Kako je Bog spasio moje nerođeno dijete

Koliko se djece danas pobaci zbog čiste moderne bahatosti! Ovo je zamalo bila jedna od takvih priča, ali, Bogu hvala, djetešce je spašeno. U zadnji čas

Koliko se djece danas pobaci zbog čiste moderne bahatosti! Ovo je zamalo bila jedna od takvih priča, ali, Bogu hvala, djetešce je spašeno u zadnji čas

Usudio bih se reći da vodim uobičajeni život. Živim u Velikoj Gorici, u obiteljskoj kući sa suprugom Vesnom i dvoje djece. Vlasnik sam malenog bistroa, radim u Zagrebu i nekako spajam kraj s krajem. S Bogom pak, imam pomalo neuobičajen odnos. Nas dvojica često razgovaramo u molitvi.

„Ne želim ga!“

Jedne večeri, za vrijeme našeg razgovora, glavom mi je prošla misao da ću uskoro dobiti treće dijete… Kao da me Gospodin pokušao pripremiti za događaje koji su uslijedili. Nekoliko dana kasnije, promatrajući suprugu dok je Mariji birala haljinu koju će odjenuti, nasmijao sam se i rekao joj: „Trudna si!“ Umjesto smirene, sretne reakcije, dočekala me paljba: „Što?! Ti nisi normalan. Otkud ti takve gluposti? Jesi li ti svjestan u kakvoj smo financijskoj situaciji? Što će nam treće dijete? Ako sam i trudna, ne želim ga!“

Siguran, kupio sam joj test za trudnoću kako bih dokazao da sam u pravu. Samo nekoliko sati kasnije, iz bistroa u kojem je supruga radila, začuo se glasan plač. Sišao sam u prizemlje kako bih vidio što se događa. Nisam morao ništa pitati. Izraz na njezinu licu rekao je sve. Trudna je. Kada me ugledala, malo je nedostajalo da me ne pogodi prvom čašom koju dohvati. Puna bijesa, vikala je i proklinjala me. „Možda jesam trudna, no uskoro neću biti!“ izgovarala je s nevjerojatnom sigurnošću. Idućeg jutra u kuhinji su me dočekali njezini istomišljenici: „Ti si budala! Otkud ti pravo na ovo?! Rekla je da više ne želi imati djece! Znaš li ti da si u dugovima? Jedva prehranjuješ i ovo dvoje! Makni to čim prije“, graktala je moja majka. „Vesna je uvijek morala čistiti tvoj nered, ali ne brini – riješit će i ovo!“ nadovezala se punica.

„Imat ćemo dijete kad se situacija popravi!“

Dani su prolazili, a napetost je rasla. Svakog sam dana na posao odlazio s grčem u želudcu pribojavajući se vijesti koja bi me mogla dočekati kada se vratim. Bojao sam se. Neopisivo sam se bojao! U svojoj nemoći, okrenuo sam se Bogu. Intenzivno sam molio. Želio sam da spasi to dijete. Želio sam da se Vesna predomisli! Često sam znao i vikati na njega, ogorčen situacijom u kojoj sam se našao. I umjesto da mi okrene leđa zbog moje drskosti, Gospodin mi je svakim mojim krikom bivao sve bliži dajući mi snagu da izdržim sva iskušenja koja su preda mnom.

Osjećajući kako pucam po šavovima, svoje sam probleme odlučio povjeriti poznanici Anki koja je radila u našem župnom dvoru. „Vesna želi ubiti naše dijete, što da radim?“ šaptao sam kroz suze. Nakon podužeg razgovora, obećala mi je da će o svemu obavijestiti župnika Razuma. Uskoro smo pozvani k njemu na razgovor. Na nedjeljnoj misi, održao je i propovijed na temu pete Božje zapovjedi: Ne ubij! Potaknuta svećenikovim riječima, nepoznata obitelj platila je misu za spas našega nerođenog djeteta. U borbu protiv pobačaja uskoro se uključila i udruga Anđeo bez krila. Svi su oni odgovarali Vesnu od njezine nakane. Iako je svaki savjet dočekala sa smiješkom, njezina odluka nije se promijenila. I dalje je govorila o našem lošem financijskom stanju, moleći me da pristanem na abortus. „Sad nije pravo vrijeme, imat ćemo dijete kad se situacija popravi!“ pokušavala me uvjeriti.

Tražio sam pomoć na sve strane, ostavljao poruke na stranicama brojnih udruga. Između ostalog, za molitvu sam zamolio i stranicu Katolička svjedočanstva na Facebooku. Uz riječi nade i utjehe, dobri ljudi koji stoje iza te udruge sakupili su za mene i moju obitelj određena materijalna sredstva kako bih mogao vratiti dugove i ponovno stati na noge. No Vesni ni to nije bilo dovoljno.

Dva mjeseca agonije

Uslijedila su dva mjeseca čiste agonije. Cijela moja obitelj i prijatelji urotili su se protiv mene. „Što ti dižeš takvu paniku? Što se miješaš? Vesna ima pravo odlučiti!“ „O kakvom ubojstvu ti pričaš? Pa to je samo nakupina stanica.“ „Tomislave, budi razuman. Ne treba ti to. Makni tu točkicu i nastavi sa svakodnevicom“,neprestano su mi dobacivali. Bio sam na rubu. Ne znam kako sam uopće funkcionirao...

Već je stigao rujan, vrijeme kada naša župa odlazi hodočastiti na Mariju Bistricu. Kao i svake godine, pošao sam s Vesnom. U srcu sam nosio samo jednu molitvu – da mi dijete bude spašeno. Ušli smo u crkvu. Molila se krunica. Kleknuo sam pred oltarom i zaplakao kao malo dijete. „Majko Božja, izvuci me!“ preklinjao sam. Moleći, čuo sam riječi: „Ne brini!“ Slovo po slovo. Kao da se netko spustio nad mene i zavio me svojom ljubavlju. Pogledao sam Vesnu. Stajala je skrušeno i gledala prema Majci Božjoj Bistričkoj. U meni je vjera ojačala. „Ne smijem brinuti, bit će dobro“, ponavljao sam u sebi.

Jednoga dana, spremajući se na posao, shvatio sam da u novčaniku nemam ni lipe. Otvorio sam Vesninu torbu kako bih uzeo nešto novca, tek toliko da imam za gorivo. Kada sam otvorio novčanik, za oko mi je zapeo poveći papir koji je virio iz jednog od pretinaca. Znatiželjno sam ga otvorio i imao što vidjeti – pa ona je dogovorila termin za pobačaj! Danas, danas! Sve je pisalo. Crno na bijelo. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Bijesno sam dohvatio mobitel i utipkao broj zapisan na papira. „Ginekološka ordinacija doktora Đukića, izvolite“, začuo sam glas s druge strane. „Dobar dan, možete li mi reći kada je Vesna Janjčić naručena kod Vas?“ priupitah. „Vesna, Vesna... hm, nije naručena. Samo malo. Aha, ovdje je drugi popis. Danas popodne. A tko ste Vi?“ „Njezin suprug. Možete li mi reći o čemu se radi?“ „Rutinski pregled“, odgovori. U tom sam trenutku puknuo. „Rutinski pregled? Jučer je bila kod svog doktora, doktora Kavana i rekao joj je da je sve u redu. Znam da se ovdje radi o abortusu“, vikao sam. Umjesto odgovora, poklopio mi je slušalicu.

Na rubu živaca, izašao sam na dvorište kako bih malo razbistrio glavu. Prolazeći ispod balkona, začuo sam Vesnu kako ljutito kune. Nekoliko sekundi kasnije, u sobu je ušla moja majka. „Vesna, dušo, što je bilo?“ upitala je zabrinuto. „Što je bilo?! Ovaj vaš bedak mi je uništio život. Eto što je bilo!“ Otrčao sam u sobu i mirno upitao: „Što sam ti ja napravio?“ „Ne pravi se glup! Koga si to zvao? Gdje ti je pamet? Liječnik mi je otkazao termin!“ vrištala je kroz suze. Uskoro su se raspravi priključili moj brat i šogorica. Čuvši što sam napravio, brat mi je urlajući prišao s podignutom rukom. Vidjevši što namjerava, spustio sam glavu, ruke prislonio na tijelo bez namjere da se branim i mirno rekao: „Samo udri. Jači sam od tebe. Jači sam od svih vas. Ne možete mi ništa.“ Posramivši se, odustao je od svoje nakane...

Sretan ishod

U narednih nekoliko dana, stanje se smirilo. Vesna je ušla u četvrti mjesec trudnoće, čime je zakonski rok za abortus prošao. U svibnju, na svijet je došao mali Marko. Na dan njegova rođenja, pun emocija zahvaljivao sam Gospodinu. Stigavši kući iz bolnice, sjeo sam pred računalo i otišao na stranicu Međugorje live gdje je na programu bio prijenos svete mise. Tema propovjedi bili su razni oblici ubojstva. U trenutku kada je zbor zapjevao: „O Bože, zar si pozvao mene?“ suze su počele teći niz moje obraze. Pao sam na koljena shvaćajući na koju me kušnju Gospodin stavio i na što me pripremio, zahvalan na njegovoj velikoj ljubavi i snazi koja je spasila moje dijete i moju obitelj! I da, od Markova rođenja, imam financijski blagoslov; nijednom mi nije ponestalo novaca za hranu ili pelene.

Priredila: Vedrana Videković