Dušebrižništvo. Liturgija. Suradnja s Karizmatskom obnovom

INTERVJU: Elvir Tabaković (2. dio)

<< Iz raskošna života u samostan | Dušebrižništvo. Liturgija. Suradnja s Karizmatskom obnovom | Nasljedovati Krista >>

Nenadano se naš intervju razvio u vrlo zanimljivu raspravu o latinskom jeziku i obnovi liturgije, koja će, vjerujemo, biti zanimljiva i mnogim čitateljima

Plus: Red osobito njeguje dušebrižništvo, brigu za duše i kontakt s njima. Kako konkretno provodite svoje dušebrižničko poslanje?

Elvir: Dušebrižništvo je naše glavno poslanje. U prvoj liniji to su redoviti župni i bolnički pastoral u samostanskoj okolici. Uz to sudjelujemo na raznim duhovnim obnovama, molitvenim susretima i festivalima mladih. Planiramo u budućnosti organizirati više kateheza i euharistijskih klanjanja jer ih smatramo odličnima za spasenje duša.

Plus: U Redu značajno mjesto zauzima liturgija...

Elvir: Da, sveta liturgija izvor je naše duhovnosti i sredstvo evangelizacije. Obnova liturgije i vjere leži nam na srcu. Svakodnevno javno molimo Božanski časoslov na latinskom jeziku i slavimo svetu misnu žrtvu u našoj prepozituri. Čeznemo za time da liturgija ponovno poprimi sakralni, mistični karakter i da se pročisti od svjetovnosti koja se ovdje na Zapadu uvukla u crkve. Negativni plodovi posvjetovljenja su očiti - nestajanje prave vjere i duhovnih zvanja. Želimo naviještati Isusa Krista raspetog i uskrslog, a ne izvoditi show. Upravo u današnje doba latinski je jezik idealan kako bi svaki katolik mogao bez problema prisustvovati svetoj misi, gdje god se zatekao u svijetu. Uz to je kao službeni jezik Crkve jamac nepromjenjivosti vjerskih istina i izvanjski znak jedinstva. Svetopisamska čitanja s druge strane itekako imaju smisla biti čitana na narodnome jeziku.

Plus: Kažete da je latinski jezik idealan kako bi svaki katolik mogao bez problema prisustvovati misi gdje god se zatekao. Crkva nas uči da na misi trebamo sudjelovati djelatno i plodonosno, da trebamo dopustiti da Sijač posije svoju riječ u naša srca, da trebamo razumom i duhom primati svaku riječ mise. Kako to spajate s činjenicom da velika većina katolika ne razumije ni riječ latinskog jezika? Ako je poanta mističnosti u nerazumijevanju, zašto misa tada nije na mandarinskom ili nekom drugom jeziku koji ne razumiju ni svećenici ni redovnici, pa da bude mističnija i njima, a ne samo laicima? Ako svetopisamska čitanja imaju smisla biti čitana na narodnome jeziku, što je sa zbornom, prikaznom, popričesnom i drugim molitvama, koje često na latinskom ne razumiju ni svećenici, a kamoli laici? U nekim je dijelovima svijeta, poput Afrike i Južne Amerike, vjera vrlo živa unatoč tome što u liturgiji ima i plesa. Njihov show ih ne sprečava da itekako vjeruju u raspetoga Krista i da na stvaran način slave Uskrsloga. Zar zaista mislite da su vjernici napustili crkve jer im liturgija nije dovoljno mistična?

Elvir: Poanta latinskog, osim navedene praktičnosti, nije u nerazumijevanju - to bi bila besmislica - nego u univerzalnosti jezika koji je izvanjski znak unutarnjeg jedinstva Crkve. To jedinstvo pak nije samo prostorno nego i vremensko jedinstvo, odnosno tradicija. Latinski je uz to nepristran, neutralan i ne mijenja mu se značenje kao što je to slučaj kod „živih jezika“. Iskreno nisam nikada pročitao da se neki svetac požalio što je sveta misa na latinskome, upravo suprotno, u njoj su doživljavali vrhunce svog zemaljskog života. Mističnost se doživljava prvenstveno u tišini i to je ono čega nam u današnjem svijetu kronično nedostaje. U tišini se nalazi prilika za osobni susret s Isusom Kristom. Prvo duhovno, a onda i fizički s Presvetim Sakramentom. Sjetimo se kako je sveti Ilija prepoznao Boga u laganome povjetarcu. Tomu ide u prilog da svećenik neke molitve moli tiho. Svetopisamska čitanja jesu riječi Božje upućena nama pa je smisleno da budu razumljive svima, ali molitve iz Reda mise su riječi Crkve upućene Bogu stoga je za njih prvenstveno bitno da ih razumije Bog. Ako netko želi aktivno pratiti ili kod kuće meditirati nad tim molitvama, za to postoje knjižice i prijevodi na Internetu. Slavljenje Gospodina plesom nije uopće pogrešno samo po sebi i može biti izričaj vjere, Bogu hvala, ali nije svemu mjesto za vrijeme svete mise, odnosno unutar crkvenog prostora - ponajviše da se ne bi ometala sabranost. Mislim da je tu potrebno mudro razlučivanje. Ključno je da smo u svetoj misi usredotočeni na Gospodina i susret s njim, a ne na ljude, jer prvo dolazi jedinstvo s Bogom, a onda s ljudima. Oboje je bitno, ali redoslijed postoji - kao i kod Isusova odgovora o tome koja je zapovijed najveća od svih. Naravno da ljudi napuštaju Crkvu jer se gubi mistika i osjećaj za sveto pa onda, nažalost, traže mistiku na krivim mjestima: u lažnim religijama, magiji, okultizmu. Baš zato Bogu hvala za Obnovu po kojoj se vraća osjećaj za nadnaravnu stvarnost i što se po njoj mnogi izgubljeni sinovi i kćeri vraćaju u Očev zagrljaj. Vezano uz sve to preporučam knjige „Reforma rimske liturgije“ mons. Klausa Gambera i „Duh liturgije“ pape Benedikta XVI.

Plus: Nenadano se naš intervju razvio u vrlo zanimljivu raspravu, koja će, vjerujem, biti zanimljiva i mnogim čitateljima. U Hrvatskoj ima sličnih nastojanja u vezi s latinskim jezikom i obnovom liturgije (vraćanjem na staro). Možete li nam dodatno pojasniti kakve veze ima latinski jezik s tišinom, i što za vrijeme mise rade laici koji ne razumiju latinski? Mole li u tišini krunicu ili nešto drugo? Tišina svakako nalazi svoj uzor u Ilijinoj zgodi koju ste spomenuli, no što je s Pedesetnicom, u kojoj je Duh Sveti progovorio mnoštvu, a ne samo jednome i koja nije bila ni najmanje tiha? Nisu li na Pedesetnicu svi prisutni narodi na čudesan način razumjeli ono što im je Bog govorio? Zar misal ne predviđa dovoljno tišine, koje se, usput rečeno, malo tko drži? Nije li službeni stav Crkve kroz stoljeća bio taj da se neke riječi na misi ne izgovaraju na glas kako se Božja riječ ne bi opoganila u ušima običnog puka? Mislite li da bi se ijedan svetac u to vrijeme usudio prigovoriti latinskome jeziku i, ako bi, da bi to ostalo negdje zapisano? Nije li grčki jezik univerzalniji jer se njime služi više kršćana, jer je liturgija u prvim stoljećima bila na grčkom i, kad već spominjete nepromjenjivost značenja, jer je Novi zavjet napisan na grčkom? Mislite li da je Crkva na Drugom vatikanskom saboru pogriješila što je uvela narodne jezike u liturgiju? Ako samo jednom pažljivo pročitamo evanđelja, možemo li zamisliti da Isus, koji je došao siromasima i grešnicima, želi liturgiju u kojoj oni, zbog jezične barijere, neće moći sudjelovati? Ne čini li Vam se da je problem mistike nedostatak svećenika mistika koji bi svoje iskustvo mogli prenijeti na vjernike i usaditi im ga u srce?

Elvir: Dopustite da podsjetim kako je sveta Misa nekrvno uprisutnjenje Isusove žrtve na križu, a ne uprisutnjenje Pedesetnice. Osim nje, Bogu hvala, postoje kateheze, nagovori, slavljenja i razne pobožnosti na narodnome jeziku. Naravno da i sveta Misa na narodnom jeziku ima nekih prednosti koje ste naveli, ne želim to negirati. Grčki bi bio bez daljnjega prikladan, ali je u našoj latinskoj tradiciji Rimski kanon ostao praktički nepromijenjen najkasnije od 6. stoljeća tako da ga se ne možemo odreći ili nešto drugo umjetno konstruirati. Ponavljam da je jedna od glavnih karakteristika svetaca bila da su jasno i glasno progovorili kada nešto nije bilo ispravno, ali na svetu Misu se nitko nije žalio, koliko mi je poznato. Moramo se zauzimati protiv lažne predodžbe o nekakvoj „mračnoj Crkvi“ prije Drugog vatikanskog sabora. To nema veze s istinom i ozbiljno ugrožava našu vlastitu vjerodostojnost. Da, doista smo otišli daleko od prvotno planiranoga svjedočanstva o obraćenju i duhovnome pozivu. Kao relativno svježi obraćenik i radi svoje nedovoljne kompetentnosti ne želim ulaziti u daljnju raspravu kako ne bih čitatelje uskratio za puninu uvida u naučiteljstvo i tradiciju svete Crkve. Moram još puno toga naučiti, tek sam završio prvi semestar studija. Ako Bog da, bit će nakon svećeničkog ređenja prilike za daljnji razgovor o ovim vrlo bitnim stvarima.

Plus: U jednome si intervjuu spomenuo kako Windesheim želi njegovati tradiciju, a također je otvoren Karizmatskoj obnovi u Duhu Svetome. U čemu se to konkretno očituje, odnosno kako izgleda suradnja s Obnovom? Kakva je suradnja tamošnjeg svećenstva s Karizmatskom obnovom?

Elvir: Upravo različiti oblici duhovnosti predstavljaju bogatstvo svete katoličke Crkve. Trudimo se biti katolici u punome smislu riječi, bez postavljanja ograničenja Duhu Svetome. Želja nam je da se u karizmatskim krugovima otkrije ljepota dvijetisućljetne liturgijske tradicije i obratno. Povezani smo s lokalnim uredom Karizmatske obnove pri biskupiji Regensburg i ponekad zajednički organiziramo duhovne obnove. Zajedno smo s Mijom Baradom osnovali udrugu „Misionari božanske ljubavi“ koja organizira brojne seminare i misijska putovanja u Europi, Africi, Aziji, a u budućnosti i šire, ako Bog da.

<< Iz raskošna života u samostan | Dušebrižništvo. Liturgija. Suradnja s Karizmatskom obnovom | Nasljedovati Krista >>