Bog mnogo daje, ali...
Vjerojatno ste bili u prilikama kada ste, povodom rođendana, imendana, neke obljetnice ili, pak, bez nekoga povoda, različitim ljudima poklonili neki poklon s namjerom da ih razveselite i iskažete im ljubav. Zasigurno ste pritom primijetili različite njihove reakcije…
Većina ljudi može bez problema nekome dati poklon, bez obzira na cijenu toga poklona… Međutim, kada je u pitanju primanje, tada ti isti ljudi reagiraju sasvim drukčije. Kod njih, naime, pri primanju možete lako uočiti nesigurnost, nespremnost, zbunjenost, pa čak i vrlo negativne reakcije.
To često možete primijetiti kod starijih ljudi, osobito onih koji su živjeli u siromaštvu u vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata.
Postavlja se pitanje: koji je tome razlog?
Svi mi, kroz različita životna iskustva i okolnosti (osobito kroz ona koja smo doživjeli u djetinjstvu, tijekom kojeg se većim dijelom formira ljudska duša i karakter), te kroz od Boga nam dânu slobodu izbora, na istovjetne okolnosti reagiramo različito: bilo negativno, bilo pozitivno. Svojim reakcijama, tako, činimo čitav niz izbora kojima kao da biramo put kojim će hoditi, a hodeći često tim putem, naši izbori postaju naši stavovi! Vrijeme prolazi, mi odrastamo, više se i ne sjećajući okolnosti i iskustava kojima smo izgradili svoje stavove! Veliku ulogu u čitavoj priči imaju i naši najbliži s kojima smo živjeli: njihova uvjerenja, te njihova iskustva!
Ako se osvrnemo na poteškoće u primanju i davanju poklona u međuljudskim odnosima, one predstavljaju manji problem, koji se može lako riješiti. Ako smo budni, odnosno ako promatramo sebe i svoje reakcije u različitim okolnostima, lako možemo prepoznati u čemu je problem. Ili, još je lakše ako u svojoj blizini imamo osobu koja nas dobro poznaje, u koju imamo povjerenja, te od koje možemo primiti savjet ili upozorenje o našim reakcijama.
Primati od Boga
No, što je s problemom primanja i davanja poklona u našemu odnosu prema Bogu (molitvenih potreba upućenih Bogu)? Kada nam molitve nisu uslišane, često odgovaramo sebi i drugima: to je sigurno Njegova volja!
Što se tiče međuljudskih odnosa, najlakše je primijetiti nešto loše u sebi promatrajući se u različitim situacijama, no kako to možemo spoznati u našemu odnosu s Bogom? Mi, kao zemaljski nesavršeni očevi, kada vidimo da nam dijete ide pogrešnim putem, brzo ćemo reagirati, i pokušat ćemo ga usmjeriti na dobar put, odnosno na onaj put za koji mi mislimo da je najbolji. Isto, samo mnogo savršenije, želi i čini naš Otac. Poštujući našu slobodnu volju, Nebeski Tata nam na različite načine ukazuje na naše pogrešne stavove i prepreke, te nam pokazuje pravi put! Jedan od najčešćih načina je upravo onaj koji je apostol Petar pun Duha izrekao u svojoj prvoj propovijedi, nakon Pedesetnice i silaska Duha Svetoga: U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati (Dj 2,17 )!
„Ništa ti neće pasti s neba!” (?)
Evo zanimljiva primjera:
Nedavno mi je bliska osoba ispričala kako je sanjala čudan san koji ju je uznemirio. Htio bih naglasiti da je ta osoba uistinu posvećena Bogu, kroz kontinuirani molitveni i sveti život, što se vidi i po plodovima. Kako ta osoba svake noći provodi sate u molitvi, prikazujući Bogu svoje, ali i tuđe potrebe, jedne se noći dogodilo da zbog bolesti nije bila u stanju moliti. Zaspala je obećavši Gospodinu da će sutradan poduplati svoju uobičajenu molitvu. I te je iste noći usnula vrlo živ san: Nalazila se u društvu Isusa i apostola koji su ljudima u potrebi dijelili humanitarnu pomoć. Prišla je Isusu te je i sama zatražila pomoć. Na svoju molbu dobila je vrlo jasan Isusov odgovor: „Nisi molila pa ne možeš ni dobiti. Kad budeš molila, ponovno dođi pa ćeš dobiti!” San joj nije dao mira, pa je zbog toga mnogo molila, i razmišljala što bi trebao značiti. I, kako je vrijeme prolazilo, Gospodin joj je objasnio san. Taj san je, naime, bio slika njezina stava o molitvi i primanju od Boga. Zato je počela razmišljati o Božjoj Riječi; što ona kaže o primanju i davanju. Dobro znamo da se humanitarna pomoć sastoji od onog osnovnog što nam je potrebno za život. Isus nam u vezi toga u Lk 12,22-24 kaže: Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! Primjećujemo kako su ove riječi suprotne onima iz prije prepričanoga sna: ptice niti siju niti žanju, niti mole, pa opet ih Bog hrani! U drugome dijelu rečenice Gospodin kaže svojim učenicima: malovjerni – onim istim učenicima koji su ostavili sve kako bi pošli za Njim, onima istim koji su vidjeli i doživjeli mnogo različitih čudesa, pa i ona s umnažanjem kruha i ribica! No, njihovo se srce nije promijenilo, odnosno, bolje rečeno, nisu se promijenili stavovi u njemu! Osoba iz navedenoga sna u mnogim je slučajevima imala vjeru za ono što je tražila, no imala je problem s primanjem na području materijalnoga. Ta je osoba, naime, odrasla u kraju u kojemu su svi mnogo radili kako bi prehranili svoje obitelji (što je, s te strane, pohvalno), no isti ti ljudi imali su uzrečicu (koja je, ujedno, bila i njihov stav): „Ništa ti neće samo pasti s neba, moraš sam sve zaraditi!”
Znamo li da imamo kod Oca?
Rad je dobar i potreban, ali Biblija nas uči da čovjek radi, a Bog blagoslivlja, umnaža, i daje kišu u pravo vrijeme! Znamo i za primjer kada je Izraelcima zaista padalo s neba: padale su im prepelice; padala im je mȁna, svakoga dana, godinama, dok su putovali kroz pustinju! Usnama možemo moliti i vapiti, nizati velik broj molitava, no ako nam je srce zatvoreno za primanje, i daleko je od Njega, tj. od Njegove Riječi, teško da ćemo išta primiti! Pavao nam u Poslanici Efežanima kaže da nas je Bog blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu (Ef 1,3). Nadalje, Isus kaže neka molimo s vjerom kao da već posjedujemo, i dobit ćemo (Mk 11,24)!
Najočitiji primjer problema s primanjem u evanđeljima je prispodoba o izgubljenome sinu. Mlađi sin nakon što je potratio svoj dio koji je dobio od Oca, pokajao se, te se vratio milosrdnome i dobrom Ocu. Pri povratku, Otac mu je pao oko vrata, obukao ga je u nove haljine, naredio da se zakolje tele i napravi fešta! Stariji sin tada dolazi s polja i kad shvati što se dogodilo, ne želi ući. Otac ga nagovara, ali stariji mu sin kaže: „Tolike ti godine služim, a nikad mi ni jareta nisi dao da se proveselim s prijateljima”!
Ako ste pažljivo čitali ili slušali ovu prispodobu, mogli ste primijetiti zapanjujuću činjenicu! Činjenicu koja nam mnogo govori o našemu stavu u odnosu prema Bogu Ocu, prema primanju onoga što nam kao Njegovoj djeci pripada. Riječ je o sljedećemu: Kad je mlađi sin došao Ocu i zatražio ga svoj dio, što je Otac napravio? Isus nam kaže da je obojici svojih sinova Otac razdijelio imanje, tj. dao je svakome njegov dio! Stariji je sin čitav svoj život proveo s mentalitetom sluge (stav njegova srca), i bez obzira što mu je Otac dao njegov dio koji mu pripada kao sinu, on to ne samo da nije uzeo, nego je još Oca optužio da mu ni jareta nije dao!
Iz istoga razloga, mnogi od nas žive daleko od onoga što nam je Milosrdni Otac namijenio. I to ne samo u odnosu na svagdašnje potrebe za život, već i u odnosu na duhovni identitet djece Božje, na području zdravlja, sreće, zahvalnosti. Kako li se naš Nebeski Otac osjeća nakon svega?! Bole li ga više izgubljeni sinovi koji su potratili „imanje” pa mu se vratili svim srcem, ili mi koji ga toliko puta povrijedimo ne vjerujući Njegovoj Riječi!
Pavao nam kaže da ako nam je Otac dao svoga ljubljenoga Sina, kako li nam neće s Njim dati i sve drugo (Rim 8,32)! Na kraju otac kaže starijemu sinu: „Sinko, sve što je moje, tvoje je, dođi i uzmi!” Bog Otac je postavio jednake uvjete svim ljudima, jer inače bi bio nepravedan, jednima dajući, a drugima ne. Vjera je ključ našega primanja! I za kraj. Ako nemate vjere, ili uvidite da imate pogrešne stavove, poslušajte Isusa: promatrajte gavrane, ptice, ljiljane, zvijezde i razmišljajte o Ocu. To je jedini način kako promijeniti vlastito srce! Pavao nam kaže: tko srcem povjeruje bit će spašen (Rim 10,10)!