Sućut usput
Donosimo iskustvo koje će neke zaprepastiti, a neke samo podsjetiti na iskustva koja su i sami doživjeli. Sućut nam je postala toliko strana da je više ne znamo iskazati. Kad ste, npr., čuli da je župnik, čuvši za smrt nekog svog župljanina, došao u obitelj te joj izrazio svoju sućut u prvim najtežim satima? Ne bi li on trebao doći prvi, i pomoliti se s obitelji kako bi Duh Utješitelj bio s njima? Župnici, nažalost, gotovo uvijek imaju „važnijega posla“!
Već odavno želim ispripovjediti sljedeću storiju. Dugujem to sebi i svim akterima, koje nosim u srcu i svakodnevnoj molitvi. Ne činim to iz obijesti niti osvete, jednostavno moram iznijeti teret, da bih i druge oslobodio. Oko nas se, braćo, događaju nepojmljive stvari. O njima se malo govori, jer su toliko neobjašnjivo crne, da ih želimo čim prije zaboraviti i zanemariti. No, ja ne mogu šutjeti, jer možda se nađe netko, tko bi popravio stanje. Možda netko, u Božje ime ili u ime Europske Unije ili koga već, svejedno, pogleda malo dublje u nutrinu pojedinih slučajeva, da se oni više ne bi događali, pa ni slučajno. Naime, prije nekoliko je godina tragično poginuo jedan moj osobiti prijatelj, nije važno gdje, ni kako, ni kada ni zašto. Da mi je netko pričao sljedeću priču, nažalost istinitu, ne bih mu vjerovao.
Dakle, shrvani od tuge i boli, tjelesno iscrpljeni, duševno potreseni, duhovno potpuno zbunjeni, dolazimo u jedan grad, roditelji i ja, na prepoznavanje tijela pokojnika. Dočekuje nas gospođa u bijeloj kuti, koja je upravo ispijala jutarnju kavu i slasno povlačila dimove cigarete. Onako usput kažem, da sam bio odjeven kao svećenik. Sama, u donjem dijelu mrtvačnice, dok se na katu nalazi prostorija s tijelima. Objasnivši joj tko smo, ne prima nas u zgradu, jer „mora još nešto obaviti“ (popiti kavu do kraja) pa nam kaže, da pričekamo. Pitam ju: „A gdje to?“ Odgovor: „Ovdje vani“. Vani, na suncu, stojećki, bez objašnjenja koliko čekamo i što čekamo. Nakon dvadesetak minuta, vraća se ista zaposlenica mrtvačnice i traži dokumente. Onda nas poziva unutra, u čekaonicu, ali ne onako lijepu i sa foteljama, kao u američkim filmovima, nego u hodničak od dva metra i sa pet tvrdih stolica, bez stola, bez ponuđenih maramica, bez psihologa koji bi dočekao jedva žive članove najuže obitelji. Opet čekanje. Roditelji plaču, majka sva žuta, zvone telefoni. Vraća se gospođa, bez ikakve mimike, poziva nas da ju slijedimo, gore. Pred samim vratima strašne sobe, zamolim gospođu da majci dade čašu vode, jer se bojim da će se onesvijestiti. Slijedi nonšalantan odgovor: „Dat ćemo dolje, ovdje nemam“. Iziritiran hladnoćom dotične, kažem joj ponešto drsko, da što ako se onesvijesti, ima li barem kakvu injekciju ili tabletu, ako nema vode. Odgovara, da ona nije liječnica i da imamo samo pet minuta, onda moramo sići.
Otvara vrata, a tamo najtužniji prizor u životu svih nas: njihov dragi sin, leži gol na kamenom stolu, prekriven modricama, krvlju, ogrebotinama, tragovima povraćanja, mrtvačkim pjegama. Pomislih, nisu ga ni oprali, ni pokrili, zar je toliko skupa jedna plahta? Nakon tri minute, ispunjenih povicima, jecajima i suzama, vraća se gospođa i moli da siđemo. Ne daje čašu vode. Kaže da moramo čekati policiju. Čekamo sat vremena, opet vani, na suncu, stojećki. Zbunjeni smo, ne znamo što dalje. S osmjehom na licu, dolazi gospođa, nudeći nam vizit-karte pogrebnika, jer da je on „najjeftiniji i najbolji u gradu“. Dolazi i mladi policajac, brzo prelazeći sa sućuti na detalje smrti, podatke i slično. Sada, kaže, moramo u drugi grad, na mjesto pogibije. Treba ih prije nazvati, dogovoriti. Pitam ga, kako je to moguće, a što da smo došli autobusom, a što da je ovdje neka bakica koja nema mobitel, zašto toliko odugovlačenja, čekanja, formalnosti koje se moglo obaviti na jednome mjestu? Sliježe ramenima i pravda se birokracijom.
No, treba još čekati, na liječnika. Njega nema, pa čekamo ponovno oko sat vremena. Dolazi, na stojećki, vani, objašnjava što je našao otvarajući želudac i glavu pokojnog mladića, u nekoliko minuta, ispričavajući se da žuri i da ima posla. Krećemo na put, u policijsku postaju u mjestu nesretnog događaja. Podosta tražimo, a kad nalazimo, traže da čekamo u čekaonici na dežurnog, jer „da je sada pauza“. Skoro sam eksplodirao od muke, gledajući oca pokojnoga, koji čeka više od sat vremena pred portom, bez stolice, bez osobe koja bi ga utješila, bez razgovora, bez objašnjenja. Napokon dolaze, za pola sata sve je riješeno. Potpisani papiri, opis smrti, stvari pokojnika itd. Pogrebnik traži puste tisuće kuna za prijevoz; i to je riješeno. Vraćamo se kući. Svima je u glavi jedno: što je ovo bilo? Umro je čovjek. Nestao je jedan divan mladić. Nema više ljubljenog sina, dobrog prijatelja, dragog srednjoškolca…
Kako institucije mogu biti ovako krute i hladne? Gdje je nestalo poštovanje prema životu i smrti, prema tijelu i rodbini? Ljudi Božji, što se ovo s nama događa? Zar nije dovoljna rana pogibije, zar ne postoje ljudi i službe koje bi sućutno i ljudski pomogli obitelji, dočekali, otpratili, ponudili okrjepom, zar je tako teško napraviti jednu prostoriju gdje tugujući mogu sjesti i odmoriti, nakon nekoliko stotina kilometara puta? Nevjerojatno. Neka je to posao „kao na vrpci“ za te zaposlenike. Ali, kuda vodi takav stav? Ne ponovilo se drugima. Ostaje nam pitanje, nismo li, uz svu današnju tehnologiju i napretke i stručna osoblja i metode i pravilnike i ustanove zaboravili - biti ljudi? Što nam koristi to „sve za čovjeka“ ako čovjek prestane biti - čovjek?
Nek' se zna, da nije sve tako lijepo kao što možemo vidjeti u reklami za novu čudotvornu kremu protiv celulita i slično. Postoji patnja. Istinska patnja. Hoćemo li je ti i ja umanjiti?
