Iz raskošna života u samostan

Elvir Tabaković, rođeni Kuprešak koji je odrastao u Osijeku, u posljednje je vrijeme čest gost u župama, na televizijskim emisijama i u časopisima. Nije ni čudo, tȁ ne događa se svaki dan da „bogati mladić“ na Isusov poziv neka ostavi sve i pođe za Njim, tako i učini. I mi smo popratili ovoga mladog redovnika i fotografa - u čijim fotografijama možete uživati i u Plusu! - na njegovu putu obraćenja. Posebno nam je bilo zanimljivo njegovo stajalište o latinskome jeziku u liturgiji

Nakon svete pričesti, u šestome razredu osnovne škole, odlučio je da više neće biti katolik, nego ateist. Pod utjecajem punk glazbe, njezinih anarhističkih poruka, te na temelju znanstvenih spoznaja počeo je smatrati da je vjera „nešto što je ljudima bilo potrebno u prošlosti, kada nisu mogli znanstveno objasniti svijet oko sebe pa su zato 'izmislili' Boga, a danas su ljudi pametniji pa im religija više ne treba“. Takvo razmišljanje je itekako odgovaralo jednome tinejdžeru, dvanaestogodišnjaku. Kaže kako je tada razmišljao ovako: „Bog ne postoji, njegove zapovijedi onda ne vrijede, dakle mogu raditi ono što mi se sviđa, jer posljedica nema“. Nakon srednje škole Elvir je upisao studij filmskog snimanja. Usporedno je fotografirao za nekoliko naših dnevnih te tjednih novina, što mu je otvorilo vrata u svijet fotografije - ubrzo je za specijalizirane novine počeo putovati svijetom i fotografirati nove automobile. Tako si je mogao priuštiti bavljenje brojnim sportovima među kojima su i oni ekstremni. Društveni život mu je bio na razini... Ukratko, kako bi se reklo, „živio je punim plućima i ništa mu nije nedostajalo“. No to je bila samo izvanjska slika... Zamolili smo Elvira da se osvrne na preokret koji se tada dogodio u njegovu životu, i da nam kaže gdje se nalazi danas - geografski i duhovno...

Povratak u zagrljaj Milosrdnoga Oca

Plus: Ovaj uvod ukratko prikazuje kako si živio prije prijelomnoga trenutka - obraćenja. Kad je i kako do toga došlo; što je u tome bilo ključno?

Elvir: Samo obraćenje dogodilo mi se kao dvadesetpetogodišnjaku, krajem prosinca 2011. godine u Međugorju, kada sam se ispovjedio prvi put nakon otprilike petnaest godina. Bio je to pravi povratak izgubljenog sina u zagrljaj Milosrdnoga Oca. Preduvjet za obraćenje ispunio se ranije iste godine kada sam kroz nekoliko susreta s Mijom Baradom uvidio da Isus Krist i danas istjeruje đavle, liječi bolesne, obraća grešnike. Suočen s duhovnom stvarnošću i pod snažnim djelovanjem Božje milosti nisam mogao više izdržati, a da se ne vratim svome Gospodinu i svome Bogu. Obraćenje nije moja zasluga niti postignuće, nego poklon Božje milosti, izmoljen ciljanom molitvom moje mame Danice, bake Franjke, gospodina Barade, a naravno i cijele Crkve. Beskrajno sam zahvalan na tome i trudim se molitvom uzvraćati.

Plus: Kakav je danas tvoj stav o odnosu između vjere i znanosti?

Elvir: Sada uviđam da se vjera i znanost uopće ne isključuju, nego se dapače međusobno nadopunjuju i produbljuju. Uz to se bave različitim pitanjima; vjera traži odgovore na pitanja „Što?“ i „Zašto?“ se nešto dogodilo, a znanost ispituje „Kada?“ i „Koliko?“. Nadam se da ću tijekom teološkog studija naučiti nešto više o tome kako je sveti Toma Akvinski definirao taj odnos. Inače znam da je enciklika svetoga pape Ivana Pavla II. „Fides et ratio“ odlično štivo o toj temi.

Plus: Nakon što si osjetio poziv za svećeništvo, odlučio si iskusiti redovnički život u samostanu svetoga Mihaela u mjestašcu Paring pored Regensburga, koji pripada Redu regularnih kanonika sv. Augustina, kongregaciji Windesheim. Kako si se odlučio upravo za taj Red? Reci nam nešto o njemu.

Elvir: Ovaj samostan bio je jedini koji sam upoznao u tih pet mjeseci koji su prošli između obraćenja i Isusova poziva da postanem svećenik. Tada nisam uopće znao da postoji razlika između redovničkih i biskupijskih svećenika, čak niti da osim samostana postoje i sjemeništa. Tek poslije sam naučio da nisu ni svi samostani isti; da kod redovnika postoje različite duhovnosti i poslanja. To neznanje doživljavam kao djelo Božje providnosti, jer sada kada poznajem puno drugih opcija, uvjeren sam da me Bog stvorio da budem upravo ovdje. U Redu regularnih kanonika živi se prema Pravilu sv. Augustina, polažu se zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti, dok „stabilitas loci“ označava da u pravilu cijeli život ostajemo u istome samostanu. Naš ideal je ujediniti akciju i kontemplaciju. Ojačani osobnom i zajedničkom molitvom želimo donositi Isusa Krista među ljude. Prvog svibnja pretprošle godine, na svetkovinu Blažene Djevice Marije zaštitnice Bavarske, položio sam prve redovničke zavjete, a ako Bog da, nagodinu na istu svetkovinu polažem doživotne.

Iz raskošna života u samostan | Dušebrižništvo. Liturgija. Suradnja s Karizmatskom obnovom | Nasljedovati Krista >>