Tko želi umrijeti još?

Nedavno sam dobila powerpoint prezentaciju u kojoj autor na vrlo uvjerljiv način otkriva čitatelju kako postoji način da sami sebi pomognemo ako primijetimo simptome srčanog udara. Naime, sva mudrost je u tome da čovjek odmah počne, u periodičnim razmacima, duboko disati i kašljati – na taj način stimulira srce koje zakazuje, tako će preživjeti do dolaska hitne pomoći.

Pretražujući internetske stranice bolnice u čijem je časopisu navodno objavljen ovaj način samopomoći, naiđoh na članak koji govori da je taj način očito izmišljen jer podaci nemaju medicinsko uporište...

Smrt bi trebalo dočekati, a ne bježati od nje

Svima nama doći će trenutak kada ćemo se susresti sa smrću. Hoće li to biti strašan trenutak, pa ćemo svim silama nastojati „preživjeti“ ili ćemo poput svetog Franje moći reći: „Dobro došla, moja sestrice Smrti“? Smrt bi trebalo dočekati, a ne bježati od nje. Znamo li uopće što je smrt ili je ona za nas misterij, točka nakon koje nema više ničega? Teško je povjerovati da bismo se u njoj trebali susresti s voljenom osobom, našim Ocem, ako o tome nismo razmišljali za vrijeme života.
„O smrti, kako je gorka pomisao na te čovjeku koji živi sretno i usred dobara svojih, čovjeku koji živi spokojno i u svemu napreduje i još ima snage uživati raskoš“ (Sir 41,1).

Zašto je takvom čovjeku gorka pomisao na smrt? Zato jer mora ostaviti sve uza što mu je srce bilo priljubljeno. Kada bismo, naprotiv, poznavali i ljubili Boga, ne bismo li o smrti razmišljali kao o našem cilju u kojem se ostvaruje svrha našeg života? Ako je Bog živ, onda smrt nije kraj, nego početak nečeg neizmjerno ljepšeg od svega što smo imali ovdje.

Zašto netko umire prije, a netko kasnije?

S druge, pak, strane vjerujem da postoji razlog zašto netko umire prije, a netko kasnije. Uzmimo primjer sv. Male Terezije. Umrla je tako mlada, a srca potpuno spremna za susret sa Stvoriteljem. Ako nas mnogo toga udaljava od jedinstva s njim, tada nam je potrebno još vremena proživjeti u ovome svijetu kako bismo se kroz kušnje mijenjali i postajali što sličniji njemu.

Tada, u takvim trenucima kušnji, bilo da se radi o smrtnoj pogibelji, bilo o nečem drugom, čovjek treba imati pouzdanja u Boga. Bog je s nama gdje god bili i u kakvoj se god situaciji nalazili. On je svjedok svih naših proživljavanja i On je moćan učiniti sve što ga zaištemo s vjerom.

Kada bismo, naprotiv, poznavali i ljubili Boga, ne bismo li o smrti razmišljali kao o našem cilju u kojem se ostvaruje svrha našeg života?

Ako si jedan od onih koji nemaju vjere da će ih Bog na čudesan način izbaviti i ako nisi siguran gdje će završiti tvoje životno putovanje ili misliš da nisi spreman stati pred Boga, svakako ostani na životu na bilo koji način pa i uz pomoć kašljanja... tko zna, možda upali.