Odričem se! Vjerujem!

Reći ćemo samo, zajedno s paterom, i nama je žao! Žao nam je tolikih „vjernika“ koji ne otvaraju svoja srca Istini i ne primaju ono što im Krist, osobito u sakramentima, pruža

„Larin izbor“(?)

Baš je bio lijep i sunčan dan. Subota, Gospin dan. Svečan dan, jer jedno smo dijete, prekrasno čudo Božje ljubavi, malenu Laru (ime izmijenjeno) uveli u zajedništvo Crkve, krsteći ju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Primila je milost i dar krštenja, ovo otajstvo koje se vanjskim znakom blagoslovljene vode i riječima izrečenima po svećeniku, izlilo po njezinoj besmrtnoj duši. Taj sveti čin naravno nije bio „Larin izbor“, da se tako izrazim, već volja i odluka njezinih dragih roditelja. Oni su se, zajedno s kumovima, javno i glasno odrekli sotone i ispovjedili svoju vjeru, kako stoji u obredniku krštenja. Držali su malenog anđelka u naručju, dok se krsna voda nježno prelijevala po njezinoj glavici (Prihvatite kacigu, sredstvo spasenja, i mač Duha… Ef 6,17). Odsada je ona dijete Božje i član Katoličke crkve te će u budućnosti, ako Bog dâ, primati i ostale sakramente („vidljive znakove nevidljive milosti Božje“), koji će ju sve dublje i snažnije sjedinjavati s Gospodinom.

Nakon gugutanja, slikanja i upisivanja u maticu krštenja, pošli smo na krstitke, odnosno na ručak, u obližnji restoran. Nakon predjela, juhice, kuhane govedine s hrenom i prvih čaša vina, prestali smo biti službeni i ukočeni, te smo započeli zanimljivu raspravu na različite teme.

Kako je upravo tih dana glavna tema dana bilo otuđivanje novca i bijeg stanovitog fratra s istim novcem iz župe službovanja, naravno da je prvo pitanje upućeno meni bilo: „Što Vi mislite o tome?“ U biti, u nekoliko posljednjih dana već sam više puta bio priupitan isto, a smisao je pitanja naravno bio: „Svi ste Vi, zapravo, isti“ odnosno: „Imate love do krova, a nas stalno mrcvarite za još više i više“. Što im odgovoriti, kad nikakav odgovor neće zadovoljiti. Što reći, kad su mediji već sve rekli i sve zaključili, a ljudi izrečeno zaključali, jer za nas misle i zaključuju mediji, glava nam tek tako stoji na ramenu, kao što televizor stoji na ormariću. Niti poznajem tog svećenika, niti znam o čemu je uistinu riječ, niti mi je poznato radi li se o kakvoj ucjeni, ili psihičkoj bolesti ili običnoj obijesti ili mafijaškim obračunima ili je, jadniče, nasjeo na kakve muljaže… Jednostavno ne znam. Znam samo da je naglasak na navodnom bogatstvu Crkve, dok narod gladuje. On je „utjelovljenje klera“ i očiti primjer što mi sve imamo i što sve možemo. Nitko ga i ne doživljava kao osobu (žao mi je njegove obitelji koja zasigurno teško pati), nego kao službenika naše najveće tzv. kriminalne organizacije (tj. Crkve) koja pomalo, ali vrlo rječito i konkretno, otkriva svoje istinske namjere i mehanizme „striženja ovaca“, govoreći evanđeoski slikovito.

Dakle, obranih se šutnjom jer znam da što god rekao neće biti uvaženo. Već sam navikao na izljeve osude ponekih (da barem ponekih) vjernika, kao i na vlastito malodušje u samoobrani. Na krstitkama nije pametno opirati se i apologizirati, jer ima previše noževa pored tanjura.

„Božja pogreška“(?)

Nakon glavnog jela, koji ne bih opisivao jer ovo pišem gladan i čekajući ručak, pa da ne zaslinim laptop (ako pobjegnem sa župnim novcem, ukrast ću i laptop, naravno), pokušao sam razgovor usmjeriti na svjedočenje o našem apostolatu za život nerođene djece. Nadao sam se da će barem neke od okupljenih pedesetak vjernika (Hrvata rimokatolika) zanimati što činimo kako bi se spasila mnoga dječica, identična Lari koju smo dva sata prije krstili. Nažalost, gorko sam se razočarao i teško ražalostio. Ovo sve pišem upravo kao komentar onoga što slijedi…

Majka male Lare, žena od svojih tridesetak godina, koja je osim Lare, prije pet godina rodila i sina, koji je upravo klečao na podu igrajući se vlakićem, žena koja vodi finu tvrtku i koja je završila finu školu, žena koja sasvim fino govori i fino se ponaša, šokirala me kao čovjeka i kao svećenika.

Naime, izrazio sam svoj plan i ideju koju mi je Gospodin stavio na srce, a riječ je o spašavanju mnoge nerođene djece s Downovim sindromom, koja najčešće završe svoj život kao žrtve pobačaja. S mnogo sućuti i ljubavi prema tim nevinim Božjim bićima, izložio sam projekt letaka, edukacije, savjetovanja, suradnje s drugim sličnim udrugama sve kako bih pokušao objasniti da je i bolesno dijete samo dijete i da su sva djeca potrebna naše pažnje i brige i da sva djeca imaju pravo na život, koji je apsolutna svetinja, ne samo zato što je to Papa napisao već zato, što je to prije svih ostalih rekao Bog te je to upisao u naša srca. Nadao sam se da će vjernici, koji su malo prije molili pred svetohraništem, stavljajući „Amen“ na svaku moju izrečenu molitvu, pohvaliti ili barem podržati moj iskreni zanos za ovu neopisivo i nemjerljivo veliku stvar obrane dostojanstva najmanjih, zaštite nedodirljivosti najslabijih među nama.

Međutim, kao hladan tuš, mama male Lare, odgovara: „Ja imam sasvim suprotno mišljenje. Kad bih znala da nosim bolesno dijete, bez razmišljanja bih pobacila. Time bi se, i ono, i mi, i društvo, manje patili u budućnosti. Zar to nije logično? Osim toga, Bog je milosrdan, sami to govorite. Sigurno razumije takvu situaciju.“ Tata male Lare je na to dodao kako su bolesna djeca, njegovim mišljenjem, „Božja pogreška“ te se složio sa suprugom da nema smisla rađati bolesne, koji su samo teret i muka svima oko sebe.

Prisjelo mi jelo. Tama je pala na cijeli stol. Osjetio sam suzu Jahve Sabaota na svom srcu, izudaranom ovim riječima. Trenutno me obuzeo miks osjećaja tuge, rezigniranosti i besmisla. Pa što smo onda netom prije krstitki činili? Jesam li ja običan pajac, dvorska (crkvena) luda koja paradira, propovijeda u zrak, čini svete čine bez imalo razumijevanja od strane onih koji me „plaćaju“ da to činim? „Tradicija i folklor, eto to je ostalo i to je važno“, pomislih u sebi.

No, pribravši se brzo iz apatičnosti trenutka, ipak sam se osmjelio upitati roditelje: „Ok. Dobro. A što da mala Lara oboli od, na primjer, cerebralne paralize ili slične teške bolesti, biste li ju isto tako dali eutanazirati?“ Odgovaraju: „To nije isto. Ona je već rođena.“ A ja opet: „Po čemu nije isto? I nerođena i rođena Lara ama baš u svemu su identične, osim u veličini tijela. Potpuno ista djeca, potpuno ista!“

Larina majka ima oca, vezanog uz invalidska kolica. Pitao sam ju, je li onda u redu smaknuti i takve bolesne osobe, stare i nemoćne, koje su „teret bližnjima“? Ovo bih pitanje rado postavio i svim onim „aktivistima za ljudska prava“ koji se zalažu za pobačaje bolesne djece; postavio bih pred njih osobu s invaliditetom i rekao im neka im kažu u lice da je trebala biti abortirana, pa ne bismo imali problema s njom sada. Kako je licemjerno naše društvo! Gradi posebne ulaze u zgrade za invalide, podupire udruge koje se zalažu za njih, a istovremeno ih odbacuje dok su još najranjiviji i najbespomoćniji, u majčinoj utrobi! Kršćanska je ljubav ipak bezuvjetna. Roditeljska bi ljubav također trebala biti takva. Pomicanjem granica i srozavanjem ljudskosti, krećemo se rapidno i nepobitno prema moralnom i sveopćem kaosu. Abortus vodi ka eutanaziji.

Tradicija?

Ako kršćanski roditelji ovako razmišljaju, što tek odobravaju oni kod nas, koji nemaju ni osnovnog znanja o Isusu? Sve je dopušteno, sve je dobro; sve što JA mislim da je u redu, sigurno je u redu. No, jedino Božja riječ ima autoritet odluke o tome što je zlo i što je dobro, ne čovjek, ne institucije, ne filozofija, već Bog. U tome je naša tragedija: ne poznajemo Bibliju pa nama vladaju strasti, prohtjevi tijela, lažno poimanje slobode, svjetovne zaluđenosti, čisto ljudska logika i grijeh.

Kako kršćanski roditelji tek krštene bebe smiju i mogu reći, da bi istovjetnu bebu ubili u majčinu trbuhu? Mogu. Jer u biti nisu kršćani. Neka se ljute, pjene, sude, pišu na Kaptol i vrijeđaju do mile volje, kažem sasvim jasno i bez imalo grižnje savjesti: nisu kršćani. Ova voda krštenja ne znači im više od gemišta. Ne vide razliku. Žive u grijehu i grijeh im je zamaglio oči duha. Žive bez Boga opravdavajući se dokumentima svojih ispunjenih sakramentalnih obaveza. Žive bez molitve, bez pokore, bez Pisma, bez milosrđa prema drugima. Ludo smatraju, da je vjera odijelo, koje mogu tu i tamo odjenuti, odnosno svući. Nisu svjesni duhovnog rata u koji su postavljeni čim su i sami bili začeti. O da, doći će im križ, i trpljenje i bolesti i starosti i strahovi i zbunjenosti. Tada im neće koristiti ni krasne kuće ni dobri auti ni liposuktirane linije ni životne police osiguranja. Kad-tad zloduh, prizvan riječima: „Bolesnog ne primamo… Bolesnog se ubija… U bolesnom ne vidimo Krista… U bolesnom je samo muka za nas… Bolestan nema prava živjeti…“, izrečene makar i „u celofanu“, sâm će priuštiti bolove jer ne možemo živjeti na svijetu i ne biti ranjeni. Bog nas je u svome Sinu Isusu naučio drugačije. On kaže: „Bio sam gladan, žedan, gol, stranac, bolestan… Vi ste me primili. Uđite u moju radost, u vječnost, u Kraljevstvo” (usp. Mt 25,30 itd.) Isus se poistovjetio s potrebnima, malenima, odbačenima, jadnima, siromasima, ugnjetenima. Kako je moguće ne vidjeti tu glavnu poruku evanđelja? Ima li smisla uopće ići dalje s ostalim evanđeoskim vrijednostima i filozofirati oko drugih stupova vjere, ako se odbacuje ovaj temelj, a to je – ljubav?

Na kraju, postavljam sebi i svima koji se eventualno pronalaze u ovom razmišljanju zbunjenog svećenika, ovo pitanje: zašto se uopće krsti dijete, ako se krštenje niti razumije niti kasnije živi? Je li to po principu „Kud' svi Turci, tud' i mali Mujo“? Krstimo li naše bebače zato što se to mora? Zato što smo katolici pa se podrazumijeva da krstimo svoje potomke, takva je tradicija i to je sve što krštenjem dobivamo i činimo: zadovoljiti tradiciju?

Žalost

Vraćajući se na slučaj s ovih neslavnih krstitki, pitam se što će ova Lara dobiti tijekom godina odrastanja i odgoja od svojih roditelja, koji su joj doduše priuštili krštenje, ali njihovi životni stavovi nemaju blage veze s Isusom Kristom? Hoće li moći odgovoriti na sva njezina očekivanja i životna lutanja, ako već sada, dok je novorođenče, svoju vjeru shvaćaju samo kao etiketu i kulturološku pojavu koja ne zadire, nimalo, u njihov svakodnevni život? Ili je problem u meni; ja sam izgleda sanjar i previše očekujem i tražim i propovijedam, a vrijeme me i način poganskog života današnjih zapadnih kršćana očigledno već dobrano pobijedilo? Ne znam. Ne razumijem. Borim se da i iz ovoga svega izvučem barem neku malu nit dobroga. Ne osuđujem, ne galamim. Ipak, jedan me osjećaj grdno grize iznutra: žalost. Tako mi je žao ovih ljudi, i svih sličnih katolika „imenom“. Žao mi je što ne žele i ne primaju blagoslove koje je Gospodin za njih pripremio. Žao mi nje što su im oči zatvorene i srce stisnuto na milosti koje Bog daruje svojoj krštenoj djeci. Žao mi je jer provode život ne poznajući Život. Žao mi je jer su gluhi na glas s Neba, zaglušeni glasovima svijeta. Žao mi je dječice koja su krštena u Krista, ali nakon krštenja taj Krist je samo slika na zidu.

Ah da, jesam li spomenuo da je Lara oko zapešća nosila crvene koraljiće, „protiv uroka“, što joj je kuma darovala kao svoj dar? Kad sam zamolio da joj skinu tu vradžbinu, skoro da mi samom nisu skinuli glavu.

Netko će mi predbaciti da sam pesimist. Okej, možda. Ipak mislim da sam realist. Imam dokaz: krstim. I pozivan sam na krstitke. Znam o čemu pišem. I sve gorljivije i ozbiljnije ovako molim: „Isuse, vrati se brzo! Marana Tha”

Jesu li ovo „znakovi vremena?“ Kaže Isus, da će pri Njegovu drugom dolasku biti svega, osim vjere („Hoću li naći vjere na zemlji?“) Ili će nam od vjere ostati samo torta na krstitkama? Ne želim to. Ne želim tako. Slava Bogu ako se odupiremo duhu ovoga svijeta. Jer, prejedeni njime ne ćemo moći ući kroz „uska vrata“ Nebeskog Jeruzalema. Bez obzira na etiketu „rimokatolik“.