Zavist

Zavist je bolest s kojom se svi rađamo, i s njom živimo dokle je god ne postanemo svjesni pa se odlučimo liječiti. A jedini pravi liječnik je sam Bog. Svakako pročitajte ovaj, za svakoga vrlo koristan tekst

Pročitala sam jednom u časopisu Rhema odličan tekst fra Ante Vučkovića o zavisti („Predan iz zavisti”). Isusa su predali iz zavisti, rekao je Pilat. Oni koji su ga predali, nisu to tako rekli, govorili su svašta protiv Isusa. Međutim, Pilat je odmah shvatio što je glavni razlog. Bili su ljubomorni i zavidni na oduševljenju koje je Isus izazivao kod naroda. Na čudesa koja je radio. Kaže Vučković: zavist je kad misliš da nečeg ima ograničeno i da će ti to nedostajati ako to drugi dobije. Da neće biti dovoljno za tebe. Ljubomora je kad netko ima nešto što misliš da nije zaslužio, kad misliš da si to ti zaslužio ili da si samo ti to zaslužio. Židovi nisu sumnjali da Isus čini autentična Božja djela. Oni su bili ljubomorni na Isusa i apostole jer su ovi izazivali oduševljenje naroda, a Židovi su smatrali da to oduševljenje zaslužuju samo oni. S druge strane, bili su i zavidni jer su se bojali da je to oduševljenje naroda ograničeno.

Farizejska zavist

Nakon što sam pročitala ovaj članak, prvi sljedeći petak na zajednici (Magnificat, u crkvi Sv. Križa u Sigetu) čitali smo Djela apostolska 13,44 o Pavlovu djelovanju u Antiohiji. Ondje lijepo piše: Sljedeće subote skupi se gotovo čitav grad da čuje riječ Božju. Kad Židovi vidješe toliki narod, napuniše se zavisti te na Pavlove riječi odgovoriše uvredama na Boga. Dakle, Židovi su napali apostole koji su obraćali narod i činili čudesa – iz zavisti!

Nekad sam znala, čitajući Bibliju, požaliti te Židove, farizeje i saduceje. Vjerovali su u Boga, poštivali ga, slušali, išli u crkvu, održavali zakon, obrazovali se, čitali… I onda su im došli neki tamo čudni ljudi – jedan je govorio da je sin Boga živoga, drugi su činili čudesa u njegovo ime. Ovaj prvi bio je tesarov sin a ovi njegovi ribari, k tome još polupismeni. A svi zajedno govorili su im da oni – pobožni, obrazovani, pametni Židovi – nemaju pojma što Bog zapravo hoće i kakav je Bog! Nije čudo da su se zgrozili i smatrali to svetogrđem.

Ali kad u tu sliku staviš zavist, sve se mijenja. Nisu farizeji i saduceji ustali protiv Isusa zbog poštovanja ili očuvanja zakona i Boga, ili zato što su im Isusovi ljudi bili čudni, neobrazovani. Ne, oni su ustali protiv njih iz zavisti. A to je druga priča. Farizeji su se plašili da će im ovi novi oteti sve oduševljenje masa, svu slavu, sav položaj. Nisu se plašili da ovi novi krivo interpretiraju Boga i da će im tako oteti Boga. Zapravo, nitko im ne može oteti Boga! Oteti se može samo oduševljenje naroda! Budući da su mislili da je to oduševljenje ograničeno, bili su ljuti na samoga Boga koji je to dao „nedostojnim” apostolima, a ne njima i zato: odgovoriše uvredama protiv Boga. I tako se slika mijenja: farizeji i saduceji nisu radili u Božjem interesu najbolje što su znali, nego su branili svoje zemaljske pozicije. I zato su tako zlo djelovali protiv apostola.

U Djelima apostolskim piše da su najprije okrenuli Židove protiv apostola jer da uče pogane, onda su okrenuli i pogane protiv apostola. Kad sve to nije bilo dovoljno – u Velikom su vijeću odlučili da apostole zlostavljaju i kamenuju. Zavist vodi djelovanju, i to vrlo konkretnom i vrlo zlom. Najprije ogovaraš (govoriš i uveličavaš ono loše o nekome, a umanjuješ njegovo dobro), pa klevećeš (izmišljaš loše o nekome), pa onda napadaš fizički ne bi li tako maknuo tu osobu iz svog vidokruga. Zavist čini da pozelenimo i pocrnimo, što se u crtićima lijepo vidi. Likovi promijene boju lica, pozelene, pocrne pa na kraju pocrvene i ide im para iz ušiju jer ne mogu podnijeti pritisak! I u životu je tako, duša pocrni, lice pozeleni, a mozak se zažari do usijanja! Samo se ne vidi kako izlazi para iz ušiju!

I kakve to veze ima s nama danas? Ima jer i mi vrlo lako upadamo u tu farizejsku zavist. To je ono kad zavidimo drugim ljudima. Na bogatstvu, na položaju... Sve su to zemaljske, materijalne stvari koje su ograničene i za koje nam se čini da ih nema dovoljno za sve; pa ako ima netko drugi, neće biti za nas.

Zatim nam se čini da je to nezasluženo. On ima veliku kuću, a ja ne, a ja toliko radim! On je dobio nagradu, a ja ne, a ja sam genij! On je izabran za direktora, a ja ne, a ja bih to mnogo bolje radio! On je postao redovni profesor, a ja ne, a ja sam pametniji! Ali čak i kad imaš sve kao i netko drugi, možeš biti ljubomoran na njega jer misliš da on nije zaslužio to što je dobio. Odnosno da si samo ti to zaslužio: On ima kuću veliku kao što je moja moja; ma dajte, odakle mu to? On je postao akademik, a koliko sam se ja mučio za to!

Mi vjernici trebali bismo s vremenom i s jačanjem naše vjere osvijestiti da je to glupo, i da to materijalno, kao i ono ljudsko – ljudska slava i čast, nisu ključni u našem životu. Isus je lijepo rekao: Tražite Božje kraljevstvo, a ostalo će vam se nadodati (Lk 12,30). Kad to osvijestimo, izlazimo iz faze farizejske zavisti. Baš me briga što on ima! Kakve to veze ima sa mnom? Ja imam svoj put koji treba voditi Bog, a ne sitni zemaljski interesi… Kad to osvijestimo, budemo radosni, oslobođeni. No, ako ne pazimo, vrlo lako odmah potom upadnemo u fazu apostolske ljubomore.

Apostolska ljubomora

Kako je s druge strane priče o Židovima, na Isusovoj strani? Isus nije zavidio nikome. On je znao da je sin Božji i da ima svu očevu ljubav i svu moć… A apostoli? Apostoli su znali da su spašeni vjerom u Boga i otkupljeni Isusovom smrću. Zato nisu zavidjeli onima koji još nisu bili spašeni. To znamo jer su za njihovo dobro govorili, svjedočili. Bili su u stanju za spas i obraćenje nevjernika žrtvovati svoje živote – kako bi pokazali snagu Božjeg poslanja. Prema tim drugima bili su milosrdni i opraštali… Međutim, prema svojima nisu uvijek bili takvi. Tu je bilo ljubomore zbog položaja još za vrijeme Kristova života na zemlji. Primjerice, kad je majka sinova Zebedejevih molila da Isus njene sinove postavi s lijeve i desne strane (Mt 20,20) jer je bila uvjerena da su te pozicije ograničene. A ostali: Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata (Mt 20,24). I oni su mislili da su pozicije ograničene.

Nakon što su primili Duha Svetoga i počeli djelovati iz njegovih darova, apostoli su shvatili da je kraljevstvo Božje nešto neograničeno, da je ljubav Božja neograničena. Ali, i dalje apostolski prvaci moraju upozoravati: Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? (1 Kor 3,3) ili Odložite dakle svaku zloću i svaku prijevaru, himbe i zavisti i sva klevetanja (1 Pt 2,1). Ama, na čemu su oni jedni drugima zavidjeli? Predavali su svoje vlasništvo, pokoravali se apostolima, davali živote za vjeru i Krista, na čemu su zavidjeli?

Na onome na čemu smo i mi danas zavidni kad uđemo u tu fazu apostolske zavisti. Ljubomorni smo i zavidni jedni drugima na darovima, na poslanju! Ljubomorni smo na nečijem uspjehu u evangelizaciji! Smatramo da je to nezasluženo i samim time nepravedno! Točno, nezasluženo je, ali nije nepravedno jer Bog odabire koga će darivati kojim darom i preko koga će djelovati… Uz to, Bog svima nama nudi darove – svi smo ih dobili na krštenju i krizmi, samo je pitanje koliko ćemo ih prihvatiti. Pitanje je koje ćemo darove, kako kažu karizmatici, raspakirati i otvoriti im se. Koliko smo spremni djelovati u Božje ime. Pa kako onda možemo zavidjeti onome tko djeluje, onome tko se predao? Mogli smo i mi, da smo htjeli. Ali tada bismo morali žrtvovati nešto od svoje komocije, udobnosti. Često zaboravljamo da su darovi obaveza i muka, ne samo slava i lovorike… Duhovni boj je doista BOJ i nije lako. Ali vrata su nam svima otvorena – samo treba htjeti ući u bitku.        

Što je najgore, mi nismo samo ljubomorni jer mislimo da netko nije zaslužio to što je dobio (ili da smo mi zaslužili, a ne on!), nego smo zapravo i zavidni! Zavidni smo jer mislimo da je ljubav Božja ograničena! Zavidimo jer mislimo da je izvor žive vode ograničen! Zavidimo jer mislimo da su darovi Duha svetoga ograničen kontingent! I da nema dovoljno za sve, pa ako je jedan nešto dobio, neće biti za drugog. Zavidni smo jer mislimo da je ljudsko oduševljenje ograničeno pa ako sad svi slijede jednog svećenika, nema više pastve za druge. I eto nas opet u fazi farizeja i njihove zavisti… Vrtimo se u krugu zavisti i ljubomore! Strašno!

Iskustvo Božje ljubavi

Čovjek koji JEST vjernik, koji vjeruje u Isusa Krista kao sina Božjega, može se boriti protiv zavisti i ljubomore! Ali za to je potrebno vlastito iskustvo! Kad te jednom Bog dotakne, kad jednom iskusiš Božju prisutnost i Božju ljubav, shvatiš dvije najvažnije stvari u životu. Prvo, da je ta Božja blizina i Božja ljubav jedino što želiš i jedino što je važno. A drugo, shvatiš da je ta ljubav neograničena. Da je Bog sveprisutan, istovremeno kod svih nas, i da nas sve može voljeti istom snagom ljubavi...

Od trenutku kad sam odlučila da je moj cilj u životu gledati lice Božje kad umrem, mnogo mi je lakše. Stalo mi je samo do jedne jedine stvari: do spasenja duše i do Božje ljubavi. A to Bog daje neograničeno i nezasluženo. Kako meni, tako i svima. Nitko ne može oteti Boga! Kako farizejima, tako ni nama. Odnosno, može, Boga mi jedino može oteti moj vlastiti grijeh, ali to nema veze s drugima, nego sa mnom. A kako se svatko bori sa svojim grijesima – bez obzira na darove, materijalne ili duhovne – kome da zavidiš? U svetačkim se životima vidi kako su se sveci mučili u životu… A kamoli mi ostali…

Tako, zapravo, nemam na čemu zavidjeti drugima. Materijalni su darovi nebitni za moj krajnji cilj. Oni su popudbina na ovome svijetu na putu do kraljevstva Božjeg. A biti zavidan na duhovnim darovima? Smiješno! Mogu se samo radovati tuđim darovima. Upravo darovima Duha Svetoga jer su ti darovi, kako lijepo piše u Bibliji, dani na izgradnju Tijela Kristova (Ef 4,11). To znači Crkve, to znači moje molitvene zajednice. Pa onda ako netko u mojoj blizini ima bilo koji dar, to je Bog dao na moju korist, na moj spas! Pa kako da zavidim bratu, ili sestri, koji ga ima? On ga ne može dati samome sebi, on ga može dati samo – meni! Daje ga meni da mi pomogne u ostvarenju mog cilja – očuvanja moje duše i njezina duhovna rasta!

Otkad sam to shvatila, postala sam beskrajno zahvalna i na zajednici i na članovima i na njihovim darovima. I molim za svoju zajednicu: za snagu svakog pojedinog člana i vodstva, za duhovnika... jer oni svi zapravo meni služe! Pa da tako barem malo, barem jednim Očenašom na dan, i ja doprinesem!