Moj život se mijenja na veliko

Tek sam poslije nekog vremena shvatila da se više ne bojim

Tek sam poslije nekog vremena shvatila da sam ja u podrumu i da se ne bojim

Prvo želim zahvaliti Gospodinu na svima Vama koji ulažete svoj trud i vrijeme pomažući ljudima, milostima koje su Vam date.

Ne mogu i neću prestati zahvaljivati Gospodinu, što me nije zaboravio i što sada znam da je uvijek tu uz mene.

Poslije molitve moj život se mijenja na veliko :))...ovaj osmijeh je sve češći na mom licu - možda nije vidljiv izvana ali ga ja osjećam iznutra... Olakšanje, rasterećenje, totalna lakoća, mir u meni, stvari/život mi počinju/e imati smisao, odnosno, u svemu vidim i tražim Gospodina.

Počela sam svjedočiti, možda još uvijek sramežljivo ali ja pričam o vjeri :)...

Osobito poslije molitve, nemam više osjećaj tog nekog bremena kojeg sam šlepala kroz cijeli život (teško mi je opisati tu težinu koju sam nosila sa sobom), tek sada dišem... Dogodile su se neke promjene u nekim malim stvarima, za koje nisam ni znala da mi predstavljaju strah ili težinu, npr. neku večer sam nesvjesno otišla u podrum svojih roditelja, ne primjećujući kako sam slobodno i mirno ušla u mračni podrum, ne paleći sva silna svjetla, i ne imajući onaj neki čudni strah da je nešto tu što me plaši. Tek sam poslije nekog vremena shvatila da sam ja u podrumu i da se ne bojim, samo sam se nasmiješila jer sam znala da je Gospodin odagnao moje strahove.

Trenutačna situacija u obitelji (oba roditelja teško bolesna - mama u terminalnoj fazi bolesti) bez vjere, koju sada imam ne bi bilo (meni) moguće prebroditi. Znam da je Gospodin tu uz mene, da moram njemu prepustiti svoje roditelje jer On zna što je najbolje za njih.

Moram posvjedočiti iskustvo sa susreta u kolovozu - Dugo selo, kada sam došla s namjerom da se molim za svoju majku.

Gospodin Lončar je tada rekao, kako je među nama jedna djevojka koja je došla moliti za svoju majku:.....ja, u totalnom šoku, nisam mogla zaustaviti suze; rekla sam: ajmeee Gospodin me je napokon čuo, odnosno, sve moje silne molitve kroz sve te godine nisu bile uzaludne. Nisam prestajala plakati, suze su same tekle valjda idućih pola sata ali bio je to najsretniji plač u mom životu, bio je to tako rasterećujući osjećaj, da je to meni sve nemoguće riječima opisati. Gospodin Lončar je dalje govorio, kako mi Gospodin poručuje da ju predam njemu, da on najbolje zna što je najbolje za nju, ponovio je to mislim par puta, a ja nisam prestajala plakati. Još jednom kažem da mi je nemoguće opisati olakšanje koje sam primila od Gospodina, od trenutka kada sam očito uistinu povjerovala da je Gospodin tu uz mene i da me nikada neće napustiti, da nisam sama i da će se on pobrinuti za moje probleme. Hvala Ti Gospodine!

Nadam se da će ovo kratko svjedočenje dotaknuti nečije srce i rasplamsati ljubav prema Gospodinu!

Vama draga braćo i sestre šaljem pozdrave i blagoslove, a našem Gospodinu zahvale na svima Vama koji nam pomažete uvidjeti koliko nas Bog silno ljubi.

P.s. Moj suprug je izrazio želju, da na iduću molitvu idemo zajedno (čekamo termin).


Tekst je objavljen u izvornom obliku bez lekture