Ozdravljenje

Iskustvo s karizmatskog...

Mnogi su na naše susrete došli nakon što su ih nagovorili oni koji su im već prisustvovali. Evo jedne od brojnih takvih priča

Odlazak na neku duhovnu obnovu činio mi se kao odlazak u kino kako bih pogledao film koji me uopće ne zanima! U međuvremenu mi se zdravstveno stanje znatno pogoršalo. Intenzivno sam počeo mršavjeti, a istovremeno sam gubio i sve veće količine krvi. Osjećao sam se slabo. Nemoćno

Prosječan vjernik?

Oduvijek sam se – ako je vjeru, njen stupanj moguće 'mjeriti', 'rangirati', 'ukalupljivati' - smatrao prosječnim vjernikom, svrstavajući se među one koji se nalaze „malo iznad sredine ljestvice“. Redovito sam molio, svaku nedjelju odlazio na svetu misu, nisam pretjerano psovao... Supruga i sestra bile su u religioznom smislu angažiranije od mene; s veseljem su odlazile na duhovne obnove i karizmatske susrete. Iako su se s tih susreta uvijek vraćale ispunjene mirom i radošću, prepune pozitivnih iskustava koja bi rado prepričavale, meni se sve to činilo strano... Brojna ozdravljenja, padanje u Duhu - sve mi je to zvučalo suviše nerealno! Već sam tada bolovao od ulceroznog kolitisa, kronične upale crijeva. Supruga Magdalena dugo me nagovarala da pođem s njima na jedan od vjerskih susreta, „samo da vidim kako je ondje...“ „Nemaš što izgubiti“, često je znala reći. Ali bio sam nepopustljiv! Nisam mogao prihvatiti ono što se, prema njenim riječima, ondje događalo. Nisam želio sudjelovati. Odlazak na neku duhovnu obnovu činio mi se kao odlazak u kino kako bih pogledao film koji me uopće ne zanima! U međuvremenu mi se zdravstveno stanje znatno pogoršalo. Intenzivno sam počeo mršavjeti, a istovremeno sam gubio i sve veće količine krvi. Osjećao sam se slabo. Nemoćno.

„Ajde, idem“

Bilo je Silvestrovo. Cijela obitelj okupila se kako bi ispratila staru i dočekala novu godinu. U toj opuštenoj atmosferi, prišle su mi sestra i supruga, i po tko zna koji put priupitale me: „Mario, hoćeš li možda poći s nama na karizmatski susret koji vodi Josip Lončar (Kristofori)?“ „Ajde, idem“, nisam se ni snašao, a riječi su već same izašle iz mojih usta.

Na dan susreta, oko Sveta tri kralja, otišao sam u bolnicu na kontrolu. Nakon što sam obavio kolonoskopiju i ostale uobičajene pretrage, liječnici su zaključili kako mi se stanje nije promijenilo. Samo nekoliko sati kasnije, sve se preokrenulo...

Kad smo se iz Našica uputili prema Slavonskome Brodu, gdje je gospodin Lončar održavao karizmatski susret, nisam imao nikakvih očekivanja. U početku sam se u dvorani osjećao pomalo nelagodno, kao da mi ondje nije mjesto, kao da nisam dio toga, da ondje ne pripadam... Međutim, kako je vrijeme teklo, uspio sam se opustiti. Svidio mi se način slavljenja Gospodina, svidjele su mi se pjesme pjevane Njemu u čast. „Barem nešto mi je poznato“, prolazila mi je misao kroz glavu dok sam u sebi pjevušio riječi pjesama koje je supruga često slušala kod kuće.

Nakon svete mise, gospodin Lončar je započeo molitvu. Odlučio sam poslušati njegovu napomenu – da pokušamo otvoriti srce Gospodinu...

„Pa ja sam ozdravio!“

Zatvorio sam oči i slušao kako zahvaljuje na brojnim ozdravljenjima. Kada je rekao da Gospodin jednoj osobi ozdravlja srce, osjetio sam snažno žarenje u trbuhu. Čvrsto sam stisnuo suprugu za ruku, no nisam ništa govorio. Molitva se nastavila. Odjednom sam shvatio: „Pa ja sam ozdravio!“ Iako sam prvi puta sudjelovao na takvom susretu, odmah sam se odvažio svjedočiti, i s radošću u srcu iskreno zahvaliti Gospodinu!

Simptomi moje bolesti bili su prisutni još neka dva mjeseca, a zatim su potpuno nestali. Danas uživam u ljutoj i začinjenoj hrani koju prije nisam smio ni okusiti, uživam u čaši dobrog vina... Uživam u životu! Gospodin me dotakao, Gospodin me ozdravio! A mislio sam da sam tek jedna ovca u stadu, tek prosječan vjernik...