavama. Drugi su nam u liječničkom glasilu odbili objaviti tekst o toj problematici s tvrdnjom da bi se pojedini liječnici uvrijedili ako bi se atakiralo na alternativno zbrinjavanje bolesne djece. Treći su nam na službeni dopis odgovorili neka, kao bolnički liječnici, ne insistiramo na poštivanju zakona u zdravstvu. Po njima je zdravstvo ionako u teškoj situaciji, te mu još nije potrebno da upire prstom u roditelje koji zanemaruju ili zlostavljaju svoju djecu i dovode ih u životnu opasnost. Četvrti su pak od nas tražili tek statističke podatke, kako bi mogli utvrditi opseg pojave. Nitko nije želio sagledati srž problema. Nitko nije ponudio nikakvu pomoć ili savjet ni nama, pedijatrima a ni našim malim bolesnicima koje smo dokumentirano prezentirali kao - žrtve.
Zaključak
Učestale pojave nadriliječništva koje se registriraju u zadnja dva desetljeća Hrvatskoj, puzećim se načinom djelovanja involviraju kao tobožnje uspješne metode u prevenciju i u liječenje djece. Svojim negativnim ishodom čine od djece – žrtve. Smatramo da se s djecom, osobito bolesnom, ne može i ne smije manipulirati. I da ih, naravno, treba zaštiti, ponekad čak i od vlastitih roditelja.
Doktorici Jačmenica-Jazbec možete pisati na: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
