Slike o drugima
Onog trenutka kad stvorimo svoju sliku o drugome, teško ćemo je poželjeti promijeniti. To je kao da smo tu osobu stavili u neku od ladica svog ormara. No, ljudi oko nas nisu slike već filmovi koji imaju svoj početak, sredinu i kraj. Velika je razlika u promatranju slike i filma. U filmu ponekad ne možemo pretpostaviti što će se zaista dogoditi. Ljubav prema bližnjemu teži prema filmu
Moja ljubav dosegnula je svoju granicu. I zato sam ja sebi stvorio sliku o drugome. Za mene je previše naporno stvarno se odnositi premo tome živom drugome iz dana u dan, iz godine u godinu. Lakše je o tome drugome stvoriti svoju sliku. Jer se moja ljubav iscrpila, ja sam sebi zato stvorio sliku o drugome.(...)
Stvarni problem jest da moja ljubav nije dostatna i ja zato svodim drugoga na svoju sliku o njemu. Više ga ne uzimam istinski, ne doživljavam ga stvarno. To je ozbiljna opasnost, u braku i u svakoj zajednici.
C. Foucauld piše:„Nekoga ljubiti znači: za ovoga čovjeka uvijek imati nadu. Od onog trenutka kad nekoga prosuđujemo, kad ograničimo svoje povjerenje u ovoga čovjeka, kad ga poistovjetimo s onim što o njemu znademo i na to ga čvrsto položimo, prestajemo ljubiti ga. On također više ne može postati ni bolji ni veći. Mi smo ga uhvatili. Moramo vjerovati u svako dobro u tome drugome, moramo se odvažiti biti ljubav u svijetu koji ne zna ljubiti.” Tako živjeti, u našem je svijetu vrlo neobično.
Prema Dudenu „evaluacija” znači: „stvarna i stručna procjena”. Povremeno se od nas traži jedna takva stvarna i stručna procjena. Ali katkada je naša procjena sve drugo samo ne stvarna i stručna, nego prožeta našim osjećajima; našu presudu i našu reakciju uvelike tada određuju srdžba, uvrijeđenost, uspoređivanje, prevelika revnost, prenošenje i drugo.
Piet van Breemen, Jedino što vrijedi jest ljubav, POV