Oprost

Čitajući ovakve tekstove vjernika laika, moramo biti ponosni na Boga i na Crkvu jer baš ti vjernici laici dokazuju da Bog i Crkva dovoljno daju – svima onima koji su voljni potruditi se i uzeti! Vjerujemo da će se vaš odnos prema opraštanju, ako nije dobar, nakon što pročitate ovaj tekst, itekako popraviti

Biblija kaže da se mora oprostiti onima koji su ti nanijeli zlo, nepravdu, koji mrze tebe i rade protiv tebe… Jednom je u crkvi Sv. Križa propovijedao bosanski kardinal Puljić. Govorio je kako mu se njegov župljanin žalio na nepravde koje je podnio u ratu: „Kaže meni čovjek: 'Oni su meni razorili kuću, oni su meni ubili… oni su meni…' Ja ga prekinem: 'Bi li ti razorio njegovu kuću?' Župljanin stane, zamisli se i kaže: 'Ne bih.'” I završi Puljić, sav sretan: „Hvala Bogu na tome!”

Slušam ja to i mislim: Ali, što to znači? Prvo, zašto da čovjek oprosti? Naročito ako je namjerno nanesena teška nepravda i zlo. Drugo, ama kako da to čovjek uradi? To uopće nije lako. Pomoglo mi je, naravno, vlastito iskustvo.

Podizanje zidova

Ja sam teatrolog i kritičar, a oni nigdje u svijetu nemaju mnogo prijatelja unutar područja kojim se bave. Mi gledamo kazališne predstave i pišemo o njima (kritike ili knjige), a umjetnici teško podnose negativno mišljenje ili nedovoljno oduševljeno mišljenje. Uz to, teško mi je lagati, ne mogu se kurtoazno smješkati i čestitati nakon premijere. Čak i kad šutim, vidi mi se na nosu što mislim.

Zato sam pokušavala stvoriti prijateljstva s ljudima iz svoje struke, dakle onima koji također pišu o kazalištu… Jednu sam kolegicu, X, posebno voljela. Smatrala sam je bliskom prijateljicom. Osnovala sam i vodila udrugu građana za promociju kazališta u svijetu. Kad sam odlučila otići s tog mjesta, predala sam joj udrugu na tanjuru, što se kaže. Zadržala sam samo mali, samostalni dio, položaj glavnog urednika jedne biblioteke. Za mog vodstva, udruga je narasla i bila priznata i u zemlji i u svijetu, a ja sam kolegicu, kao vrijednog nasljednika, predstavila i u zemlji i u svijetu. Ona je nakon toga počela raditi protiv mene, općenito, a naročito gurati me iz biblioteke. Meni je to izgledalo jako ružno i bila sam veoma povrijeđena. Ne zbog toga što mi je nešto oduzimala. Imam toliko stvari koje me zanimaju i na kojima želim raditi i pune su mi ruke projekata i ideja. Zato mi svatko tko mi nešto uzme iz ruke, zapravo učini uslugu, otvori prostor za nešto drugo, novo i zanimljivije!

No, povrijedila me činjenica da me, što sam tada shvatila, nije voljela, i nije poznavala… A uistinu ni ja nju! Bila sam strašno povrijeđena. Ne pamtim da sam tako zbog nekog patila, tako jako i tako dugo… Dvije godine… Kad god bih je susrela, probolo bi me u srcu!

Što bi rekao John Bevere u knjizi Đavlov mamac, najprije nisam priznala da sam povrijeđena (kao... ja sam iznad toga, nije meni stalo do toga, mene to ne boli!), pravila sam se da je sve u redu. A boljelo me. Onda više nisam mogla podnijeti bol pa sam podigla zidove. Dala sam neopozivu ostavku, prestala sam s njom ne samo surađivati, nego i razgovarati, u tu udrugu nisam nogom stupila dvije godine. Unutar svojih zidova puštala sam samo one koji su govorili protiv nje. Bila je to hrana mojoj povrijeđenosti, ali nije pomoglo riješiti problem. Bila sam još nesretnija. Pa sam iz svoje utvrde istjerala one koji su govorili protiv nje, ali sam i dalje bila jadna.

Ničiji grijeh ne opravdava tvoj!

Ne osvećujem se, odmalena znam da se ne treba osvećivati. Jednom sam se osvetila u osnovnoj školi. Neka me kolegica ogovarala ili tako nešto i odmah drugi dan, naišlo mi je da joj se osvetim, da kažem nešto ružno o njoj. Istinito, ali ružno i to joj je naštetilo. Eto, više uopće ne pamtim što je bilo, što je ona meni napravila i što sam ja njoj. Pamtim svoju prvu bol, pa onda pamtim njenu bol i, što je najbolje, pamtim da ta njena bol nije umanjila moju. Kad sam se osvećivala, bila sam uvjerena da će osveta ublažiti onu moju prvu bol, ali nije. Gledajući je kako pati, i kako sam je razočarala, ja koju je smatrala prijateljicom, bila sam još nesretnija nego prije. Em sam i dalje bila povrijeđena, em je netko patio zbog mene! Baš sam se loše osjećala! I zato se od tada ne osvećujem. Oni koji me vole, nisu me namjerno povrijedili i njima je i sâmima žao. Oni koji me ne vole, ne zaslužuju moje vrijeme i moju energiju. Pa sam uspješno izbjegavala iskušenja osvećivanja… I išla svojim putem…

Nakon dugog vremena patnje zbog X, došla sam u iskušenje da se osvetim. Mislila sam: Jako sam je voljela i jako me povrijedila! Zaslužila je da pati, da prođe barem mali djelić onoga što ja prolazim! Zanimljivo, u času kad sam to pomislila, došla je prilika za osvetu! Nekad mi se čini da onaj anđelak i demončić – koje u crtiću crtaju na ramenima mačka Toma, a koji ga savjetuju u svakoj prigodi – stvarno čuče na našim ramenima i odmah reagiraju. Jer kako je moguće da se baš odmah stvorila prilika za osvetu?! Iskušenje je bilo prejako, pomislila sam: Dobro, neka pati i ona, sad ću se osvetiti!

Kad god sam u iskušenju da napravim nešto loše, porazgovaram sa svetim Petrom. U molitveniku Srca Isusova, jednom sam davno naišla na Molitvu prije važne odluke. Moli se Boga da se spozna ono što je najbolje za molitelja, a onda se kaže: „Daj mi zatim jakost da ono što sam po tvom nadahnuću vidio kao tvoju volju doista i prihvatim, te izaberem ono što bih na smrtnom času želio da sam izabrao!” U, čovječe! Kako jednostavno, a kako točno! Naravno da je perspektiva smrtne postelje drugačija od one kad si u punoj snazi. Kako sam odlučila da mi je cilj gledati lice Božje kad umrem, onda mi je ta smrtna postelja i njena perspektiva jako važna u donošenju odluka. Jer nakon smrtne postelje slijedi susret sa sv. Petrom koji ne pušta u raj bez polaganja računa. Napravljenih davno prije te postelje…

Pa tako, znajući da želim napraviti nešto loše, idem ja to najprije raspraviti sa sv. Petrom. Da ne bi kasnije bilo panike na smrtnoj postelji. Dolazim ja, kao, njemu na vrata raja, gleda on u knjigu mog života i govori: Dobro je to, nije tako strašno… aha… aha… Ali, što je ovo, ama što si to napravila X? Znam ja da je to grijeh, nisam bedasta, ali uvjerena da sam u pravu jer me povrijedila, sva ponosna krenem objašnjavati: Jesam, sveti Petre, ali ona je meni… A on me prekine: Da, jest, napravila je, ali to je u njenoj knjizi… Meni kao u crtiću ispadne donja vilica, otvorim usta, izbuljim oči i zašutim… Nemam više argumentā za obranu svog grijeha!

Tada doista spoznam što znači da ničiji grijeh ne opravdava tvoj, da ničiji grijeh ne ispričava tvoj. Nikakva nepravda, nikakvo zlo koje ti je naneseno – ne ispričava tvoj grijeh. Naime, svaka je duša svijet za sebe. Samostalna je i ima svoj vlastiti račun pred Bogom. Svatko griješi, kako se točno kaže: za svoju dušu. Zlo i nevolja testiraju tvoju dušu. Pred svetim Petrom, tvoja duša stoji sâma, sâma sa svojim postupcima… Nema nikoga na kog ćeš svaliti krivicu, nema isprike, nema okolnosti… Isprika i okolnosti su ostale na zemlji, tuđi grijesi su u knjigama tih drugih ljudi. Ti ostaješ sâm sa svojim grijehom pred sv. Petrom i svojom knjigom. O strašno!

Naravno da se nakon toga nisam osvetila kolegici. Prošla me volja. Ne samo to. Mene je ta rana toliko boljela do tog susreta sa sv. Petrom da nisam mogla ni moliti za to, nisam mogla na zajednici reći svoju bol kao nakanu, nisam mogla spomenuti prijateljičino ime. Nakon susreta sa sv. Petrom – počela sam moliti za nju. Iz perspektive smrtne postelje, vrata raja i one moje knjige u koju je zamalo bio zapisan velik grijeh – odjednom je njezin grijeh prema meni u mojim očima nekako postao manji. Uostalom, tko zna što se zaista događalo. Tko zna što sam ja njoj napravila ne misleći, ne znajući, krivo misleći… Tako sam je počela prikazivati Bogu. I nju i svoju povrijeđenost, i tako se to pomalo liječilo…

Oprost oslobađa tebe!

Jednom sam išla na kazališnu premijeru u osječko kazalište. Kasnila sam i uletjela u gledalište kad su već svi ušli, protrčala sam pored lože gdje je ona sjedila i rekla joj, onako u trku: „Bog, X”, i sjela na svoju stolicu. Krajičkom oka sam samo vidjela kako se žena sva stepla jer je već dugo vremena nisam pozdravljala! A ja sam, tek kad sam sjela i ispuhala se, shvatila da je to bilo prvi put da me NE boli pogled na nju. Da sam joj oprostila i da sam zato slobodna!!! I dan-danas pamtim taj dan i taj osjećaj oslobođenja od povrede. Oprost je oslobodio mene od boli!

Tako sam shvatila i drugu važnu stvar. Da oprost oslobađa tebe. Moraš oprostiti, ne zbog onih koji su te povrijedili, nego zbog sebe. Dokle god mrziš i ne opraštaš, vezan si za tu osobu. Emotivno, duhovno. Nisi slobodan i ta ti osoba (odnosno emocija prema njoj) određuje život i postupke. Ta te emocija ranjava, zidovi koje podigneš oko sebe (da se zaštitiš od povrede i te osobe) sprečavaju te da normalno djeluješ, da normalno živiš. Živiš u zatvoru mržnje i neopraštanja. Nesretan i sâm. Zapravo nisi sâm, okružen si nekim malim zelenima i crnima koji ti šapću u uhu samo ono što dòsipa sol na ranu i čini te još jadnijim… I svu energiju koristiš na gradnju sve viših i viših zidova ne bi li smanjio bol. Ali ne pomaže, jer su ovi koji ti dolijevaju ulje na vatru – pored tebe, unutar zidova.

Tek kad oprostiš, padaju i zidovi, a te male otpuše neki vjetar. Tek kad padnu zidovi, možeš ići kamo god hoćeš jer si slobodan, ili kamo te Bog zove jer ga čuješ! Tek kad padnu zidovi, možeš vidjeti druge ljude, možeš ponovno voljeti jer su ti emocije slobodne. Padom zidova, emocije izlaze iz zamke mržnje, na slobodu. Možeš raditi punom parom razne lijepe stvari, jer više ne trošiš vrijeme i energiju na gradnju zidova! Možeš biti sretan jer je život lijep, a Bog velik i dobar! A možeš i, ako je vrijeme, doći sv. Petru i lijepo s njim porazgovarati…