Opća obveza i pravo evangelizacije
Donosimo odlomak iz knjige dr. Josipa Šalkovića: Obveze i prava vjernika laika (kann 224-231), Poslanje i djelovanje. Bilo bi dobro kad bi vjernici laici bolje poznavali svoje dužnosti i svoja prava definirana kanonskim pravom. Počinjemo s evangelizacijom. Svakako svaku rečenicu pročitajte nekoliko puta jer ćete dobiti odgovore na mnoga svoja pitanja
izvor: Josip Šalković: Obveze i prava vjernika laika (kann. 224-231), Poslanje i djelovanje
Kan. 225, #1, brižljivo obrazložen od zakonodavca, sadrži dvostruko utvrđivanje: 1) opću obvezu evangelizacije; 2) opće pravo evangelizacije posvuda, precizirajući pritom kako obveza laika obvezuje jače u onim okolnostima, odnosno sredinama gdje ljudi Krista mogu upoznati jedino po vjernicima laicima.
Book: Obveza i pravo laika je da prvenstveno evangeliziraju u okolnostima i sredinama gdje klerici iz bilo kojeg razloga ne mogu, ne žele ili ne uspijevaju evangelizirati. Budući da se velika većina klerika bavi isključivo redovitim župskim pastoralom, tj. onima koji dolaze u župnu crkvu (10-15% Hrvata), laici trebaju pojedinačno ili organizirano nastojati na evangelizaciji nominalnih vjernika i nevjernika, bez obzira hoće li ili neće u tome dobiti pomoć ili podršku župnika. Župnici ne mogu i ne smiju određivati tko ima pravo biti evangeliziran već im je osnovna dužnost briga za spas svakoga pojedinog vjernika. To ipak nije samo njihova briga već i briga svakoga njihova župljana vjernika.
Opća obveza i pravo evangelizacije mogu se ostvarivati kako pojedinačno (apostolat, osobnim životom), tako i u okviru društava, udruga (kann. 298-329). Utemeljenost opće obveze i prava evangelizacije izrijekom je navedena u tekstu kanona, a počiva u sposobnosti ili sakramentalnom poslanju dobivenom u trenutku primanja sakramenta krštenja i potvrde. Riječ je u ontološkoj sposobnosti koja, da bi postala pravna, ne zahtijeva nikakvo drugo crkveno poslanje (missio) osim izrijeka tog kanona. Izvorna sakramentalna sposobnost i poslanje postaje zrelo i važno u korelaciji s naravnom zrelošću osobe. Kan. 225, #1 ukazuje vrlo precizno na istovremeno postojanje obveze i prava evangelizacije.
Book: Vjernik koji je primio sakramente krštenja i potvrde osposobljen je i opunomoćen za evangelizaciju. Za to mu ne treba nikakvo crkveno poslanje. Od njega se očekuje da zrelo i odgovorno posvjedoči razloge svoje vjere nevjernicima i da ih na taj način pokuša dovesti u zajednicu vjernika (župu kojoj ta osoba pripada) kako bi se uključio u redovni pastoralni život svoje župe.
Obveza evangelizacije definirana je kao opća, a doseg joj je uglavnom moralan i evanđeoski, a malo, gotovo nikako pravni u užem smislu, s obzirom na to da je crkveni apostolat predmet prava slobode, čije se konkretno vršenje ne može nametnuti niti zabraniti. (…)
Pravo evangelizacije temelji se na sudjelovanju laika u zajedničkom poslanju Crkve, riječ je dakle o temeljnom i suštinskom pravu Božjeg naroda; to pravo, kao takvo, pripada svim vjernicima, što se izričito pojašnjava u tekstu kanona: quippe qui uti omnes christifideles. (…) Tako i „svi vjernici, budući da sudjeluju u poslanju Crkve, imaju pravo i svojim pothvatima, svatko prema svojem staležu i poslanju, promicati ili podupirati apostolsko djelovanje; neka ipak nijedan pothvat ne prisvaja sebi naziv katolički, osim s pristankom mjerodavne crkvene vlasti” (kan 216). (…)
Pravo na apostolat je izvorno, budući da ne izvire iz nekog dopuštenja ili iz neke povjerbe od strane crkvene vlasti, nego ono pripada vjernicima snagom krštenja i potvrde, koji ih čine „sudionicima poslanja Crkve”.
(…) Individualni apostolat je osobno i spontano djelovanje, koje može poprimiti različite oblike: svjedočenje kršćanskim načinom života, usmeno i pismeno širenje kršćanskog nauka, osobno savjetovanje, privatni razgovori, kršćanski način obiteljskog života, kristijanizacija zanimanja, rada, sporta; odlazak u misije, suradnja u župi; udruživanje s drugim osobama sa svrhom vršenja apostolata (privatno ili javno; građanski ili u okviru crkvenih struktura).
Book: Možda ponekad mislimo da premalo znamo o Bogu i da je naše iskustvo vjere beznačajno, pa ipak nas naše spoznaje i naša vlastita iskustva, kako god nam se činila neznatnima, drže u vjeri i u zajedništvu Crkve. Oko nas žive mnogi ljudi kojima „naše malo” može biti sasvim dovoljno za povratak Bogu i Crkvi – ako im to malo znamo zrelo i odgovorno posvjedočiti.
Figulus je izdao knjigu Josipa Lončara pod naslovom Kako povjerovati, u kojoj možete na jednostavan način naučiti kako prepoznati vlastita iskustva vjere te na koji ih način prenijeti nevjernicima.