Medicinsko čudo? Ne, Gospodin na djelu!

„Patite od bolesti karotidne arterije, što objašnjava Vaše vrtoglavice, teškoće pri govoru i kretanju. Karotida Vam je sužena čak 75%. Morat ćemo Vas zadržati na bolničkom liječenju“

Kad budemo Gospodinu vjerovali, ljubili ga, i što češće boravili u njegovu društvu – tada će sve biti drukčije!

„On će te čuvati!“

„On će te čuvati, isto kao što Bogorodica čuva mene.“ Te mi riječi odzvanjaju u glavi dok u ruci zamišljeno držim knjigu. Na prednjoj korici velika fotografija Padre Pija, a na stražnjoj Bogorodica, prikazana u punom sjaju. Tih se fotografija sjećam još iz ranog djetinjstva, baš kao i bakinih riječi koje je izgovorila kada mi je poklonila tu knjigu. Imala sam tek pet ili šest godina. Nisam ni znala čitati. Možda je to jedan od razloga zašto je ta knjiga, o čudesnome životu velikog sveca, završila na dnu ladice i ondje stajala godinama... Odrasla sam u katoličkoj obitelji i kršćanski sam odgojena, a te sam vrijednosti prenijela i na vlastitu obitelj. Zajedno s mužem i naše dvoje djece svaku sam nedjelju odlazila na svetu misu, a često smo i svi zajedno molili. Bila sam sretna. Živjela sam svoj „američki san“. Moj najveći problem u to vrijeme bile su tek povremene noćne more koje su me pratile još odmalena i iz kojih bi se budila prestrašena i puna bijesa... A onda se početkom 2003. godine moj „američki san“ počeo polako pretvarati u pravu moru. Više se jutrima nisam budila prepuna energije i elana, nisam uživala u pripremanju doručka za djecu, u igri s njima u parku za sunčanih vikenda... Stalno sam bila umorna. Iscrpljena. Kretanje mi je predstavljalo napor. Ponekad čak i govorenje. Odlučila sam posjetiti liječnika, no on nije postavio nikakvu dijagnozu. U to vrijeme, intenzivnije sam se okrenula vjeri. Počela sam čitati brojne vjerske knjige i časopise. Moje se stanje u međuvremenu popravilo i ponovno sam, koliko-toliko, normalno funkcionirala. Kako je vrijeme prolazilo, u mojim se rukama našao i Book – časopis za promicanje nove evangelizacije. Listajući ga, slučajno sam naišla na zanimljiv članak o Padre Piju i njegovim borbama protiv „neprijatelja“, koje je često vodio u snovima. Protrnula sam. Prisjetila sam se bake i knjige koja je i dalje stajala u onoj ladici. Prisjetila sam se svojih noćnih mora i borbi... „Da, čuva me! Razumije me!“ pomislila sam.

„Kad nađem, ja ću znati!“

Kada sam u kolovozu 2012. slušala svoju dijagnozu, zamutilo mi se pred očima. „Patite od bolesti karotidne arterije, što objašnjava Vaše vrtoglavice, teškoće pri govoru i kretanju. Karotida Vam je sužena čak 75%. Morat ćemo Vas zadržati na bolničkom liječenju“, rekao je liječnik mirnim tonom, dok je u meni sve vrištalo. Daljnjim pretragama ustanovili su da mi ne može pomoći ni operacija. Život mi je bio u opasnosti. Zadržali su me pod liječničkim nadzorom. Dok sam ležala u bolni­čkom krevetu s krunicom u ruci, kroz glavu su mi prolazile sve nuspojave moje bolesti – od gubitka vida i paraliziranosti, do smrti izazvane jednim od brojnih ugrušaka koji neprestano putuju našim tijelima. Iz misli me prenula silueta muškarca koji je stajao na vratima. Visok, u ranim četrdesetima. Okrenula sam se prema njemu i tiho upitala: „Mogu li Vam pomoći? Koga tražite?“ „Kad nađem, ja ću znati“, odgovorio je blago. Zbunjena, stavila sam krunicu u drugu ruku i premjestila se u sjedeći položaj. Prodorno me pogledao: „Izgleda da sam te pronašao!“ Tupo sam gledala u njega. „Dijete moje, što te boli?“ suosjećajno me upitao. „Dopusti mi da te blagoslovim“, nastavio je ne čekajući moj odgovor. Odjednom sam osjetila u sebi snažnu toplinu. „To si ti“, prozborila sam, svjesna da pored mene stoji Isus. Da, Isus Krist! Glavom i bradom! „To sam ja“, rekao je uz smiješak, a zatim laganim korakom išetao iz prostorije.

„Nitko nije izišao“

Ne znam koliko je vremena prošlo od trenutka kada je izišao do trenutka kada sam odlučila krenuti za njim. Nekoliko seku­ndi, nekoliko minuta... Ne znam. Odjednom sam stajala nasred hodnika tražeći ga pogledom. Gdje li je? Hodala sam, pažljivo promatrala... Ništa. „Oprostite, znate li gdje je gospodin koji je malo prije izišao iz ove sobe?“ pokazujući prstom na vrata priupitala sam medicinsku sestru koja je stajala ondje. „Gospođo, ja sam ovdje već pola sata. Nitko nije izašao. Nitko nije ni ušao“, odgovorila je pogledavši me u čudu.

„Znam da za nekog molim. Ti znaš kome je potrebno“

Bez dvojbe mogu reći da je taj susret bio prekretnica u mom životu. Nedugo nakon toga, tražeći rješenje za svoj problem, s vjerom da će sve biti dobro, da će Bog umiješati svoje prste i pobrinuti se da sve bude dobro, otišla sam u drugu bolnicu. No, ni ondje liječnici nisu imali rješenje. Ipak, moja je vjera sve više jačala. Redovito sam molila, no ne za sebe, ne za svoje ozdravljenje. Često sam za vrijeme svog razgovora s Gospodinom znala reći: „Znam da za nekog molim, ti znaš kome je potrebno!“ Često su mi se u snovima prikazivala neka lica. Lica nekih napaćenih, izmučenih ljudi... A onda sam spoznala – molim za one za koje nema tko moliti.



„Zašto mi ne vjeruješ?“

Iako su moja druženja s Gospodinom bila redovita, nikako mi nije polazilo za rukom otići na neki karizmatski susret. Povremeno sam iz Metkovića dolazila u Zagreb radi liječničkih pregleda i kontrola, no nikako se nije poklapalo da to bude u vrijeme kada Kristofori imaju neki od svojih susreta. A sviđao mi se njihov rad, sviđali su mi je njihovi časopisi, htjela sam biti dio toga... Na sreću, za početak studenog je u okolici Metkovića bila najavljena duhovna obnova fra Ive Pavića. Ništa me nije moglo spriječiti da odem. Uživala sam u misnom slavlju i propovijedi, a ubrzo potom došao je red i na polaganje ruku. Kada me fra Pavić dodirnuo, pala sam u Duhu. Sjećam se mirisa ljubičica i Kristova pitanja: „Zašto mi ne vjeruješ? Zašto to ne riješimo?“ Ustala sam, sva zbunjena: „Ne vjerujem? Pa vjerujem mu!“ „Dobro, vjerujem mu do određene granice. Ne bih baš to mogla nazvati bezgraničnim povjerenjem...“ Zaokupljena vlastitim mislima, pošla sam kući. Kod kuće sam uzela hrpu Bookova, sve brojeve koje sam dotada kupila, i počela ih listati. „Tu mora postojati rješenje“, pomislila sam. Tada mi je za oko zapeo tekst pod naslovom Isuse, misli ti! Pažljivo sam ga pročitala. Jednom, pa još jednom, i još jednom. „Sve će biti u redu, samo se moram prepustiti, prepustiti mu da me vodi...“ Dok mi je kroz glavu prolazila ta misao, kao da sam ga osjetila kako stoji iza mene. Njega i miris ljubičica.

„Isuse, riješi ovo!“

Bio je 4. prosinca 2012. kad je moja djevojčica, moja Marta, završila u bo­lnici. Osjećala sam se najbespomoćnije na svijetu. Dok sam onako iscrpljena, djelomično paralizirana, sjedila uz njezin bolnički krevet, iskreno sam zavapila: „Isuse, riješi ovo. Riješi ovo kako si mi rekao da hoćeš! Moje dijete treba svoju mamu! Mamu koja se može brinuti za nju. Moja djevojčica treba svoju mamu!“ ponavljala sam dok su mi se suze slijevale niz obraze. Osjetila sam tada golemu toplinu oko sebe. Toplinu koja me žarila oko srca.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanome izdanju Booka.


Prelistajte Book 53 (kliknite na sredinu za povećanje)