popusti banner 130x1000px

Ja vjerujem u Nebo

Donosimo pismo čitateljice kojoj je sin umro od leukemije u 11. godini života.

Donosimo pismo čitateljice kojoj je sin umro od leukemije u 11. godini života. Vjerujemo da će biti na utjehu i korist roditeljima, koji se nalaze u sličnim životnim situacijama, no isto tako i djeci koja boluju od neizlječivih bolesti

Čitajući vaš članak o patnji, u posljednjem broju Booka, imala sam potrebu javiti se i ispričati svoju priču ili, bolje reći, priču mog pokojnog sina koji je preminuo od leukemije u 11. godini. Mnogo bih toga mogla pričati, ali bazirat ću se na onom dijelu koji je vezan uz vaš tekst.
Prvo bih htjela reći kako me i samu mučilo bezbroj pitanja: zašto je desetogodišnje dijete moralo proći tolike patnje, zašto je to Bog dopustio, od koga je ta bolest, je li od Boga ili od zloga, ali Bog je to morao dopustiti jer zlo ti ne može ništa ako to Bog ne dopusti, On je apsolutni vladar nad svime... i bezbroj drugih pitanja i zaključaka u mojoj glavi, toliko boli, patnje, suza. U vašem tekstu, dobila sam jedan dio odgovora, mozaik se slaže, i zato sam potaknuta pisati vam. Ja mnogo toga ne znam još i sad (nakon 2 i pol godine), znam biti ljuta na Boga, ali trudim se vjerovati da je to što se dogodilo za neko dobro i znam da ću jednom to i saznati.
Želim vam govoriti o tome kako je moje dijete kroz patnju i trpljenje koju je prolazilo postalo sve više povezano s Bogom, i kako je sve nas oko sebe promijenilo na bolje. U posljednjim trenucima, pred kraj, moj je sin počeo govoriti o Bogu, moliti za druge ljude u potrebi, pisati i crtati o Isusu. Zatvarao se u sobu kako bi molio, a kad bih ga pitala moli li za sebe, jer bio je teško bolestan, on bi me pogledao u čudu, s posebnim sjajem koji je u posljednjim trenucima imao u očima i rekao mi: Ne, mama, pa molim za ono dijete koje je teško bolesno (kao da njemu molitva više ne treba).
Često je pričao o Isusu kao o najboljem prijatelju, a pošto sam ja najviše vremena provodila s njim, znao bi me pitati tko je meni najbolji prijatelj, i kad bih ja spomenula neku konkretnu osobu, ispravljao bi me pitanjem: A nije ti Isus najbolji prijatelj?
Jedan sam mu dan došla u posjet dok je ležao u bolnici. Dočekao me dosta tužan i morao mi je reći, kao da mi se ispričavao: Znaš, mama, ja sam se dogovorio s Bogom, ako neću više moći biti kao prije: trčati, udarati loptu, igrati nogomet... želim novi život, želim ići Bogu. Za mene je to bio strašan udarac, pa zar mene nije pitao, ja ga neću pustiti nikada: Moraš se boriti, ja to ne želim slušati! A on je bio tako miran, iako je bio tužan. Tada su se stvari počele brzo odvijati, ostalo mu je još malo vremena, iako to nismo znali, bila je to borba do kraja. Završio je na intenzivnoj, na respiratoru. Svi smo molili, bdjeli, bila bih prevrnula i Nebo i zemlju samo da mi ga Bog spasi, ostavi živa, nisam ga dala, nisam se mogla pomiriti da ode, čvrsto sam vjerovala da će Bog to razumjeti i ostaviti ga, ali oni su se već dogovorili! Nakon borbe, moj se sin, na čuđenje svih doktora, počeo oporavljati. Dolazili su mi govoreći kako oni nemaju ništa s tim, svi su očekivali da neće preživjeti. Ja sam ih samo pitala vjeruju li u Boga.
Kad su mu izvadili respirator, prve riječi koje mi je prošaptao bile su: Bio sam kod Isusa! Isus je imao bijelu haljinu.

Sreća je kratko trajala jer se stanje naglo pogoršalo. Ponovno respirator i sve ostalo. Gledajući ga takvog, bespomoćnog, golog, raspetog, izmučenog, kako leži na tom krevetu, srce mi je pucalo, stala sam pred križ tamo na zidu i rekla: Dobro, Bože, evo, puštam ga, ako tako mora biti, a ako ga misliš ozdraviti, molim te, učini to odmah jer ovo je previše za sve! Prošlo je tri dana i moj je anđeo otišao svome Isusu, u novi život, koji je toliko htio, u miru i s osmjehom na licu, koji nikada neću zaboraviti.

Da sam imala toliko vjere pa od početka pustila da bude volja Božja, možda ne bi trebao toliko patiti! Bezbroj je pitanja, ali ja želim samo vjerovati! Negdje duboko, u tišini svoga srca, čujem njegov glasić: mama, nemoj plakati jer ovaj će život proći kao treptaj, i tada ćemo zauvijek biti zajedno u vječnosti!
Drži me to što vjerujem da je njemu sada doista jako lijepo, a moja je bol bila toliko prisutna da je „utrnula” i više je ne osjećam nego je prihvaćam i živim s njom.



Pretplati se!