Sveta Majka Terezija - „kako je primila poziv u pozivu”
Pred sâm njezin spomendan, 4. rujna, papa Franjo će Majku Tereziju proglasiti svetom! Svima nam je poznata njezina ljubav za svakog čovjeka, a posebno za one najmanje – siromašne, bolesne, gladne. I danas, nakon njezine smrti, čovječanstvu svijetli njezina snaga, odlučnost i velika ljubav prema Isusu u najsiromašnijima među siromasima! A kako su izgledali trenuci u kojima je tek osjetila ovaj poziv – zbog kojeg je napustila udobnost samostana i posvetila se svome pravom poslanju – pogledajmo u nastavku
Iz knjige Renza Allegrija „Razgovori s Majkom Terezijom – osobni portret svetice, njezina misija i velika ljubav prema Bogu”
Knjigu možete od 1. do 15. rujna nabaviti po prigodnoj cijeni. Opširnije
Duhovne vježbe
Pripadnici većine vjerskih zajednica i družbi jedanput na godinu obavljaju duhovne vježbe. Tada se redovnici i redovnice pozivaju da ostave svoje poslove i sredinu u kojoj žive kako bi se povukli u mirno okruženje pogodno za razmatranje i molitvu. Duhovne vježbe o kojima je ovdje riječ u šesnaestom je stoljeću sastavio sveti Ignacije Loyola, utemeljitelj Družbe Isusove, te se smatraju „duhovnim pregledom” života pojedine osobe. Prema svetom Ignaciju duhovne vježbe traju mjesec dana, ali danas obično traju tjedan dana. Te je godine sestra Terezija trebala pohađati duhovne vježbe od 12. rujna u Darjeelingu, gradu u zapadnom dijelu Bengala u kojem je provela dvije godine svog novicijata.
Darjeeling je smješten na obroncima Himalaje u prelijepu okruženju nad kojim dominira planinski vrh Kanchenjunga, viši od 8500 m. To su lječilište sagradili Englezi, a posjećivali su ga bogataši iz Calcutte. Darjeeling je 1946. godine, kao i danas, bio grad za one s povlasticama, osobito tijekom vrućih mjeseci, od svibnja do listopada. Svi koji su si to mogli priuštiti bježali su onamo iz sparnih i usijanih gradova.
Sestre Naše Gospe od Loreta odlazile su u Darjeeling na godišnje duhovne vježbe ne samo da bi ondje ojačale dušu u šutnji i molitvi nego i radi zdravlja, uživajući u blagodatima blage i umjerene klime.
Mnoštvo siromaha
Sestra Terezija u Darjeeling je krenula uvečer 10. rujna. Odlučila je putovati noću kako bi izbjegla strašne dnevne vrućine. U vlak je ušla na postaju u Calcutti. Željeznica je spajala veliki grad na ušću rijeke Ganges s lječilištem na Himalaji.
Stigavši na postaju sestra Terezija doslovno se našla usred mase siromaštvom pogođenih ljudi. Bila je zaprepaštena. U Calcutti je živjela već šesnaest godina i znala je da ga smatraju svjetskom prijestolnicom siromaha. Nigdje na svijetu nije se moglo naći toliko ljudi koji su živjeli u takvoj neimaštini.
Već se prije, izvan prostora škole u kojoj je radila, znala naći okružena izgladnjelim i umirućim ljudima, ali ono što je vidjela te noći bilo je nešto drugačije. Činilo se kao da je sada prvi put opazila stvarnost svega toga. Na putu do postaje, te dok je čekala vlak, cijelo se vrijeme ogledala oko sebe sva zabrinuta i gotovo zbunjena. Imala je dojam da je bijeda u tom gradu postala još veća. Osim što su ceste propadale posvuda su bili vidljivi tragovi nedavnih nemira. Kuće su bile uništene i napola spaljene; tisuće ljudi spavale su na otvorenom, a na toj staroj dotrajaloj postaji zadržavao se nepregledan broj ljudi bez krova nad glavom, ljudi koji su kao kosturi uokolo hodali izgladnjeli i oboljeli od strašnih bolesti. Vidjela je mlade majke koje drže svoju djecu proseći za hranu; grupice djece odjevene u dronjke koji trčkaraju za strancima moleći ih za hranu; osakaćene i slijepe ljude koji sjede na zemlji prstom pokazujući prema ustima i moleći da im netko udijeli nešto čime će utažiti glad.
Vlak je bio prepun ljudi. Krenuo je, ali vrlo sporo, kako ljudi koji su se u njega naguravali ne bi ispali, kao i oni po krovovima vagona.
Na svakoj postaji na kojoj se vlak zaustavio pred očima sestre Terezije pojavljivao se isti strašni prizor s gomilom koštunjavih prosjaka. U stanju šoka, neprestano je gledala oko sebe. Nikada još nije osjećala toliko sažaljenja.
„Djeca Božja”
Sestra Terezija mnogo je razmišljala i razmatrala. Pokušavala je pronaći neko objašnjenje tolikih patnji i bijede koje ljudi proživljavaju. Njezina joj je vjera govorila da su ti ljudski kosturi koji s njome putuju u vlaku i koji se povlače po željezničkim postajama Božja djeca, baš poput njezinih učenica u školi u kojoj je radila. Razlika je bila u tome da su ona i njezine učenice imale sreću živjeti u udobnosti, dok su ova Božja djeca strašno patila živeći u sveopćoj uskraćenosti. Živjeli su u gorim uvjetima nego životinje.
Promatrala je mlade majke koje su s bezgraničnom nježnošću držale svoju djecu na prsima. Njihove su grudi bile ravne, prazne, bez mlijeka, ali osjećaji ovih žena nisu bili manje plemeniti i duboki od onih u srcima imućnih žena čije su grudi bile pune mlijeka. Njihova shrvanost tugom zbog izgladnjelosti svoje djece nije manja od tuge koju bi osjećala majka iz Amerike ili Engleske.
Bila je svjesna velike patnje ovoga naroda. Prisjećala se evanđelja kada Isus, osvrćući se na siromašne, kaže: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). „Ovi” siromašni ljudi bili su Isus, a ona je kao redovnica bila Isusova zaručnica. Dakle, ona se morala brinuti o svome zaručniku. Morala je služiti „ovim” siromasima koji su bili Isus.
Te su se noći tisuće misli rojile u umu i srcu sestre Terezije. Što je vlak dalje išao, za njim su ostajale vlažne ravnice dok se uspinjao obroncima Himalaje koji su odisali svježinom. Mnogi su putnici zaspali uljuljali ritmom kretanja vlaka i noćnim povjetarcem. Međutim, sestra Terezija bila je potpuno budna. Osjećala je da se nešto važno događa. Upravo je te noći donijela odluku koja će joj do temelja promijeniti život.
„Poziv unutar poziva”
Jednoga sam joj dana postavio izravno pitanje: „Što se zapravo dogodilo tijekom tog putovanja vlakom do Darjeelinga?” Majka Terezija šutke me pogledala. Već sam pomislio da mi neće odgovoriti na to pitanje ili da će se na nj osvrnuti jednom rečenicom, kao što je to često činila. No naprotiv, podijelila je sa mnom izvanrednu i dirljivu priču.
„Te noći”, rekla je, „otvorile su mi se oči kada sam vidjela svu tu patnju te sam napokon shvatila samu srž svog poziva. Zapravo mogu reći da sam te noći od Boga primila nov poziv – poziv unutar poziva. Gospodin me nije pozvao da 'promijenim' svoj status redovnice, nego da ga 'prilagodim' kako bih još više prionula uz evanđelje i misionarski duh koji mi je dao. Pozvao me da usavršim svoje redovničko zvanje koje mi je dao kada sam imala osamnaest godina. Osjećala sam da me Gospodin poziva da odbacim svoj tihi život unutar redovničke zajednice i da izađem na ulice služiti siromasima.
Bila je to zapovijed. Ne prijedlog, poziv ili ponuda. Te mi je noći Isus 'zapovjedio' da napustim samostan. Bila je to vrlo jasna zapovijed. Trebala sam napustiti samostan i otići živjeti sa siromasima.
Ali nisu to bili bilo kakvi siromasi. Pozvao me služiti onima koji nemaju baš ništa, najsiromašnijima među siromasima. Onima koji nemaju ništa i nikoga. Onima kojima nitko ne prilazi jer su zaraženi, prljavi, puni bacila i parazita. Onima koji ne mogu ni prositi jer su goli i nemaju što staviti na sebe kako bi izašli na ulicu. Onima koji više ne jedu i koji su do te mjere oslabljeni da ne mogu više žvakati hranu. Onima koji se zbog iscrpljenosti ruše po ulicama svjesni da umiru. Onima koji više ne mogu plakati jer nemaju više suza. To su ljudi koje mi je Isus rekao da trebam ljubiti tijekom tog putovanja vlakom. Duhovne vježbe u Darjeelingu sam prolazila razmišljajući o poruci koju sam primila, a kada sam se vratila u Calcuttu, bila sam odlučna u nakani da promijenim svoj život.”