Bog mi je pokazao čudesa

Isus je i danas prisutan, da ozdravlja, oslobađa i čini čudesa

Evo prekrasnoga svjedočanstva našega Darka koji živi u Njemačkoj. Darko je svoje obraćenje iskusio preko čudesa, ozdravljenja i oslobođenja – „metoda“ koje nam je u baštinu ostavio sam Isus, a koje su najkorisnija i najučinkovitija sredstva evangelizacije!


Najučinkovitije sredstvo evangelizacije

Kao vjerni bookovac, htio bih s vama podijeliti svoje svjedočanstvo...

Za početak, osvrnut ću se na daleku prošlost, i usporediti je s našom sadašnjosti; jer svjedoci smo burnih vremena, kako u Crkvi kao institucionalnoj, tako i kod nas malenih ovčica stada Gospodnjeg. (Ne želim pritom nikoga prozivati; želim, naprotiv, samo dati mašti na volju, i razmišljati na koji bi način našeg dragog Isusa trebali i danas nasljedovati njegove vjerne sluge i vjernici: onako kako nam je to pokazao prije 2 000 godina.) Zamislimo da se nalazimo u 30. godini Isusova života, na obroncima okolnih brežuljaka Galileje, te pored same obale rijeke Jordan. Isus malo podalje promatra, a onda prilazi masi koja pozorno sluša Ivana Krstitelja i njegov gromoglasni poziv na obraćenje i krštenje.

Isus će svoje poslanje – spasiti čovječanstvo iz ropstva grijeha – po svojoj božanskoj naravi učiniti pokazujući svojim riječima i djelima neizmjernu Ljubav trojedinog Boga prema nama ljudima. Isus je nakon silaska Duha Svetoga na njega, nakon 40 dana strogog posta u pustinji kojim se pripremao za svoje poslanje, počeo pozivati ljude da se spase. Sve one koji to, svojom slobodnom voljom, žele. Pritom je nezamislivom dobrotom i blagošću dočaravao samu Božju narav, pokazujući koliko nas voli i kako mu je silno stalo da nas otkupi i spasi.

Događaji kao što su čudesa, oslobođenja i ozdravljenja danas su, nažalost, često neshvaćeni 'pojmovi'. O njima, govorim to iz vlastita iskustva, nažalost nije pametno svakome svjedočiti, ulaziti u rasprave o tome jesu li ona moguća, ili pak, još gore, prihvatiti da se u Kristovoj Crkvi smije takvo što uopće događati. Međutim, dobro znamo da je Riječ Kristova – ako smo je čitali i razmatrali – „zaista“ prepuna „riječi i djela“, koja svjedoče o čudesima, oslobođenjima i ozdravljenjima. Htjeli mi to priznati ili ne, Isus je te „metode“ koristio kao najkorisnija i najučinkovitija sredstva evangelizacije.

Zato bih baš ovdje htio dati svjedočanstvo o svome duhovnom obraćenju. Ono se počelo događati u zimu 2003...

 

Bog mi je pokazao čudesa, ozdravljenja...

Od pokojnih djeda Stipe i bake Anuše primio sam solidne kršćanske temelje, za koje ću im biti zauvijek zahvalan. I do tada, do svoga obraćenja, mislio sam da ne postoji sila koja bi me primorala da na te temelje nešto dodam ili oduzmem. Također – budući da sam po prirodi skeptičan i oprezan glede novoga – bio sam siguran da na moju vjeru ne može 'utjecati' nitko, i ništa.

To je bila utvrda u mom dvorcu (srcu).

I tada mi je Bog pokazao čudesa, ozdravljenja..., koja do tada nisam mogao ni zamisliti. I pokazao mi je, na način koji nikad nisam očekivao, da mu je stalo do svake odlutale ovce (do te prijelomne godine nisam svoju vjeru uopće prakticirao gotovo čitavo desetljeće!).

 

Tri sna!

Konkretno, moje je obraćenje počelo sljedećim snom: u nekoj sam drevnoj crkvi čekao trenutak pričesti. Malo kasnije, stajao sam u redu za pričest te sam se ubrzo našao pred srednjovjekovnim svećenikom u zelenom habitu, prosijede bradice i tamnije puti te sam primio pričest. Iako sam znao da sanjam, osjetio sam da mi prilike Tijela i Krvi Kristove klize niz grlo pa sam se u snu pitao: „Kako to da ih mogu osjetiti?!“

Nekoliko dana nakon toga, sanjao sam sljedeći san: iz ptičje perspektive, ponad lijepe rijeke koja je blago vijugala, gledao sam plodna stabla. A neki mi je unutarnji glas govorio: „rađaju svakih mjesec dana“. Nedaleko od tih stabala i rijeke nalazila se stijena iz koje je šikljala nevjerojatno živa i čista voda, i svatko tko bi je se dotakao, ozdravljao bi. U to sam vrijeme bolovao od kožne bolesti na rukama i nogama: koža mi se neprestano gulila, svrbjela i bila crvena... U snu sam dotaknuo vodu i moja se koža potpuno obnovila!

U trećem sam se snu našao pred dugom ravnom pješčanom pustinjom. Na njezinu kraju nalazila se velika drevna kamenita crkva s visokim tornjevima. U jednome sam se trenutku zatekao u njoj i zaprepastio se kada sam ondje ugledao ljude koji plješću i pjesmama slave Boga, plešu i skakuću po klupama!

To je tada, za moje pojmove bilo previše čudesnih snova. Svojoj sam supruzi počeo pričati o njima, no kao ni sâm, ni ona nije znala razjasniti njihovo značenje. Rekla mi je samo: „Otkud ja znam, nisam pratar!“

U to sam vrijeme bio na praksi u velikoj inženjerskoj tvrtci, pa sam ponekad imao vremena preko Interneta prelistavati hrvatske stranice. Tako sam „slučajno“, pregledavajući neke izvještaje iz Međugorja, naletio na izvještaj o nekom indijskom misionaru koji je ondje okupio stotinjak tisuća ljudi. Ta me informacija sama po sebi nije posebno zagolicala, no nastavivši čitati druge vijesti i zanimljivosti, odjednom mi je došla misao da toga svećenika odnekud poznajem!

I sjetio sam se: „Pa to je onaj iz moga prvog sna, koji mi je dao pričest!“ A riječ je bila o ocu Jamesu Manjackalu, indijskom misionaru koji je u to vrijeme svoje evangelizacijske seminare održavao ponajviše na njemačkome govornom području.

Naravno, odmah sam se informirao kamo mogu otići da ga upoznam, i iste sam godine, po prvi puta otišao na trodnevnu duhovnu obnovu koju je o. Manjackal vodio u Haßfurtu. Tada sam pristupio temeljitoj, „životnoj“ ispovijedi. Sve o čemu je o. Manjackal govorio na toj obnovi bilo mi je novo, jer zaista nisam poznavao našu svetu vjeru, i nisam imao pojma da je tako djelotvorna kao što ju je on dočaravao kroz propovijed, dar objave i ozdravljenja kojima ga je Bog blagoslovio.

Kad sam se vratio u svoje „stado Gospodnje“, postupno sam počeo dublje upoznavati svoju vjeru; kroz čitanje i razmatranje Svetoga pisma, molitvu Gospine krunice te češće odlaženje na svetu misu.

 

Moje iskustvo s Kristoforima

U Hrvatskoj sam upoznao Kristofore i njihove voditelje prije nego što je Book počeo izlaziti, i mogu samo reći da rade hvalevrijedan posao tako te bi se mnogi mogli postidjeti. Oni s toliko žara žrtvuju svoje slobodno vrijeme, kako samim Bookom, tako i održavanjem duhovnih obnova, predavanja, molitava i sl.

Kad bi se barem nas više tako odvažilo i radilo na polju Gospodnjem… Jer (i) naše su hrvatske crkve sve manje posjećene (neki podaci govore da od 93% deklariranih vjernika na svetu misu redovito dolazi samo sedam posto!). Prema osobnom iskustvu, kažem da bi Hrvatska zaista mogla prestići Njemačku; naime, ovdje danas u crkvu dolazi samo 4 – 5% deklariranih vjernika. Ovdje su Crkve zaista prazne! Žetva je ogromna, i zato bi svaka ruka koja se trudi posijati barem jedno sjeme vjere, trebala biti prihvaćena kao dobri i vjerni sluga.

Ovim sam svojim svjedočanstvom htio svim ljudima dobre volje reći da je Isus i danas prisutan, da ozdravlja, oslobađa i čini čudesa. U mom životu ih je učinio uistinu mnogo, i možda sam, priznat ću, malo zakasnio ovako, napismeno, našemu Bogu dati slavu i hvalu. To sam smatrao prikladnim napraviti upravo u Booku kako bih, po uzoru na prispodobu u Evanđelju, banci dao barem jedan svoj talent (ovo svjedočanstvo). Pa kad dođe Gospodin, znat ću da nisam uzalud potratio svoj talent i zakopao ga u zemlju. Dragi Bože, molim Te, neka barem kamata na ovaj talent bude na Tvoju slavu. HVALA TI!

Stuttgart, 2013.