Čudesno ozdravljenje

Stopala iz Jelisavca

Posjedujem svu liječničku dokumentaciju a obitelj, i mnogi drugi koji me poznaju mogu posvjedočiti da ovo nije nikakva bajka, nego da su se moja potpuno ravna stopala za vrijeme jedne molitve potpuno promijenila - na njima su se oblikovali savršeni lukovi

Jednoga mi dana moja supruga Ana kaže: „U nedilju idemo u Veliku Goricu”. „Zašto?” pitam ja, a ona mi reče da ondje ima veliki karizmatski susret. „Ma nemoj, nemaš pojma, to idu samo neke lude koje su bile zavračane pa se tamo oslobađaju od zla.” „Ma neee”, kaže ona, „to ti bude svečana sveta misa i slavi se Gospodin na moderan način, i On to sve poprati ozdravljenjima bolesnih i oslobođenjima opsjednutih”, te doda: „povedi i brata Pavu, možda i iz vas šta iziđe”. Na to joj ja odbrusim i kažem: „Pa još ćemo viditi”.

U to smo vrijeme molili Gospodina za ozdravljenje moga susjeda i velikog prijatelja baje Mate (sada pokojnog), pa sam pomislio kako ne bi bilo loše otići onamo, samo nećemo o tome nikome govoriti da nam se ne bi smijali.

I tako nas četvero stigosmo u Goricu (brat, žena, kći i ja). Vidim ja – masa ljudi, pa pomislim: „Nisu tu samo čudaci, vjerojatno ima i normalnih”. Dok sam ulazeći na stadion tako razmišljao, dvadesetak metara ispred sebe ugledah svog dobrog poznanika iz Slavonskog Broda, inače ravnatelja jedne od srednjih škola u Brodu. I normalno, ja bjež'! Rekô, sigurno će mu biti neugodno što sam ga vidio ondje pa pomislim: „Tko zna šta je njemu kad je ovdje došô a isto će se i on pitati za mene”... I tako, zauzeli mi mjesto i počeli pljeskati kao i drugi, kad tamo – jedan se bori sam sa sobom, drugi čupa travu, a treći kosu. Pomislih: „Majko moja, di sam ja to došô?” A kad sam primijetio da neki padaju s nogu, rekoh ekipi: „'Ajdmo mi na travu pa ako ne'ko od nas ljosne da se ne polupa”.

Dalje sam razmišljao, gledajući svećenika koji je vodio glavnu riječ: „,Izgleda mi normalno a i drugi svećenici koji prisustvuju svetoj misi djeluju ok…“

Tada je došô na red i brat laik Josip Lončar. Super priča, pa kad je počeo moliti i nabrajati, kod pojedinih su se reakcije pojačale. Pomislim: „Da mi je ovo preživjeti i bit ću dobro”. Pogledam brata – zanijemio, zašutio, ne mrda, supruga se smješka, rekô, dobro je. Kad je na red došlo svjedočenje, to me oduševilo a pogotovo što su svi bili čitavi, i sretni. Tada sam pomislio: „To je to, Gospodine”. I tako je počeo put mog obraćenja, mnogo duži i naporniji od puta oko svijeta pješke.

... Nakon Gorice, čuo sam da brat laik Josip Lončar stiže u Jelisavec. Organizirali smo se s dva automobila, i vozi. Dogovorili smo se da ćemo moliti Gospodina za ozdravljenje našeg baće Mate (pokojnog). Također, zadao sam si zadatak doći do Josipa i zamoliti ga za osobnu molitvu za našeg bolesnika i to sam i napravio. Kad smo stigli, ugledao sam ga na samotnom mjestu, u nekom predvorju između crkve i župnog dvora gdje se u šutnji pripremao za svetu misu. Kratko mi je odgovorio neka dobro poslušamo što će reći na početku propovijedi. Poruka je bila jasna, a svodila se na to da prestanemo svojim snagama i na svoj način rješavati svoje probleme, nego da to iskreno predamo Gospodinu u ruke, i da budemo strpljivi u nestalnosti svoje bijede. Pomislih: „Pa ništa nam posebno nisi otkrio, a ja tako žurno pripremio ekipu da dobro slušaju svaku riječ na početku propovijedi kako nam ne bi koja promakla”. Kao da će izgovoriti (valjda sam tako očekivao) nekakvu čarobnu formulu u složenoj rečenici koju ćemo mi, zatim, prenijeti bolesniku (tad je ležao u bolnici), i on će ozdraviti od svoje bolesti.

Za vrijeme Josipove propovijedi, neka žena poče nešto glasno izgovarati, a on, ni pet ni šest, pogledavši prema njoj, oštro zapovijedi: „Umukni ili iziđi van!” Svi smo se samo pogledali, slegnuli ramenima, i svi vjerojatno pomislili: „Koje li drskosti; šta je ovom?” Nakon toga događaja, dugo mi je trebalo da dokučim kako se Josip nije obraćao toj ženi, nego zlom duhu koji je vjerojatno bio u njoj, i da veznik u toj oštroj zapovijedi nije bio „ili”, nego „i”. Nakon toga, za vrijeme nagovora i molitve, počelo mi se nešto čudno događati s nogama od koljena prema dolje. Budući da sam stajao, najprije sam pomislio da mi noge trnu od dužeg stajanja, iako mi se to prije nikad nije događalo. Noge su mi sve više trnule i čudno se kočile. Nije mi bilo jasno što se događa... U tom trenutku, Josip je izgovorio za mene veoma značajne riječi: „Jedna osoba ima ravna stopala, i Gospodin joj sada daje nove lukove“.

Ne mogu opisati osjećaj koji me tada obuzeo i je li to bila nevjerica, radost, ushićenje… U svakom slučaju, nešto teško opisivo. Dok sam kao nevjerni Toma pokušavao pomaknuti nožne prste i noge, i ne uspijevajući to učiniti ni milimetar, okrenuo sam glavu prema svojoj ekipi te sam im, nekako se čudno smješkajući, prstom pokazivao prema svojim nogama; oni su me s nevjericom gledali. Više ništa nisam čuo, samo su mi kroz glavu prolazile misli i slike o tome što su mi sve ova stopala donijela u životu: brige, nesigurnosti, oštećenja kralježnice, razočaranosti kojom sam gledao u njih nakon mjeseci provedenih u ortopedskim cipelama (koje smo zvali „socijalne“, i koje su bile „ružne kao lopov“); zbog njih sam bacio mnogo novca na nekakve posebne anatomske uloške s čeličnim limovima i nekim magnetima; zbog njih sam u bivšoj JNA dobio uputnicu za VMC – vojnomedicinski centar u Beogradu (ali te devedesete godine, nakon što sam iz Požarevca došao u Beograd i birao između VMC-a i bijega kući od koje me dijelilo samo još 150 km, ipak sam izabrao bijeg znajući da za moja ravna stopala nema nikakve ozbiljne pomoći)... Toliko muke... A onda mi je Gospodin – u kojeg sam vjerovao od majčine utrobe (ali ga i toliko puta izdao, ispljuvao, izvrijeđao, razapeo na križ i od njega ama baš ničim nešto zaslužio) – po svome sluzi, meni nepoznatome običnom čovjeku, na najbezbolniji način dao zdrava stopala; a da ga za to nisam ni pomislio moliti.

I tek što je Josip završio s molitvom, moje su noge polako počele funkcionirati. Unatoč žalosti i neizvjesnosti koju sam osjećao zbog teške prijateljeve bolesti, i iako je njegova obitelj bila prisutna, bio sam, zbog svog ozdravljenja ozaren od radosti; tu mi je 'idilu' prekinulo Josipovo pitanje bi li netko želio posvjedočiti o svome ozdravljenju. Trenutno sam osjetio sumnjičavost, nesigurnost, 'izvlačenje'. Javljale su mi se misli: „Možda to ipak nije bilo ništa, možda ipak nije mislio na mene, pa gle koliko je ljudi u crkvi, pa nema šanse da to tebi Gospodin učini, nisi to zaslužio”. Pa trema, pa strah, i još sto drugih stvari. I dok sam se tako borio sam sa sobom, stigla je slamka spasa; neka je žena došla do oltara kako bi posvjedočila da je ona osoba kojoj su ozdravila stopala te ju je Josip spomenuo. Još je i veselo poskakivala kako bi pokazala da je noge više ne bole. Na trenutak sam osjetio olakšanje, no Josip je tada niječući kimnuo glavom te rekao da je to sve točno, ali da ona ipak nije osoba na koju je mislio. „To je mlađa muška osoba”, rekao je. Zaključio sam da u opisu nedostaje samo moje ime i prezime, te sam se, s velikim naporom i tremom napokon odvukao do oltara i nekako, mucajući, posvjedočio o čudu (ozdravljenju). Dok sam svjedočio, krajičkom sam oka primijetio da Josip, koji je stajao pored mene, potvrdno kima glavom, kako sam ja taj. Slava i hvala Gospodinu.

Kad sad, nekoliko godina nakon razmišljam o tome, još se uvijek ne mogu načuditi Božjoj ljubavi. Kako je odlučio baš meni učiniti očigledno čudo?

Posjedujem svu liječničku dokumentaciju a obitelj, i mnogi drugi koji me poznaju mogu posvjedočiti da ovo nije nikakva bajka, nego da su se moja potpuno ravna stopala za vrijeme jedne molitve potpuno promijenila – na njima su se oblikovali savršeni lukovi. Tada nisam ni molio za to jer, budite sigurni, jednostavno ne bih bio ni pomislio da je takvo nešto uopće moguće. Ozdravljenje je bilo gotovo trenutno i još uvijek traje.

Liječnici su mi potvrdili da nijedna operacija ne bi mogla učiniti, ni približno, ono što je učinio Bog. Čini mi se da je Bog moje noge pripremio za nešto... Kroz to je čudo, Bog već započeo mnogo veće čudo u mom, a i u srcima članova moje obitelji. Ako postoji neki nevjerni Toma koji ne vjeruje da je Bog živ i danas te čini čudesa, neka mi se slobodno javi (adresa u uredništvu) i drage ću mu volje pokazati svu dokumentaciju a i svoja zdrava stopala.