Oslobađanje od utjecaja zlih duhova
Prošli sam mjesec bio u Rimu, na stručnom kolokviju o molitvama za oslobođenje koji je organizirala doktrinalna komisija ICCRS-a. Na poziv te komisije stiglo je nas tridesetero iz cijelog svijeta sa zadatkom da raspravljamo o temi oslobađanja od utjecaja zlih duhova te da počnemo pripremati donošenje određenih smjernica koje će pomoći da se na tom polju, u tu tako potrebnu službu uvede više razumijevanja, reda ali i učinkovitosti.
Na kolokvij su pozvani egzorcisti, doktori teologije, evangelizatori, psiholozi i dušebrižnici kojima je zajednički bilo da imaju iskustvo i znanje na tom području duhovnosti.
Svi smo naravno bili katolici i došli smo iz zemalja i biskupija u kojima se čvrsto vjeruje kako kao katolici posjedujemo puninu vjere. Već smo na početku prvog dana, u izlaganju rimskog egzorcista, potvrdili ono što smo već znali, a to je da nažalost tu puninu vjere svaka biskupija shvaća na svoj način. Tako, primjerice, Poljaci imaju 120 imenovanih egzorcista, Malta, sa svojih 400 000 stanovnika čak šest, a mnoge zapadnoeuropske zemlje ni jednog. Dakle, za neke biskupske konferencije biblijsko prihvaćanje postojanja đavla i zlih duhova te potreba za oslobođenjem tlačenih, predstavlja vraćanje k punini nauka Isusa Krista, dok za druge biskupske konferencije to predstavlja udaljavanje od razvoja teologije, tj. udaljavanje od punine istine.
U mnogim katoličkim biskupijama prisutno je potpuno nerazumijevanje načina na koji zli duhovi utječu na ljude, a rezultat je to teoloških studija koje su se gotovo potpuno odrekle demonologije (neki prisutni teolozi ustvrdili su kako se može postati doktorom teologije, a da se kroz čitav studij ne dobije ni 20 minuta pouke iz demonologije). Velik broj svećenika nikad nije dobio apsolutno nikakvu pouku o demonima i njihovu utjecaju na ljude, a pogotovo nisu imali prilike dobiti bilo kakovu obuku za djelotvornu molitvu oslobođenja. U mnogim se biskupijama smatra kako je jedini posao koji Crkva treba odraditi u vezi đavla taj da imenuje egzorcista koji će zaista opsjednutu osobu – ako se takva slučajno nađe – pokušati osloboditi. Mnogi mali ljudi, obični vjernici itekako razumiju situacije u kojima su izloženi napadajima i tlačenju demona. To nikako ne znači da je đavao ušao u njih i da su opsjednuti, već samo da podnose određena tlačenja kojih se ne mogu osloboditi sami. Najčešće se radi o urocima. U, primjerice, Poljskoj i Malti sasvim je normalno da onaj tko smatra kako ima bilo kakvih problema sa zlim silama, potraži i dobije stručnu pomoć egzorcista. U mnogim drugim zemljama pomoć mogu dobiti samo oni za koje se na bilo koji način dokaže biskupu kako imaju jasne znakove opsjednuća; bez obzira što bi trebali znati da se znakovi đavolskog opsjednuća najčešće manifestiraju tek kad se s oslobođenjem započne kao, primjerice, na pojedinim karizmatskim susretima. Zamislite samo iznenađenje osobe koja nakon dvadesetak godina velikih problema u braku, na takvoj molitvi na spomen oslobođenja od uroka učinjenih na vjenčanju, doživi sasvim stvarno i često vrlo vidljivo oslobođenje. Činjenica je da Riječ Božja i učiteljstvo Crkve na molitve za zaštitu i oslobođenje od đavolskih utjecaja potiču svakog vjernika, a posebno svećenike. Samo je u najtežim slučajevima opsjednuća potreban službeni egzorcizam za koji imenovanje i dopuštenje daje isključivo biskup jer se na taj način u tu službenu molitvu oslobođenja, kroz vlast biskupa uključuje čitava Crkva. Na Kolokviju je ustvrđeno kako najveći broj uspješnih egzorcista usko surađuje s karizmaticima i koristi darove Duha na opću korist i na izgradnju Crkve.
Mnogo se toga događalo u ta tri dana kolokvija, no izdvojio bih samo jedno. Svojevremeno je Kongregacija za nauk vjere izdala naputak o molitvama za oslobođenje koji su onda biskupske konferencije prevele, svaka uz svoje dodatne komentare. Ono što nam je svima bilo začuđujuće jest to da su mnoge u svojim komentarima ustvrdile kako taj dokument zabranjuje laicima da se zlim duhovima suprotstavljaju izravnim naredbama, iako to dokument ne spominje ni na jednome mjestu i iako je to sasvim suprotno evanđelju. Ta nije li sam Isus tu vlast dao sedamdesetdvojici svojih učenika laika? Nije li neki čovjek izgonio zle duhove kad su mu apostoli htjeli zabraniti jer nije bio s njima, a ako nije bio s njima, znači da nikako nije mogao biti svećenik. Isus se sasvim jasno usprotivio zabrani.
Mnogi koji danas u određenim biskupijama traže oslobođenje, često su prepušteni samima sebi, a mnogi koji bi im u tome htjeli pomoći nemaju dovoljno ni znanja ni iskustva, pa onda ni vjere da u tome uspiju. Oslobođenje traže i oni koji nisu pod utjecajem zlih duhova, već imaju određene psihičke probleme ili bolesti. Ipak, trebamo li i takve ljude jednostavno poslati psihijatru, a ne prethodno se pomoliti za njih Onome koji je liječio, a liječi i danas, svaku bolest i svaku slabost u narodu? Ne trebaju li i takvima sasvim jasne i direktne molitve naših dušebrižnika koje će im dati ono što im psihijatrija teško može dati kao, npr., nutarnje ozdravljenje srca?
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanome izdanju Booka (53).