fbpx

book hr banner 130x1000px

Gospodin me oslobodio straha od igle!

Otkad polazi Školu, ova polaznica osjeća da počinje istinski živjeti

Otkad polazi Školu, ova polaznica osjeća da počinje istinski živjeti: u nju se vraća radost preko razmatranja Riječi; život joj dobiva novi smisao i polet; Gospodin joj zacjeljuje rane i u srce stavlja novu pjesmu... Nedavno ju je na Školi oslobodio straha, koji je bio usađen u nju od djetinjstva! Slava Mu!

Na Školi molitve prije tri tjedna, voditelj je za vrijeme unutarnje molitve spomenuo da Gospodin nekoga oslobađa straha od igle – injekcije... Odmah sam pomislila da je to netko od 'kolega', i bilo mi je drago zbog toga a onda sam se htjela usredotočiti na nastavak molitve. Umjesto toga, počele su mi neočekivano teći suze. Tad sam se zapitala nije li to Bog zapravo dotaknuo mene. Na kraju susreta, voditelj se osvrnuo na nutarnju molitvu i na to oslobođenje: „Čim sam došao, čuo sam kako mi Gospodin govori da nekog danas oslobađa straha od igle; pričekao sam do kraja, nisam htio ništa govoriti...“ I to je bilo sve što je rekao...

Odlučila sam prihvatiti

Kad sam došla kući, sestra - zajedno polazimo Školu – upitno me pogledala i nasmiješila mi se. Očekivala sam da će mi reći da je ona ta koja je ozdravila pa sam je to i upitala, ali ona mi je potpuno sigurna i sretna zbog mene rekla: „To si bila ti! Pa jesi li ti svjesna kakve si strahove proživljavala kad si trebala ići na vađenje krvi, pogotovo kad si bila mala?“ Prisjetila sam se tada kroz što smo i ja i onaj tko me vodio prolazili svaki put kad su mi trebali izvaditi krv, cijepiti me: plakala sam, osjećala strah i htjela jednostavno nestati; kad bih vidjela krv, scene operacije na televiziji i slično, osjećala bih mučninu i morala bih maknuti pogled... Tada kao da su mi se otvorile oči, i u srcu sam odlučila prihvatiti da me Bog oslobodio toga straha koji sam već bila prihvatila kao dio sebe jer je bio prisutan otkad pamtim. Kad sam sutradan srela druge „školske kolege“, odmah su me upitali, smijući se od uha do uha: „To si bila ti, je li?“ (Sada se sama sebi smijem kad vidim kako su svi znali koga je Bog dotaknuo, a meni je unatoč svim 'dokazima' trebalo toliko da budem potpuno sigurna...)

Hvala Ti, Oče!

U zadnja dva-tri tjedna često sam čula glas koji mi je govorio: „Prošlo je već jako puno vremena otkako si bila kod doktorice; bilo bi dobro da odeš provjeriti željezo...“ „Ima to smisla“, razmišljala sam, „zaista bih trebala poći...“ Naime – budući da nisam luda za pregledima, kontrolama, iglom (ha-ha) – prošlo je više od godine dana otkad su utvrdili da imam iznimno nisko željezo. Doktorica mi je tada prepisala lijek i rekla da se vidimo čim popijem terapiju, da mi provjere krv. Počela sam uzimati propisano, više paziti na prehranu, ali na kontrolu nisam otišla. Zaključila sam da mi se krv sigurno popravila i na doktoričinu sam napomenu da dođem ponoviti nalaze jednostavno zaboravila. Sada mi je jasno da je to bilo upravo zbog straha od igle... Kad sam neki dan napokon došla na pregled, doktorica se čudila gdje sam do sad a onda mi je, naravno, odmah dala uputnicu za vađenje krvi. Sinoć, uoči odlaska u laboratorij, u trenutku mi je proletjelo kroz glavu „da ću se sad moći uvjeriti je li me Bog zaista oslobodio straha...“ a onda više nisam razmišljala o tome. Jutros u laboratoriju počela sam se pitati hoće li ovo vađenje krvi zaista biti drugačije... Kad sam došla na red, tehničarka me zamolila da ispružim ruku i stisnem šaku. U tom bih trenutku inače već osjetila strah i mučninu i cijelim se tijelom okrenula od igle i od tehničarke čekajući da to završi čim prije; uvijek sam mislila da je to normalno i da se tako svi ponašaju kad im vade krv. No ovaj put nisam osjetila potrebu da se okrenem, nije bilo ni mučnine, već potpuno suprotno, bila sam opuštena i dobro raspoložena! Dok sam gledala kako krv teče najprije u jednu pa u drugu ampulicu, bila sam iz dubine srca zahvalna Gospodinu. Znala sam da gledam ono u što sam prije povjerovala: da me Gospodin, po molitvi na Školi, oslobodio straha od igle.

Otkad polazim Školu molitve

Ne mogu riječima iskazati koliko sam zahvalna Gospodinu za Školu molitve i voditelje koji nas poučavaju. Otkad polazim Školu, upoznajem sebe: mijenja se moja umnogome iskrivljena slika Boga i života... Osjećam da napokon počinjem istinski živjeti! Na izlasku iz laboratorija, rekla sam samoj sebi: „E, čim sad sjednem za računalo, zapisat ću što si učinio za mene!“ Znala sam da ću Mu tako najbolje zahvaliti. Hvala Ti, Oče!



Pretplati se!