Sedamdeset puta sedam

“Savršena ljubav znači podnositi pogrješke drugih,
i ohrabriti ih zbog najmanjih krjeposti koje žive.”
                                                           (Sv. Terezija iz Lisieuxa)

 

            Brat upita abba Poemena: “Ako čovjek upadne u neki prijestup te se obrati, hoće li mu Bog oprostiti?” Reče mu starac: “Zar Bog koji je zapovijedio ljudima da tako čine, neće još više tako činiti? Petru je zapovijedio: Sedamdeset puta sedam!”

 

Dođoše neki starci k abba Poemenu te mu rekoše: “Kada vidimo braću kako spavaju za vrijeme zajedničke molitve, valja li ih gurnuti kako bi bili pozorni na bdijenju?” On im odgovori: “Ako ja vidim brata kako spava, položim mu glavu na svoja koljena kako bi se odmorio.”

                                                                                           

Gorki lijekovi

“Dogodit će vam se možda, kao i Židovima u pustinji, da ćete naići na gorke vode.
Tada potražite lijek koji je naznačio Mojsije:
stavite u gorke vode drvo koje ima svojstvo da zasladi, želim reći drvo križa.”
(Don Bosco)

 

Hasidska priča:

Moše iz Kobryna je učio:

“Ako neki čovjek trpi, nije dobro reći: To je zlo! Jer ništa nije zlo što Bog čovjeku šalje. Nego treba reći: To je gorko! Zato što ima gorkih lijekova među lijekovima.”

                                                                                      

Ruke Gospodinove

            Neki je učitelj putovao sa svojim učenikom, kojega je zadužio da se brine o devi. Jedne večeri stigoše oni tako u svratište. Učenik je bio veoma umoran te je zaboravio svezati devu. Kad je već legao na počinak, uputi Gospodinu ovu žarku molitvu: “Bože moj, pobrini se za devu. Tebi je povjeravam.”
            Sljedećeg jutra deve nije bilo.
            “Gdje je deva?” upita učitelj.
“Ne znam”, odgovori učenik. “Pitaj Boga! Sinoć sam je njemu povjerio na brigu. Zar me nisi ti učio da uvijek gajim neizmjerno povjerenje u Boga?”
            “U Boga se uzdaj još i više, ali prije sveži devu”, odgovori učitelj. “Jer Bog nema drugih ruku osim tvojih.”

            A psalmist veli: “U Tvoje ću ime ruke dizati“ (Ps 63,5), i
“Prema zapovijedima Tvojim ja podižem ruke” (Ps 119,48).

Ruski pisac Turgenjev u jednoj svojoj pripovjetki opisuje djevojčicu koja sjedi pokraj ceste i prolaznike prosi za pomoć. Zima je, ruke joj podrhtavaju. Traži malo kruha da utaži glad. “Moj Bože”, pomisli pisac nastavljajući priču, “zašto ne poduzmeš bar Ti nešto?” Nije čuo nikakav odgovor, pa se cijeli dan mučio da bi za vrijeme noćnog počinka u snu čuo riječi: “Tko ti je rekao da stvarno nisam učinio ništa? Zar nisam tamo poslao tebe?”

                                                                            

Milosrdnost i pravednost

 

            U molitvi ne molim Gospodina da mi iskaže pravednost, nego milosrdnost. I radije bih u zboru pobožnika naviještao milosrđe Njegovo nego li pravdu Njegovu.

Ana i Marko, učenici trećeg razreda, imali su na prvom polugodištu iz psihologije zaključenu ocjenu nedovoljan. Kada je započelo drugo polugodište, više su mi se puta javljali za ispravak ovih negativnih ocjena, a ja bih ih ispitivao. No, nikad nisam bio zadovoljan iskazanim znanjem.

A onda sam jednom prilikom ispričao učenicima ovu zgodu iz života Sv. Franje Saleškog. On je bio biskup ženevski, rodom iz nekog dvorca imenom Sales¸ pa ga stoga zovemo Saleški; a Don Ivan Bosco, kad je osnivao svoj red, uzeo ga je, napose zbog njegove blagosti, za nebeskog zaštinika reda. Zgoda je, dakle, bila ova:

Poznata je duhovna veza Sv. Franje Saleškog sa Sv. Ivanom Chantal, kojoj je sveti biskup bio duhovni vođa i ispovjednik. Jednom mu se prilikom svetica potužila da je vrlo oštro postupila s jednom osobom da bi zaštitila cjelinu pravde. Svetac se nasmiješio i upozorio: “Vi ste, dakle, moja kćeri, bila više pravedna nego li mislosrdna. Trebali ste ipak paziti da budete više milosrdna nego li pravedna.”

Ana i Marko, lukavci jedni, sljedeći su me sat dočekali pred vratima razreda i upitali: “Profesore, da li ste danas raspoloženi da budete više milosrdni nego li pravedni?”

I tako su me razoružali riječima koje sam im dao.

A ja molim Tebe, Gospodine, kada budeš na Dan Suda ocjenjivao svoga najnevrijednijeg učenika, da budeš sa mnom više milosrdan nego li pravedan. Amen.

                                                                                            

A zašto tebi ne da mira?

 

 

Vraćajući se u svoj samostan, dva budistička bonza naišli su na ženu na obali rijeke. I ona je, kao i oni, htjela prijeći rijeku, ali je voda za nju bila preduboka. I tako ju je jedan od njih na svojim leđima prenio na drugu obalu.
Drugi se bonzo jako sablaznio. Dva je sata grdio prijestupnika jer je prekršio pravilo: Je li zaboravio da je bonzo? Kako se usudio dirnuti ženu? Što će reći ljudi? Nije li nanio štetu njihovoj svetoj vjeri? I tako dalje.
Bonzo, koji je prestupio pravilo, strpljivo je slušao. Na kraju pouke reče: “Brate, ja sam tu ženu ostavio na obali rijeke. A zašto je ti još uvijek nosiš?”

(Anthony De Mello)

            Prošlo je tomu već dosta vremena, a zgodu rado obnavljam u sjećanju, i njena poruka mi i danas govori:

            Bili smo se vraćali iz Zagreba prema Rijeci autom, nakon posjete časnoj majci Agneti. Sa mnom i mojom ženom u autu je bila i časna Ana.

            Rekao sam da je časna Agneta kazala mojoj ženi da izgleda kao da se ništa nije postarila, a meni je rekla da sam se “pomuževio”. (To da sam se “pomuževio” baš mi nije dobro palo.) Tada sam rekao sestri Ani nešto što sam ranije negdje čuo: “Reci ženi da je lijepa i vrag će joj još tri puta ponoviti.”

            A časna Ana će mi na to: “A zašto tebi ne da mira?”

                                                                              

Učitelj djeluje na vječnost

 

 “Učitelj djeluje na vječnost: nikada ne možemo točno znati gdje prestaje njegov utjecaj.“
(Henry Adams)

 

            Sveučilišni profesor poveo je studente sociologije u sirotinjsku četvrt Baltimorea, kako bi ondje sastavili studije slučajeva 200 dječaka. Zatražio je da napišu procjenu budućnosti svakog dječaka. U svakom su pojedinom slučaju studenti napisali: “Nema izgleda.”

Dvadeset i pet godina poslije drugi je profesor naišao na prethodno istraživanje. Zadao je svojim studentima da nastave projekt kako bi utvrdili što se zbilo s dječacima. Studenti su doznali da je osim dvadeset dječaka, koji su se odselili ili umrli, njih 176 od preostalih 180 postiglo čak natprosječan uspjeh u zanimanjima pravnika, liječnika i poslovnih ljudi.

Profesora je to jako iznenadilo i odlučio se time pomnije pozabaviti. Na sreću, svi su muškarci ostali u istom kraju pa ih je mogao upitati kako objašnjavaju svoj uspjeh.

“Imali smo učiteljicu”, odgovorio bi svaki od njih.

Budući da je učiteljica još uvijek bila živa, potražio ju je i upitao tu staru, no i dalje okretnu gospođu, kakvu je to čarobnu formulu upotrijebila kako bi dječake iz sirotinjske četvrti izvela na put uspjeha.

“To je uistinu vrlo jednostavno”, rekla je. “Voljela sam ih.”

                                                                                              Priredio: Dario Miletić