Naš Bog je živi Bog!

Ozdravila od tumora na jeziku

Donosimo zanimljivo svjedočanstvo koje govori o smislu života. Život je predivan dar od Boga, kojeg postajemo svjesni tek kad dođemo u opasnost da ga izgubimo. Još ako postanemo svjesni da taj dar može potrajati vječno...

Moje je svjedočanstvo poznato svećenicima preko kojih je Bog djelovao na moje ozdravljenje. Željela bih ga podijeliti s čitateljima Booka, na hvalu i slavu našeg Gospodina.

Rođena sam 1969., udana sam, majka mladića od 20 godina i djevojčice od 13 godina. Suprug i ja potječemo iz obitelji koje su svojoj djeci usadile katolički odgoj i u njima smo, kako smo odrastali, primili sve sakramente. Kako smo se financijski borili sami, naš se život sveo na neprestani rad, zbrajanje ostvarenog i na ostvarivanje novih financijskih ciljeva. U tim danima, moji su odlasci u crkvu bili rijetki, ispovijedi samo o Božiću i Uskrsu. Malo smo međusobno razgovarali o Bogu.

Tada sam - zbog ranice na jeziku koja nije zacjeljivala, a ja u svojoj opterećenosti poslom na to nisam previše obraćala pozornost – posjetila liječnika. Dijagnoza me šokirala: zloćudni tumor jezika.

Hitna je operacija zakazana za tjedan dana u KBC-u Zagreb.

Sve se promijenilo! U tim trenutcima pripremanja za operaciju, pronašla sam i svoju staru i zabačenu krunicu, tražila sam ispovijed u svojoj župi, trčala sam Gospi od Brze Pomoći… Da, tad sam se sjetila svoga Boga!!! I sad, dok pišem, teško mi je vraćati se u prošlost u kojoj Isusove ljubavi nisam bila svjesna, dok sam zdrava živjela sa svojom obitelji.

U bolnici se nisam odvajala od krunice, sve su mi se molitve vratile u sjećanje i, mada nisam mogla micati jezikom, ni pričati, moje su molitve bile sa mnom. Rekli su mi da je tumor velik i da se vjerojatno proširio na limfe, što je značilo: nakon operacije slijedi zračenje i kemoterapija. Bila sam spremna podnijeti sve, moleći Boga da mi dâ snage sve izdržati i vratiti se svojoj djeci i suprugu. Odstranili su mi 2/3 lijeve strane jezika, 21 limfni čvor i lijevi vratni mišić. Nalazi su pokazali da se tumor, na čudo liječnika, ipak nalazio samo na jeziku, svi čvorovi bili su negativni. Zbog toga što sam relativno mlada, liječnik mi je savjetovao zračenje, a kemoterapija nije bila potrebna.

Na zračenju sam bila iduća četiri mjeseca. Za to sam vrijeme stanovala kod sestre s kojom sam se ponovno zbližila, a cijelo me vrijeme njegovala majka koja je i sama bolesna i nosi teret svojih godina. Njena me toplina pratila u svim mukama kroz koje sam prolazila i ublažavala mi faze zračenja. Rekli su mi da sam preslaba i da mi koža neće do kraja izdržati terapije; no molila sam svoju krunicu svaki dan i zračenje sam izdržala. Rekli su mi da je moguće da mi zbog jačine zračenja zubi počnu ispadati, no ja sam molila svoju krunicu i to se nije dogodilo.

Vratila sam se kući, krenula sam na ispovijedi (svakog prvog petka u mjesecu), odlazila na misu više puta tjedno, nedjeljom obavezno. Sljedećeg sam proljeća dočekala pričest svoje kćerkice i krizmu svoga sina. Međutim, posljedice opsežne operacije koja je morala biti izvedena, ostale su. Zbog veličine kirurškog zahvata na jeziku, najteže mi je bilo izreći slovo L, jer mi jezik nije bio pokretan. Naime, 2/3 lijeve strane jezika bile su mi odstranjene pa takvim jezikom nisam mogla doći do unutrašnje strane prednjih zubi. Zbog toga sam teško komunicirala s ljudima.

Dva mjeseca od završetka terapija u Zagrebu, Bog mi je na put stavio nepoznatu ženu koja mi je, u širokom krugu žena s kojima smo sjedile jedne večeri, ponudila da s njom odem na misu koju predvodi velečasni Sudac. Nikada do tada nisam bila na takvoj 'vrsti' mise. Za vrijeme putovanja u sebi sam ponavljala da taj put neću izdržati, kud ću ja među tolike ljude, pozlit će mi, srušit ću se, završit će loše i po mene i po ženu koja me vodi, samo ću joj raditi neugodnosti. Napominjem, cijelo sam to vrijeme vrlo malo plakala, suze sam sama sebi zabranila, a ako bi koja i potekla, nikada to nije bilo pred mojim voljenima, a nikako pred nepoznatima. Misi je prisustvovao golem broj vjernika. Velečasnog sam prvi put i vidjela i slušala; brojan se svijet gurao oko njega dok je trajala stanka, ljudi su se gurali i molili velečasnog za blagoslov. Onima koji su mu bili bliži, stavljao bi znak križa na čelo. Moja je suputnica otišla na stanku, a ja sam ostala na mjestu razmišljajući kako bi bilo dobro da velečasni prođe baš ondje gdje sam ja sjedila. Mislim da misao nisam ni završila, a našla sam se pred velečasnim. E sad, ne znam ja ni kako ga osloviti, ni hoće li me u toj gomili razumjeti i čuti. I dok sam tako u glavi brzinom munje slagala što ću reći, odlučila sam samo stajati i čekati križić na čelu. Ali, velečasni se sagnuo i laganim poljupcem dotaknuo moj lijevi obraz, iza kojeg je bilo moje najbolnije mjesto, točka moje boli na jeziku. Brzo je nastavio dalje a ja sam ostala skamenjena. Tada se nešto u meni pokrenulo, shvatila sam da mi Isus preko svoga sluge poručuje da su moje boli i moja bolest blagoslovljene. Svi su se zacementirani ventili otvorili i suze su počele teći niz lice, i tako su tekle i idućih sati duhovne obnove. Obuzelo me olakšanje i mir. Vratila sam se kući s uvjerenjem da me zdravlje i duše i tijela čeka u Crkvi. Raspitala sam se o karizmatskom pokretu, i bila na misama za oslobođenje i ozdravljenje u Hrvatskoj Tišini, u Betaniji. Ondje sam dobivala snagu za svoje neprestane borbe. Također, odlazila sam na mise posljednjeg utorka u mjesecu u Siget, kod patera Smiljana Kožula, gdje sam pronašla posebnu radost. Išla sam redovito, i mada nisam mogla pjevajući slaviti Boga, uvijek mi je posebnu radost unosilo pjevanje grupe Betlehem.

Dana 30. rujna bio je posljednji utorak u mjesecu, otišla sam u Siget na misu. Prošlo je godinu i sedam mjeseci od moje operacije. Dok je pater molio i zazivao Duha Svetoga, trnci su mi prolazili cijelim tijelom, ali ja sam bila potpuno mirna i kao malo uspavana. Tada sam primijetila da mogu jače i više sudjelovati u pjevanju. Pjevajući Aleluja, primijetila sam kako puno bolje izgovaram slovo L. Na odlasku sam prijateljici rekla kako mi je na tom susretu bilo nekako posebno. Sutradan sam u svojoj krunici Bogu izrekla molitvu koju nisam nikada do tada, zahvalila sam za sve milosti koje mi je dan prije dao, a da ih nisam svjesna. Večer prije, kupila sam CD grupe koja je pjevala na misi, stalno sam ga slušala, a pjevajući, ponovno mi se učinilo da mogu izreći slovo L. U petak ujutro probudila sam se i, s obzirom da su mi nakon bolesti usta često bila suha, odlučila sam otići popiti čašu vode. Kao da mi je netko rekao: „Ajde probaj isplaziti jezik”. Na putu iz sobe do kuhinje, učinila sam to. Moj je jezik bio potpuno pokretan!!! Bila sam izvan sebe od sreće. Potrčala sam u spavaću sobu pred križ i sva u suzama zahvaljivala Bogu. Uzela sam telefon i tako sva u suzama nazvala supruga na posao, pa mamu, sestre. Htjela sam svojoj djeci pokazati jezik bez da im išta kažem, a moja je djevojčica rekla: „Mama, tebi je narastao jezik!” Kad je suprug stigao kući, nestrpljivo sam čekala njegovu reakciju, a kada sam čula da svojim roditeljima govori kako se u našoj kući dogodilo čudo, znala sam da i on vjeruje. Mlađa sestra, koja je uz mene prolazila sve faze moga oporavka, kada bi me došla vidjeti, približila bi mi se što bi više mogla, jer je znala da ja mogu samo otvoriti usta. Ovaj puta, ona je ostala otvorenih usta.

Ovaj čin Božjeg milosrđa probudio je silnu zahvalnost u nama, cijelu je moju i suprugovu obitelj okupio na misama zahvale, koje smo imali u narednih nekoliko tjedana. Kada je pater Smiljan na jednoj od svojih duhovnih obnova govorio kako osobu, i ljude oko nje, Bog na obraćenje nekada poziva preko bolesti, shvatila sam da to može biti objašnjenje moga života.

Dva mjeseca nakon toga, otišla sam na redovitu kontrolu u Zagreb. Nalaz je bio uredan kao i do sada, ali je u njemu pisalo nešto što do tada nije: JEZIK MOBILAN. Kada sam liječnike koji su me pregledavali upitala kako to objašnjavaju, moj je liječnik šutio, s blagim osmjehom na licu, a liječnica mi je opće prakse rekla da su mi se živci obnovili, te da je to odgovor. Moja obitelj i ja znamo svoj odgovor: Isus je bio toliko milostiv, da mene, baš mene ozdravi i da mi u petak podari jezik kakav nisam imala u četvrtak i kakav nisam imala gotovo dvije godine. Silno sam mu zahvalna što je preko molitvi svojih slugu i preko misa, njegova ljubav meni pokazala svoje lice.

Od operacije su prošle četiri i pol godine, od ozdravljenja gotovo dvije. Ubrzo nakon ozdravljenja, vratila sam se na dotadašnji posao na kojem sam ostala dok se tvrtka nije, pod teretom krize, zatvorila.

Znam da je Bog kroz moj život pokazao da nas voli i ljubi i da je naš Bog živi Bog koji voli, ljubi i liječi svoju djecu. Moje molitve sada u sebi nose druge boje, boje mira, radosti, zahvaljivanja i nade da ću prepoznati svoju misiju koju imam na ovom svijetu, znajući da me Bog nježno nosi na svom dlanu.