Pobačaj jest ubojstvo
Zbog teksta „Kada je to zločin ubojstva postao ljudsko pravo?“, u kojem otvoreno progovara o abortusu, autorici je Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva krajem studenog prošle godine izreklo opomenu, sa sljedećim obrazloženjem: „Ana Šimac ukazuje na to da Nikolina Nakić vrijeđa žene koje su napravile abortus, nazivajući ih ubojicama, da je njezin tekst utemeljen samo na njezinu fanatizmu, te da su statističke informacije koje iznosi nevaljane i nepotvrđene, a da je broj abortusa autorica izmislila. Smatra da ovakav tip novinarstva vrijeđa, napada ženske slobode i daje lažne informacije. Vijeće ocjenjuje da je Nikolina Nakić prekršila Kodeks časti hrvatskih novinara, s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj, u smislu odredaba Kaznenog zakona, abortus nije zločin.“
Gđu Nakić prije izricanja javne opomene HND-a – društva čiji ona uopće nije član, pa Vijeće časti nema nad njom nikakve ingerencije – nitko prethodno nije kontaktirao. Hrvatsko novinarsko društvo, institucija koja bi prva trebala braniti novinarske slobode, ovom opomenom zabranjuje propitivanje postojećih zakona na snazi u Republici Hrvatskoj.
U tijeku je peticija pod nazivom Potpora novinarki Nikolini Nakić, koju je pokrenuo CitizenGo, zajednica građana koji aktivno promiču sudjelovanje društva u politici
Donosimo komentar na opomenu HND-a, koji je Nikolina Nakić dala za naš časopis.
Komentar Nikoline Nakić na opomenu HND-a
Opomena Vijeća časti Hrvatskoga novinarskog društva koju sam dobila zbog teksta o pobačaju začudila je mnoge, no moram iskreno reći da mene osobno nije. Ipak, iako nisam član tog društva i ono nada mnom nema nikakve izravne ingerencije, ne mogu reći da me ostavila ravnodušnom.
Ravnodušnost definitivno nije riječ koja opisuje kako sam doživjela činjenicu da sam opomenuta zbog iznošenja istine. Da upotrijebim neku bolju riječ? Čast, ponos, prkos, odlučnost... ima ih toliko, sve jedna bolja od druge. Da se ta nesretna odluka tijela koje sebe naziva Vijeće časti može materijalizirati, nosila bih je kao odličje. Ovako mogu samo zahvaliti tim ljudima što su, i ne znajući što čine, još jednom pokazali kako zapravo stojimo sa slobodom govora, te da dobrom dijelu ljudi u medijima nije stalo do iznošenja istinite, nego samo do iznošenja one informacije koja je u službi njihove ideologije. Skrivanje iza zakona koji dopušta pobačaj promašena je argumentacija, jer zakoni su tu da služe ljudima, a ne obratno, i ni oni nisu savršeni – mogu biti dobri, ali i loši. Ne zaboravite da su se i zločini u nacističkoj Njemačkoj činili strogo po zakonu – onom rasnom. Prozivanje novinara koji se „usuđuju“ propitivati neki zakon totalitarna je metoda koja nas podsjeća na neka vremena za koja smo svi mislili da su daleko iza nas.
Bilo kako bilo, namjeravam i dalje braniti pravo na život i štititi nerođene – „najsiromašnije od najsiromašnijih“, kako ih je jednom ispravno nazvala velika svetica iz Calcutte. I meni je samoj vrlo malo nedostajalo da mi uzmu glas, a kad sam se već rodila i dobila mogućnost da me se čuje, najmanje što mogu jest ponavljati uvijek iznova, bez ikakve šanse da ušutim: Pobačaj je ubojstvo.
Kada je to zločin ubojstva postao ljudsko pravo?
(Tekst objavljujemo s dopuštenjem autorice; prvotno je objavljen na portalu bitno.net)
Već se dugo spremam pisati na ovu temu, no teška mi je i bolna, i riječi i emocije teško izlaze van. Možda je ipak Dan života koji smo obilježili prava prigoda da se neke stvari kažu.
Odakle da krenem? Možda najbolje – od početka.
Naime, nikada nisam ni trebala biti rođena. Moja mama je zatrudnjela sa mnom kao sedamnaestogodišnja gimnazijalka, blistavih ocjena i isto takve budućnosti. Tata mi je bio četiri godine stariji student, bez primanja, i malo su o čemu tada mogli odlučiti sami. Pritisci su bili strašni, od uništavanja budućnosti preko sramote da se žene mladenci od 17 i 21 godinu.
Tadašnji šef rodilišta u Petrovoj bio je mamin daljnji rođak. Poslali su je k njemu, jadnu, nikakvu, isprepadanu, da „riješi stvar“.
Liječnik se sažalio i poručio da je za abortus prekasno... iako nije bilo. Isti taj čovjek prvi me primio na ruke, čupavu i bucmastu bebicu rođenu zdravu i u terminu, nosajući me onako tek rođenu i pokazujući me svima koji su se tamo našli, govoreći: Ma pogledajte je kakva je, kakvo lijepo dijete! To je dijete ljubavi!
A vidite, toliko je malo falilo da se nikada ne rodim. Nečija odluka, nečija trenutna samilost, odlučila je o jednom cijelom životu, o meni, o mojoj djeci koju nikad ne bih rodila, o mužu kojeg nikad ne bih upoznala... tolike su sudbine visjele o toj jednoj niti, i iako se ovaj svijet ne bi promijenio, nastavio bi baš kao da se ništa nije dogodilo, moj mikrosvijet promijenio se bespovratno.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Book