book hr banner 130x1000px

Dirljiva priča iz tramvaja

Ako želite bolje upoznati ljude i njihove naravi, sjednite u autobus ili u tramvaj; i doživjet ćete predstavu o kojoj niste ni sanjali.

Ako želite bolje upoznati ljude i njihove naravi, sjednite u autobus ili u tramvaj; i doživjet ćete predstavu o kojoj niste ni sanjali.
Oni koji se stalno voze svojim limenim ljubimcima, ne znaju što propuštaju. Zakinuti su za trenutke koje mogu proživjeti samo u sredstvima javnog prijevoza

Jednom prilikom, dok sam se tramvajem vozila od Trga prema autobusnom kolodvoru, na Branimirovoj je stanici nehajno ušao jedan dečko s cigaretom u ustima.
Ondje se našao samozvani čuvar reda i odmah napao momka. On je šutio i gledao u jednu točku. Činilo se da ne čuje i ne vidi. No, dobro je i čuo i vidio. Kad su se na prvoj stanici otvorila vrata, izvadio je cigaretu iz usta i bacio je na pločnik.
Pomaknuo se od vrata i uočio je jedinu osobu koja ga nije gledala neprijateljski. Bila je to Ana. Pristupio joj je i rekao: „Idem iz komune. Liječim se. Moji ne znaju da dolazim. Idem za Rijeku busom, ali nemam novaca.”
Anino iskusno oko primijetilo je da je dečko ranjen. Kako bi ga mogla osuđivati?
Cigaretu u tramvaju shvatila je kao njegov vapaj za pomoć. Koliko li je puta ovaj dečko bio ovako napadan? Koliko puta neshvaćen?
Da je čovjek koji ga je napao znao da je mladić ovisnik, bi li ga onako napao? Vjerojatno bi.
Malo je ljudi koji mogu suosjećati s nesretnikom. Radije će ga osuđivati ili izbjegavati.
To je, na žalost, naša siva svakidašnjica.
Ana je odmah odlučila pomoći dečku. Nije ga pitala ni kako ni zašto je upao u takvo stanje, kao ni to zašto mu obitelj ne zna da dolazi.
Mozak joj je brzo radio. Znala je da bi bilo riskantno dati mu novac za kartu, iako bi i to učinila da je znala da on to ne bi krivo iskoristio. Razmišljala je da mu kupi kartu, ali je od toga brzo odustala, jer bi je dečko mogao prodati i onda mu opet ne bi pomogla kako je to ona željela.
Sjetila se i rekla: „Idem s tobom do autobusnog kolodvora i ondje ću te preporučiti svojoj kolegici koja će ti omogućiti da putuješ bez karte. Ti lijepo pođi kući, kao što si i naumio.”
Dečko ju je u čudu gledao i nije mogao vjerovati da bi se jedna nepoznata osoba mogla tako zauzeti za njega. To ga je jako dirnulo. Dopustio joj je da mobitelom obavijesti njegovu majku da on dolazi. Dečku su zaiskrile oči. Možda je prvi puta u životu doživio ovakav postupak, bez osuđivanja, 'propovijedanja' i zanovijetanja. Čista ljubav na djelu.
„Gospođo, imate li vi djece?”, čula je kako je pita.
„Imam”, jednostavno je odgovorila.
„Blago djeci koja imaju takvu mamu!”



Pretplati se!