Padre Pio o svećenicima
Njegova je misa ponekad trajala 3 sata. Nitko na njoj nije bio prisiljen prisustvovati, on sam nikome nije nametao da to isto čini, a ipak je to mnogima toliko smetalo da su mu branili.Od 11. lipnja 1931. do 15. srpnja 1933, padre Piju bilo je zabranjeno obavljati sve svećeničke službe osim svete mise koju je mogao slaviti u maloj fratarskoj kapelici, s ministrantom kojeg mu je delegirao njegov nadređeni.
Prepisao bih ovu misao koju sam u svom svećeničkom životu neprestano nastojao živjeti. „Bog polaže pravo na srca sviju, no ponajprije na srca njegovih službenika. Koliko li je samo puta obični Samaritanac imao više nježnosti nego svećenik!” P. Pio
Padre Pio htjede mene, svećenika i sve svećenike, podsjetiti da na ovoj zemlji budemo Krist i da, na spasenje duša, održimo Isusa živim i aktivnim u našim dušama i u našoj službi. Jednako je tako htio naglasiti ljubaznost i nježnost običnog Samaritanca za njegovu nesretnu braću koja su u potrebi – kao kontrast apatiji i indiferentnosti tolikih svećenika, koji niti osjećaju niti što rade za spas duša i za dobro trpećih.
U RAZDOBLJU IZOLACIJE
Od 11. lipnja 1931. do 15. srpnja 1933, padre Piju bilo je zabranjeno obavljati sve svećeničke službe osim svete mise koju je mogao slaviti u maloj fratarskoj kapelici, s ministrantom kojeg mu je delegirao njegov nadređeni. Često sam, za vrijeme te dvije godine izolacije, imao privilegiju i radost asistirati kao ministrant na svetoj misi padre Pija koju je on slavio iza zaključanih vrata. Sveta misa u maloj kapelici bila je njegov život, njegova Kalvarija, njegovo raspeće i njegov raj. Trajala je tri sata.
Uz veliku pozornost i emocije pratio sam ga kroz sve dijelove slavlja. Meditacija u molitvi za žive bila mu je duga, duboka, beskrajna i neprekinuta, osim možda s nekoliko bolnih uzdaha, kao što to i Amalija zna učiniti (uzdahnuti). Potom je polagano nastavljao svoj mistični uspon na Kalvariju i iscrpljen stizao na svoje raspeće. Trenutci Pretvorbe bili su klimaks njegove muke, bilo je to raspeće s Isusom. Dok je izgovarao riječi pretvorbe, na njegovu su se blijedu i izmučenu licu mogli vidjeti znaci neopisiva unutarnjeg trpljenja, užasavajuće mučeništvo pribijenog na križ. Izgledao je kao raspeti Isus.
O sebi je jednom, u razgovoru sa Cleonice Morcaldi, rekao ovo:
„Za vrijeme slavlja svete Mise, visim s Isusom na križu, i trpim sve što je Isus trpio na Kalvariji, u mjeri u kojoj je to ljudskoj prirodi moguće”.
Nakon Pretvorbe, jecajući i sa suzama u očima, polako bi nastavio svetu Misu.
Kolikih li se samo duša u beskrajnoj Božjoj milosti sjetio prikazujući svoju krv i trpljenje sjedinjene s Kristovom krvlju i patnjama za njihovo oslobođenje iz čistilišta. U trenutku svete pričesti, lice padre Pija postalo bi sjajno i blistavo kao u Krista prilikom njegove transfiguracije na Taboru. Za padre Pija pričest je bila život, sjedinjenje srdaca, fontana radosti i sreće.
Nakon svete Mise, uspeo se na kor, gdje je do podneva stajao pred Isusom u Presvetom Sakramentu, u zahvali i meditaciji.
{text}