fbpx

book hr banner 130x1000px

Seminar obnove u Duhu - Moja pomirenja

Zanimljivo svjedočanstvo o tome kako Duh Sveti djeluje na načine koje često uopće ne možemo predvidjeti

Nisu baš svi karizmatici ludi, iako se većina čudno ponaša. Donosimo zanimljivo svjedočanstvo o tome kako Duh Sveti djeluje na načine koje često uopće ne možemo predvidjeti

Idem na karizmatske susrete već godinama… stvarno godinama, otkrila sam ih u svojoj crkvi Sv. Križa kad sam pisala doktorat, a to je bilo 1998.! Ali nikako nisam išla na seminar obnove u Duhu. Prvih godina nisam ni znala za to; onda sam znala da postoji, ali nisam htjela ići, pa sam htjela ići, ali sam u veljači nekako uvijek bila zauzeta, i propustila sam upis. Jedna zajednica mi se raspala, odnosno prestrukturirala i otišla u neku drugu crkvu, ja sam odselila iz Sigeta, pa sam otišla raditi u Osijek kao profesor na fakultetu (i dalje živim u Zagrebu) a raspored se neprestano mijenjao tako da nisam mogla uhvatiti neki ritam. Išla sam neredovito na zajednice, pokušavala pronaći nešto drugo.

Vidjevši da mi nedostaje redovna duhovnost slavljenja Gospodina, počela sam sređivati svoj život u nekom ritmu, sredila da mi se ustali raspored u Osijeku, odlučila se za redovitost dolazaka petkom (zajednica Magnificat) i ove mi je godine postalo jako važno da se upišem. Počela sam upoznavati ljude u zajednici, pratila sam što se događa. Stalno sam se javljala voditelju i govorila neka me upišu i, iako me ponovno u veljači nije bilo nekoliko petaka, stalno sam se brinula jesu li me upisali… Bila sam uzbuđena kao kad sam krenula u osnovnu školu. Meni je osnovna škola bila silno zanimljiva i stalno sam htjela krenuti u 1. razred… Tamo ću naučiti nešto novo, lijepo i važno! Tako sad i ovo…

Koliko god „nisam čula”, zapravo sam dobro čula što je taj seminar. On je rast pojedinca u duhovnosti, u smislu da se bolje čuje Božja riječ, ali ona koja ti govori što ti trebaš napraviti za zajednicu, kako te Bog može najbolje upotrijebiti… Pa mi se to nekako nije dalo… Imala sam lijep život koji mi se nije dalo mijenjati, neki strah od toga da će više duhovnosti donijeti i veća iskušenja. No sad sam nekako došla u fazu da sam u karijeri napravila puno i da više nemam onu silnu potrebu dokazivanja… Sad to mogu i napustiti ako treba…

Svi su govorili da taj tip seminara prate velike kušnje i da se treba izmiriti sa svima u obitelji jer su svađe prostor crnih rupa kroz koje se lako propadne. I tada mi se počelo događati nešto neobično.

Prvo izmirenje - zajednica

Prije početka seminara, imali smo prvi uvodni sastanak u zajednici. Nas desetak sjedilo je u maloj kapelici u crkvi Sv. Križa. To je polukružna prostorija, s oltarom i klupama u polukrugu. Jedan red ispod oltara, a ostalo u visini oltara. Mi polaznici sjedili smo na toj klupi u podnožju oltara… kao lastavice na žici, nekako uzbuđeni. Nekoliko je starih članova bilo s nama.

Najprije smo molili i molitva se tako lijepo dizala pod svod kapelice, a zatim smo pjevali. Bilo nas je malo i bez ikakvih instrumenata, ali bilo je i skladno i glasno. I što je najvažnije, odjednom sam shvatila riječi koje pjevamo: Kao Marija da te slijedim… aha, kao Marija da te slijedim… pa onda Krist jednom stade na žalu… Bože, zar si pozvao mene… aha, pozvao si mene i ja se sad odazivam…

Zatim smo razgovarali s tim starijim članovima… Bila su dva muškarca i dvije žene. Među njima su mi jedan muškarac i jedna žena bili posebno dragi, druga mi je žena bila neutralna, a drugi muškarac mi uopće nije bio drag. Kad sam ga prije sretala u zajednici i nešto pitala, nekako mi je uvijek bio namrgođen i podozriv… Vjerojatno ni ja njemu nisam bila draga… I tako sam htjela ići na razgovor ovima koji su mi bili dragi, ali sam nekako na kraju ostala posljednja. Prvi koji se 'oslobodio' za razgovor bio je upravo ovaj kojeg nisam voljela. Bilo je već pola deset… Kako ću se sad praviti da ne vidim da je slobodan, razmišljala sam, idem na seminar kako bih bila bliže Bogu, pa ne mogu sad lagati… Pa sam otišla k njemu na razgovor.

I dogodilo se čudo… Ne samo da je krasan čovjek, nego mi je rekao tako važne stvari… Riješio mi je neke duhovne probleme i sumnje… Na primjer: bila sam u strahu da je to što mi je život zapravo radostan prepreka za spoznaju Boga jer se tek onaj tko dođe do dna može odreći života, prepustiti Bogu i spoznati ga. Ali on mi je rekao kako to što mi je život radostan znači da slijedim Božji put… Poslije sam bila radosna zbog toga što mi je rekao, ali još više zbog toga što mi je sad drag… pa više neću griješiti dušu ne voleći ga. A i on se meni smiješi kad me vidi. Baš ludo… upravljeno rukom Božjom… One koje sam i prije voljela imam i dalje ali sam dobila još jednu dragu osobu!

To mi je bio baš dobar znak djelovanja Duha Svetoga jer iako ne znam puno o katehezama i teologiji, znam darove i plodove Duha Svetoga. Radost, pomirenje, mir… I zahvalna sam zbog toga…

Drugo izmirenje - župa

Kad sam se preselila iz Sigeta (crkva Sv. Križa) u Trnje (crkva Krista Kralja), trebalo mi je jako dugo da se priviknem na novu župu, na svećenike. Stalno sam išla u staru crkvu ili okolo po crkvama, dok mi jednom mama nije rekla: Dijete drago, moraš ići u svoju župu… idem ja s tobom da vidim kakva je. Tako ona sa mnom, kad god mi je neki problem, ona se ponudi da bude uz mene. Kad smo kupili stan u zgradi Super Andrije (u Sigetu) bojala sam se podruma, pa je išla sa mnom: da vidimo što to tamo ima. Tako sam shvatila da je to problem i veći nego što ja mislim, kad se mama ovako nudi. Prisilila sam se ići redovito u svoju crkvu (ili na večernju misu ili na jutarnju u samostan dominikanki) i s vremenom sam se smirila i prihvatila svoje svećenike. Čujem što govore u propovijedi, dotaknu me njihove riječi, vidim da imaju vjeru i ljubav za Isusa i ljude… Ali nekako se nisam osjećala kao dio župe.

U mojoj crkvi ima nedjeljom nekoliko misa a ja idem na večernju jer mi je taj zbor najdraži. Najbliži je karizmatskom slavljenju. Onu u 11 sati ne volim zbog zbora. Ne volim kako pjevaju a i ima jedna susjeda koja mi je nešto prigovarala oko vrta ispred zgrade i nikako da joj to oprostim. A i ostali u tom zboru stoje visoko na nekom polukatu i gledaju nekako natmureno na nas dolje. Ali nedjelju nakon što sam počela seminar (12. 3.), slučajno sam otišla na tu misu, i nakon mise priđe mi neka žena i kaže mi: Ne viđam vas često, ali vidjela sam odozgor kako pjevate iz duše; najbolje da dođete u naš zbor… ja nešto mucala: Pa ne mogu, ja sam alt, a ona me odvede u neku prostoriju gdje oni još malo pjevaju nakon mise i tako mi je sad taj zbor baš super… a i ona susjeda što mi je prigovarala je baš simpa, kao i drugi članovi zbora… Shvatim da uopće nisu natmureni, nego dragi ljudi, veseli. I kao da me moja župa prihvatila, odnosno ja se osjećam njezinim dijelom…

Treće izmirenje – obitelj

Imala sam problem u obitelji koji je trebao riješiti moj suprug. Sin je upao u neku krizu na fakultetu i riješio ispite treće godine tek na kraju dekanskog roka. A onda nije uspio svoje ocjene upisati u računalni sustav na fakultetu i dobiti diplomu do kraja kalendarske godine. Četiri mjeseca. Pa je izgubio pravo na upis četvrte godine i sav potonuo. Izgubio je volju za životom jer je to što mu se događalo bilo potpuno apsurdno. Ja sam mislila da ga treba odmah zaposliti i da treba prestati ganjati tu diplomu, mislila sam da je dobro da se odmori od faksa a i da vidi što je stvarni život pa da ili odustane od faksa ako nije za njega ili se lakše bori ako se odluči za nj.

Tako su mislili svi u obitelji osim moga supruga koji je smatrao da najprije moramo dobiti tu diplomu pa ćemo vidjeti što je s poslom. Budući da je suprug bio u mogućnosti zaposliti sina, nekako su svi od mene očekivali da riješim taj problem. Prije, kad bih mislila da sam u pravu, svađala bih se sa suprugom sve dok ga ne bih uvjerila da to napravi. To je značilo puno ljutnje, svađe, vike… on bi popustio jer jednostavno više nije mogao slušati tu buku koju sam proizvodila. U ovom se slučaju radilo o sinu pa sam se osjećala još odgovornijom jer ako se ne izborim za to rješenje – propast će mi sin!

Nakon prve svađe, kao nikad dosad osjetila sam koliko smo svi ranjeni. Ranjen je bio muž, dobro, to sam znala jer na njega sam vikala, ali bila sam i ja, a što je najgore, bio je i naš sin. On je bio razlog naših svađa, a već je sav bio jadan zbog tog neuspjeha na faksu. Dom koji bi mu trebao biti smirenje i snaga, sada se pretvorio u bojno polje. Situacija u kući strašna. No, da bih ja izborila, moram se dalje svađati. A onda sam u jednom trenutku stala i rekla: A ma, kako ću se svađati ako idem na duhovni seminaridem na taj seminar da budem bliža Bogu, a sad se spremam raniti i muža i sina i sebe samu zato jer mislim da sam u pravu. Ne, to nije dobro. I odlučim promijeniti priču. Kad smo počeli o tome razgovarati, suprug se pripremio da ću opet vikati, sav je bio narogušen. Pustila sam ga da kaže do kraja što misli i nakon toga rekla: Sve si u pravu što si rekao, ali te molim da to napraviš i daš našem sinu priliku… Ostao je bez riječi i skoro pao sa stolca… Ovako nisam nikad u životu govorila, uvijek sam dokazivala kako sam u pravu!

Kasnije se pokazalo da je ta ružna situacija koja nam se dogodila bila dobra. Prvi sam puta prvenstvo u obitelji prepustila ocu. Do tada sam uvijek ja sve rješavala oko sina i faksa, i otac se osjećao isključen. Samo je nešto spuštao i prigovarao, onako podbadao sa strane. Sad se osjetio odgovornim za sina i postao je blag i dobar kakav zapravo jest. Uz to, poduzeo je neke korake. Otišao je na faks da vidi što je s tom diplomom, a kad je išao, sin ga je čekao vani da mu bude podrška jer je sinu to bilo tako stresno da bi problijedio kad bi vidio da mora na faks.

Ispostavilo se da je suprug bio u pravu. Diplomu smo dobili tek mjesec dana nakon što je muž išao na faks – da nismo ustrajali u tome, sin diplomu ne bi dobio nikad i izgubio bi tri godine školovanja i, što je još gore, izgubio bi fakultet koji stvarno voli. A bilo je dobro i da nije odmah počeo raditi jer se doista malo odmorio, a ovako bi upao u neku kolotečinu koja bi ga opet mljela…

Zbog svega toga, atmosfera se u kući promijenila. Suprug dolazi radostan jer zna da neću stalno nešto prigovarati i vikati, kao da je neko svjetlo ušlo u dom. Samo zato jer sam ja popustila i rekla da nisam u pravu! A na kraju se ispostavilo da nisam bila u pravu, a bila sam uvjerena da jesam!

Četvrto izmirenje – ispovijed

Imala sam veliki problem s ispovijedi. Ne znam što bih ispovjedila, s onim manjim grijesima se borim i sama, a neke dileme i sumnje koje imam nisu za takvo mjesto. Ispovjedaonica je mjesto gdje uđeš, nešto kratko kažeš i izađeš... ali što? Čak i kad bih se prisila da odem (jer svi toliko govore o važnosti ispovijedi) poslije toga se nisam dobro osjećala. Nisam bila radosna kao nakon mise ili slavljenja…

I onda sam u ponedjeljak, 21. 2., bila u crkvi Sv. križa, čekala sam da se pater Smiljan pomoli nada mnom kao polaznikom seminara. Ali u srcu sam bila nemirna jer, iako sam tad već bila odlučila da neću vikati i svađati se, srce mi je bilo nemirno jer što ako sam u pravu i što ako mi sin propadne. I kako ću sad s tim nemirom ići na seminar? Pa sam odlučila to ispovjediti. I svećenik je rekao onu pravu stvar. Da svatko ima odgovornost za sebe i da treba reći stvari na lijep način. Time me oslobodio odgovornosti koja me tjerala u oholost i ranjavanje drugih. Zatim je p. Smiljan molio nada mnom i razlijevala se radost.

Ali da! Već drugi dan doznala sam da dvije profesorice nisu ocjene koje su mom sinu dale na ispitu htjele upisati u računalo, nego su ih upisale u indekse a sad je računalni zapis važniji od indeksa. One su sina slale od jednog šaltera do drugog da bi svi na kraju rekli kako to samo one mogu napraviti. Zašto nisu, nije mi još uvijek jasno, nije im se dalo, mislile su da je on loš student jer je jedan ispit zavukao, nije razgovorljiv pa se ne zna izboriti za ono što mu treba, ne znam… Kad je došao otac i kad su vidjele sve njegove ocjene i shvatile da je prosjek četvorka, i da je izgubio godinu, bilo je i njima neugodno…

Kad sam shvatila da je ipak krivica njihova i što su napravile, počela sam osjećati strašnu ljutnju prema njima. Još mi je gore bilo što sam i sama profesorica! Namjerno nisam išla na faks, nisam nikad tražila veze za sina, htjela sam da sam studira, ali ovako! Ljutnja me tako preplavila da sam jedva disala. Otišla ona radost od jučerašnje molitve nada mnom. A navečer trebam ići na seminar kojem je tema Bog je ljubav! Pa kako ću na to predavanje kad u sebi osjećam gotovo mržnju…

Nekako uvijek kasnim na mise ili stižem u posljednji čas. Ovaj sam puta otišla na misu kao u svoju crkvu, ali sam došla nekoliko minuta prije i tražila svog župnika da se ispovjedim. Prvi put otkada sam u župi, ima već pet godina. Ispovjedila sam ljutnju prema tim ženama, a svećenik mi je rekao: Želja da se oprosti je naša, ali oprost onima koji nam nanesu bol je Božja, prikažite Bogu i molite za to. I jesam, molila sam za to na misi, prikazala, i moja je ljutnja otišla.

I tako sam se zbog seminara ispovjedila dva puta u roku od dva dana, a prije godinama nisam išla na ispovijed! A što je još važnije, shvatila sam da je ispovijed važna samo ako se želiš nečega riješiti. Ja nisam ispovijedala svoje sitne grijehe jer mi je bilo fora sama se nositi s njima, onda sam si bila važna, kako sam ja dobra i pametna. A zapravo sam bila ohola. A i shvatila sam zašto je korizma milosno vrijeme (a ne vrijeme patnje). Tada više razmišljaš i shvatiš što je tvoj grijeh pa ga se još i oslobodiš i onda si radostan! Tako da ona patnja kojom to odradiš (ako imaš kakvu pokoru) bude ništa u usporedbi s radošću zbog toga što si se riješio nečeg ružnog.

Peto izmirenje – blagoslov

Tema je bila karizme. Silno me zanimala ta tema, svjedočila sam čudima, čula stotinu svjedočenja, svjedočila i sama… znam da Duh djeluje… osjećam ga… na neki svoj način… nakon molitve, mise, slavljenja osjećam se dobro, ispunjeno, radosno… Ali sad mi je to trebalo malo pojasniti na intelektualnoj razini. Objasniti što su to karizme, koliko ih ima, kako se dobivaju, čemu služe, kako se u njima napreduje, kako se mogu zloupotrijebiti…Neko znanje koje će mi pomoći da to složim u glavi, ali i da imam argumente za raspravu s drugima…

Zatim nam je o karizmama govorio jedan karizmatik. I nisam ga ništa dobro čula. Čula sam samo da sve dovodi u sumnju: Zašto vi morate sjediti ovdje 50 dana, možete doći, polože se ruke na vas i eto, ili već to imate i što sad da vam ja govorim. Rekao je da je nekoj ženi u dvije minute objasnio kakva je karizma u jezicima, zatim su se pomolili i ona je to dobila. Ali nama nije rekao to što je njoj rekao, nego da je to teška tema i da je potreban seminar od barem dva dana! I sve tako nešto: umjesto što jest – što nije, umjesto jedno – i jedno i drugo…

Bila sam tako zbunjena. I tako ljuta! Na početku se spomenulo da u grupi ima ljudi s teologije pa sam mislila da on to nešto s njima raspravlja, ustala sam i rekla: Ima malo ovih s teologije, a više nas ostalih pa nam objasnite osnovno kao da smo u vrtiću. I onda se cijela atmosfera nekako promijenila i postala loša, nekako je moje javno izrečeno nezadovoljstvo okupilo i druga nezadovoljstva u dvorani. Taj je čovjek prestao dalje govoriti i rekao: Hajdemo nešto otpjevati. Pa smo pjevali, ne baš jako skladno, ali nekako smo se ipak primirili. On se za to vrijeme pomolio i nastavio. Ali ja sam i dalje bila ljuta. Mislila sam u sebi: Nije dobro da sam tako bijesna… idem na seminar jer hoću biti bliža Bogu, a kako sam ljuta… kvarim ljudima atmosferu i sebi samoj radost ovog seminara… ali nisam znala kako da se smirim pa sam rekla samoj sebi: Ja ću sada moliti za njega. Nisam mogla moliti ni Očenaš, ni Slava Ocu nego samo Neka ga blagoslovi Gospodin i neka ga čuva… I onda se dogodilo čudo, moj je bijes izašao iz mene! Molitva ga je otjerala, blagoslivljanje drugog otjeralo je moj bijes i oslobodilo me! To je bilo nešto puno važnije od intelektualnog znanja o karizmama koja sam željela dobiti! Jer kad sam čitala tzv. „plavu knjigu” (Nanovo se roditi odozgor) i Bibliju, dobila sam ono osnovno znanje koje sam trebala. Pa sam, k tome, bila i nepravedna prema čovjeku. Sudila sam ga i dopustila da ta osuda u meni proizvede bijes. Koji je mogao pobijediti samo Duh Sveti kojem se otvorim uz pomoć molitve! I onda umjesto bijesa dolazi radost.

Tako ne učim možda onoliko teologije koliko sam mislila da ću dobiti, ali otkrivam nešto puno važnije. Otkrivam upravo onaj mrak u sebi, koji su to grijesi koji tako dobro rastu u meni, a ja ih čak nisam ni vidjela. Toliko ljutnje, pa tko bi rekao, ja sam inače jako radosna i vesela osoba, a vidi što je unutra. I sad to čistim. Sad mi je jasno da je ovaj seminar morao biti baš u korizmi, milosnom vremenu čišćenja i oslobađanja. Jer ako su karizme darovi za služenje drugima i za izgradnju Crkve, moraš se pripremiti tako da osvijestiš i iščistiš svoje mane. Zamisli da sam dobila neke darove s onolikom ljutnjom u sebi – da sad, recimo, razlikujem duhove i kažem nekome da je nešto zlo, a on me ne posluša, skočila bih mu na glavu! Jer, eto, ne da sam u pravu, nego mi je to sam Bog dao da sam u pravu, a on me ne sluša! Načinila bih više zla nego dobra.

Tako da sam zahvalna na ovim iskustvima… baš zahvalna…



Pretplati se!