Susret u Čapljini: „Čekam te“

Susret je započeo. Kad je bend zasvirao, krenule su mi suze. Pogledala sam ljude oko sebe: „Pjevaju, mole, svi veseli...

„Ej, Ana, hoćeš sa mnom na Lončara?“ „Šta kažeš? Ma tko je taj Lončar? Daj, sestro, zamaraš me. Ajd ti, ja imam pametnijeg posla“, odgovorila sam i, kao zaljubljenica u vožnju biciklom, udrla po pedalama, dok je moja mlađa sestra odšetala do hotela Mogorjelo na karizmatski susret. „Bolje se meni vozat, nego slušat tamo nekog Lončara“, razmišljala sam.

Sljedeći je susret bio u studenom, dobro se sjećam... Krenula sam na posao, u drugu smjenu, kad mi je sestra poslala poruku: „Hoćeš doć večeras?“ „Ma ne znam“, napisala sam joj. „ČEKAM TE“, kratko mi je odgovorila...

Sreća i olakšanje

Te su me riječi potakle na razmišljanje: imam problema sa strahom, prisilnim mislima; već me nekoliko godina muči preosjetljivost; nisam redovito odlazila na misu; nisam se ispovijedala, zato što sam se rastala (nisam znala smijem li)... „Pa, hajde, idem“, razmišljala sam. I otišla u Hotel.

U salu sam došla u zadnji čas. Ondje je već bilo nekoliko stotina ljudi. Pomislila sam: „Šta je ovo...?“ i potražila sestru, ali malo je kasnila pa sam sjela. Odmah do vrata. „Da mogu što prije izaći“...

Susret je započeo. Kad je bend zasvirao, krenule su mi suze. Pogledala sam ljude oko sebe: „Pjevaju, mole, svi veseli... Pa šta je meni?“ zapitala sam se...

Bilo je lijepo. U određenome trenutku susreta, Lončar je rekao: „Sad ćemo podijeliti pojedinačni blagoslov“. Ljudi su se poredali za blagoslov, a ja sam na nekoliko minuta spustila pogled... Kad sam ponovno podigla glavu, ljudi koji su bili poredani – više nije bilo. „Pa gdje je narod?“ mislila sam si, i upitala sestru: „Gdje su, sestro, oni ljudi?“ „Pa počivaju u Duhu Svetom, Ana.“ „Joj, Helena, mene je ovoga strah“, kazala sam joj na to. Ona mi je, smijući se, odgovorila: Pa ne moraš ić ako nećeš...“, i otišla na blagoslov.

„Ma ovo je neka namještaljka, ja još ne vjerujem“, pomislila sam, a onda rekla samoj sebi: „Ako moja sestra padne, onda je istina“. I nije Lončar ni došao do nje, ona se već zaljuljala. Svi su se izredali za blagoslov, samo nisam ja. Ipak, naposljetku sam odlučila poći pa sam stala za blagoslov i rekla svoj problem. A blagoslivljao me onaj čovjek koji dođe s Lončarom. Kad je stavio ruku na moje čelo i počeo moliti, od dna do vrha tijela prošli su me trnci, olakšanje, olakšanje. Ooo, Bože moj. Kolika sreća, olakšanje...

„Zahvaljujem Bogu na svim darovima“

Tada sam dobila poticaj da odem u Šurkovac. I bila sam, evo, već dva puta, a prije Božića, 19. prosinca, ponovno sam otišla na Lončarov susret.

Taj sam put na blagoslov pošla kod njega. Dao mi je molitvu koju ću moliti svaki dan. I molim, i još dnevno molim barem dvije krunice. A prije bih izmolila jedva jedan Očenaš... Idem na sve duhovne susrete koji se održavaju ovdje kod nas; idem svake nedjelje na misu, još imam malo 'starih' problema, ali s njima se sada nosim lako.

Na zadnja tri susreta počivala sam u Duhu Svetom. Zahvaljujem Bogu na svim darovima, i što nam je poslao Josipa i sve koji su uz njega. I s nestrpljenjem čekam sljedeći susret u našoj lijepoj Hecegovini... Jer gladna sam Riječi Božje, i milosti Njegove!