ODLOMAK KNJIGE Benedikt XVI: Isus iz Nazareta

Izdala izdavačka kuća Verbum, Split, 2007.

Gospodnja molitva (141-154 str.)

Propovijed na gori, kako smo vidjeli, ocrtava sveobuhvatnu sliku pravilna čovještva. Želi nam pokazati što znači biti čovjek. Njezine bismo temeljne uvide mogli sažeti tvrdnjom: čovjeka se može shvatiti samo polazeći od Boga i samo ako živi u odnosu s Bogom, njegov će život biti pravilan. A Bog nije neki daleki i nepoznati stranac. U Isusu On nam pokazuje svoje lice. Iz Isusova djelovanja i volje upoznajemo misli i volju samoga Boga.
Ako biti čovjek bitno znači biti u odnosu s Bogom, onda je jasno da tu pripada i razgovor s Bogom i osluškivanje Boga. Stoga Propovijedi na gori pripada i nauk o molitvi. Gospodin nam kaže kako trebamo moliti.

Kod Mateja Gospodnjoj molitvi prethodi kratka kateheza o molitvi koja nas ponajprije želi upozoriti na pogrješne oblike moljenja. Molitva ne smije biti pokazivanje pred ljudima; ona zahtijeva diskreciju koja je bitna za odnos ljubavi. Bog oslovljava svakoga pojedinog njegovim imenom, koje nitko drugi ne poznaje, kaže nam Pismo (usp. Otk 2,17). Božja ljubav prema svakomu pojedincu posve je osobna i u sebi nosi ovu tajnu jedinstvenosti koja se ne smije prostrti pred ljude.
Ova bitna diskrecija molitve ne isključuje dimenziju zajedništva: sam je Očenaš molitva u prvome licu množine i samo čineći dio toga »mi« Božje djece možemo prijeći granicu ovoga svijeta i uzdići se do Boga. No ovo »mi« razbuđuje i nutrinu moje osobe. U molitvi se uvijek moraju prožimati ovo posve osobno i zajedničko, kako ćemo pobliže vidjeti pri izlaganju Očenaša. Kao što u odnosu muškarca i žene postoji područje posve osobnoga, kojemu je potreban zaštićujući prostor diskrecije te njihov odnos u braku i obitelji po svojoj biti istodobno uključuje i javnu odgovornost, tako je i u odnosu s Bogom: ovdje se međusobno prožimaju »mi« zajednice koja moli i ono najosobnije što se može priopćiti samo Bogu.

Drugi oblik pogrješne molitve, od kojega nas Gospodin odvraća, jest brbljanje, bujica riječi, u kojoj je duh ugušen. Svi poznajemo opasnost recitiranja uobičajenih formula dok nam je duh negdje posve drugdje. Najpozorniji smo kada Boga molimo za nešto potaknuti osobnom mukom ili kada mu radosna srca zahvaljujemo za dobro koje nam je udijelio. No najvažnije je – onkraj takvih trenutačnih situacija – da je odnos s Bogom prisutan u dnu naše duše. Da bi se to dogodilo, potrebno je ovaj odnos uvijek iznova buditi i svakodnevne stvari gledati u svjetlu toga odnosa. Molit ćemo to bolje što u dubini naše duše bude prisutnija usmjerenost na Boga. Što više ona bude nosivi temelj čitave naše egzistencije, to ćemo više biti ljudi mira. To više ćemo moći podnositi bol, shvaćati druge i otvarati se njihovim potrebama. Ovo usmjerenje koje obilježava čitavu našu svijest, tihu Božju prisutnost u dnu našega mišljenja, osjećanja i postojanja, nazivamo »neprestanom molitvom«. Ona je u konačnici i ono na što mislimo kada kažemo »ljubav prema Bogu«, koja je istodobno i najdublji uvjet i pokretačka snaga ljubavi prema bližnjemu.
Ovoj je istinskoj molitvi, tihu nutarnjemu »biti s Bogom«, potrebna hrana, i tomu služi konkretna molitva riječima, predodžbama ili mislima. Što je Bog prisutniji u nama, to više i u riječima molitve možemo uistinu biti s njime. No, vrijedi i obrnuto: aktivna molitva ostvaruje i produbljuje naše biti s Bogom. Ova se molitva može i treba ponajprije uzdizati iz našega srca, iz naših nevolja, nada, radosti i patnja, iz posramljenosti zbog grijeha, kao i iz zahvalnosti za dobro, i tako biti posve osobna molitva. No, uvijek nam je potrebno i uporište onih molitvenih obrazaca u kojima je uobličen susret s Bogom čitave Crkve, kao i onih pojedinih ljudi. Bez ove molitvene pomoći, zapravo, naša osobna molitva i naša slika Boga postaju subjektivne i u konačnici više odražavaju nas same nego živoga Boga. U molitvenim obrascima – koje su najprije izrasle iz vjere Izraela, a potom i iz vjere moliteljâ Crkve – upoznajemo Boga i upoznajemo sami sebe. One su škola molitve te tako poticaj preobrazbe i otvaranja našega života.
Sveti Benedikt je u svomu Pravilu zapisao rečenicu: »Mens nostra concordet voci nostrae« – naš duh mora biti u suglasju s našim glasom (BP 19,7). Redovito misao prethodi riječi, traži i oblikuje riječ. No u molitvi psalama, u liturgijskoj molitvi općenito, posve je obrnuto. Riječ, glas nas pretječe i naš se duh mora prilagoditi ovomu glasu. Jer sami po sebi mi ljudi ne znamo »što da molimo kako treba« (Rim 8,26) – predaleko smo od Boga, On je za nas odveć tajanstven i velik. Stoga nam je Bog pritekao u pomoć: on sam nam predlaže riječi molitve i uči nas moliti, daje nam, po riječima molitve koje od njega dolaze, ići putem prema njemu i postupno ga upoznavati te, po molitvi s braćom i sestrama koje nam je darovao, približiti mu se.
Kod Benedikta se prethodno citirana rečenica neposredno odnosi na Psalme, veliki molitvenik Božjega naroda u Staromu i Novomu zavjetu. To su riječi koje je Duh Sveti darovao ljudima, Duh Božji koji je postao riječ. Zato mi molimo »u Duhu«, s Duhom Svetim. To još više, dakako, vrijedi za Očenaš. Kada izgovaramo Očenaš, molimo se Bogu riječima koje nam je dao Bog, kaže sveti Ciprijan. I dodaje: kada molimo Očenaš, ispunja se u nama Isusovo obećanje o istinskim moliteljima koji se Ocu mole »u duhu i istini« (usp. Iv 4,23). Krist, koji je Istina, darovao nam je ove riječi, a u njima nam daruje Duha Svetoga (usp. De dom. or 2). Tako je ovdje vidljivo i nešto od elemenata vlastitih kršćanskoj mistici. Ona nije prvenstveno utonuće u sebe same, nego susret s Božjim Duhom u riječi koja nam prethodi, susret sa Sinom i Duhom Svetim te tako i ujedinjenje sa živim Bogom, koji je uvijek istodobno u nama, kao i iznad nas.

Dok nas Matej u Očenaš uvodi malom katehezom o molitvi općenito, kod Luke ga nalazimo u drugome kontekstu – na Isusovu putu prema Jeruzalemu. Luka uvodi Gospodnju molitvu sljedećom napomenom: »Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti...'« (11,1).
Kontekst je, dakle, susret s Isusovom molitvom koja u učenicima budi želju da od njega nauče moliti. To je vrlo znakovito za Luku koji je Isusovoj molitvi posvetio znatan i posve poseban prostor u svome evanđelju. Čitavo Isusovo djelovanje izvire iz njegove molitve i nošeno je njome. Tako se bitni događaji njegova puta – u kojima se malo-pomalo razotkriva njegova tajna – pojavljuju kao događaji molitve. Petrovo priznanje Isusa kao Sveca Božjega stoji u kontekstu susreta s Isusom koji moli (usp. Lk 9,19ss). Isusovo je preobraženje molitveni događaj (usp. 9,28s).
Stoga je značajno što Luka Očenaš smješta u kontekst Isusove osobne molitve. Time nam Isus daje udjela u svojoj vlastitoj molitvi, uvodi nas u nutarnji dijalog trojstvene ljubavi, takoreći naše ljudske nevolje stavlja na Božje srce. To također znači da su riječi Očenaša putokaz prema dubokoj nutarnjoj molitvi, temeljne smjernice naše egzistencije, pomažu nam da se suobličimo slici Sina. Značenje Očenaša nadilazi ono što nam priopćavaju riječi molitve. Bog želi oblikovati naše biće, uvježbavati nas u vlastitim Isusovim osjećajima i raspoloženjima (usp. Fil 2,5).

Za izlaganje Očenaša to ima dvostruko značenje. Ponajprije, važno je što je moguće točnije čuti Isusovu riječ kako nam je predana u Pismu. Moramo pokušati što je moguće bolje zaista prepoznati stvarne Isusove misli koje nam je htio predati u ovim riječima. No, moramo također imati na umu da Očenaš proizlazi iz njegove vlastite molitve, iz razgovora Sina s Ocem. To znači da njegova dubina seže onkraj riječi. Obuhvaća svu širinu ljudskoga postojanja svih vremena i stoga se ne može istražiti čisto povijesnim tumačenjem, koliko god ono bilo važno.

Veliki molitelji svih stoljeća, zbog svoga nutarnjeg jedinstva s Gospodinom, mogli su sići u dubine onkraj riječi i stoga nam mogu dodatno otvoriti skriveno bogatstvo molitve. I svatko se od nas smije, sa svojim osobnom odnosom s Bogom, osjećati u ovoj molitvi prihvaćenim i zaštićenim. Uvijek se iznova sa svojim mens, svojim vlastitim duhom, susretati s vox, s riječju koja nam dolazi od Sina, otvarati joj se i dati se njome voditi. Tako će se otvoriti upravo njegovo vlastito srce i svatko će moći uvidjeti da Gospodin želi moliti upravo s njime.

Očenaš nam je kod Luke predan u kraćemu obliku, a kod Mateja u obliku koji je Crkva prihvatila i moli. Rasprava: koji je tekst izvorniji, nije suvišna, ali nije ni odlučujuća. I u jednoj i u drugoj verziji mi molimo s Isusom i zahvalni smo da je u Matejevu obliku u sedam molba jasno razvijeno ono što se kod Luke čini samo djelomično naznačenim.
Prije nego što pristupimo izlaganju pojedinih dijelova, promotrimo sada ukratko strukturu Očenaša kako nam ju je predao Matej. Ona se ponajprije sastoji od početnoga zaziva i sedam molba. Tri su molbe u drugome licu jednine, a četiri u prvome licu množine. U prve tri molbe radi se o samoj Božjoj stvari u ovome svijetu. U četiri potonje molbe radi se o našim nadama, potrebama i nevoljama. Odnos dviju molba Očenaša mogao bi se usporediti s dvjema pločama Dekaloga, koje su u biti razrada dvaju dijelova glavne zapovijedi – ljubavi prema Bogu i bližnjemu, smjernica puta ljubavi.
Tako se i u Očenašu ponajprije utvrđuje Božji primat, iz kojega sama od sebe slijedi briga za ispravan način kako biti čovjek. I ovdje se ponajprije radi o putu ljubavi, koji je istodobno i put obraćenja. Da bi čovjek mogao pravilno tražiti, mora biti u istini. A istina je »najprije Bog, Božje kraljevstvo« (usp. Mt 6,33). Ništa ne može postati pravo ako nismo u pravilnu redu s Bogom. Stoga Očenaš započinje s Bogom i od njega nas vodi na putove čovjekova biti. U konačnici silazimo sve do zadnje prijetnje za čovjeka, na kojega vreba Zli – u nama se može pojaviti slika apokaliptičkoga zmaja koji vodi rat protiv ljudi »što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo« (Otk 12,17).
No početak uvijek ostaje prisutan: Oče naš – mi znamo da je On s nama i da nas drži u svojoj ruci, da nas spašava. Otac Hans-Peter Kolvenbach, u svojoj knjizi duhovnih vježba, pripovijeda o jednome pravoslavnom starcu koji je bio potican da »Očenaš uvijek započinje s posljednjom riječju, da bi postao dostojan dovršiti molitvu početnim riječima – 'naš Oče'«. Na taj način, objašnjavao je starac, idemo uskrsnim putem: »započinje se s kušnjom u pustinji, vraća se u Egipat, potom se u izlasku prolaze postaje oproštenja i Božje mane, i zahvaljujući Božjoj volji stiže u obećanu zemlju, Božje kraljevstvo, gdje nam On priopćava tajnu svoga Imena: 'naš Oče'« (str. 65s).
Oba puta, uzlazni i silazni, mogu nas zajednički podsjetiti da je Očenaš uvijek Isusova molitva i da nam se otkriva iz zajedništva s njime. Molimo se nebeskomu Ocu na nebu kojega poznajemo po njegovu Sinu. Kad god izgovaramo molbenice Očenaša, uvijek je u pozadini Isus, kako ćemo vidjeti pri pojedinačnu izlaganju. Napokon – budući da je Očenaš Isusova molitva – to je i trojstvena molitva: molimo se Ocu s Kristom po Duhu Svetomu.

Oče naš, koji jesi na nebesima

Počinjemo sa zazivom »Oče«. Reinhold Schneider, u svome izlaganju Očenaša, piše: »Očenaš započinje s velikom utjehom; smijemo reći 'Oče'. U ovoj je jednoj riječi sadržana sva povijest otkupljenja. Smijemo reći 'Oče' budući da je Sin bio naš brat i da nam je objavio Oca; budući da smo po Kristovu djelu ponovno postali Božja djeca« (str. 10). Današnji čovjek, ipak, nema više tako jasno izražen osjećaj za veliku utjehu riječi »otac« jer je iskustvo oca u višestruku pogledu ili posve odsutno ili je zasjenjeno manjkavostima očeva.
Stoga moramo naučiti, polazeći od Isusa, što zapravo znači »otac«. U Isusovim se govorima Otac pojavljuje kao izvor svakoga dobra, kao mjerilo čovjeka koji je postao pravedan (»savršen«): »A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima...« (Mt 5,44s). »Ljubav koja ide do kraja« (usp. Iv 13,1), koju je Gospodin ostvario na križu moleći za svoje neprijatelje, pokazuje nam narav Oca. On je ta Ljubav. Budući da je Isus ostvaruje, posve je »Sin« i poziva nas da i mi postanemo »sinovi« – polazeći od ovoga mjerila.
Pogledajmo još jedan tekst. Gospodin nas podsjeća da očevi svojoj djeci, koja ih mole za kruh, ne će dati kamen, i potom nastavlja: »Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!« (Mt 7,9ss). Luka pojašnjava »dobro« koje Otac daje riječima: »...koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu« (Lk 11,13). Time hoće reći: Božji je dar sam Bog. »Dobro« koje nam daruje jest On sam. Na ovomu mjestu biva iznenađujuće očito o čemu se u molitvi stvarno radi: ne o ovomu ili onomu, nego o tomu da nam se Bog želi darovati – to je dar nad darovima, »ono jedino potrebno« (usp. Lk 10,42). Molitva je put na kojemu se postupno pročišćavaju i ispravljaju naše želje, na kojemu polagano spoznajemo što nam je uistinu potrebno: Bog i njegov Duh.

Ako nas Gospodin uči da bit Boga Oca upoznamo polazeći od ljubavi prema neprijateljima i u tomu nađemo njegovu »savršenost«, da bismo tako i mi postali »sinovi«, onda je povezanost Oca i Sina posve očita. Tada postaje jasno da u zrcalu Isusova lika uviđamo tko je i kakav je Bog: po Sinu nalazimo Oca. »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«, kaže Isus Filipu u dvorani Posljednje večere na njegovu molbu: »Pokaži nam Oca« (Iv 14,8s). »Gospodine, pokaži nam Oca«, uvijek iznova ponavljamo Isusu, a odgovor je uvijek Sin: po njemu, samo po njemu upoznajemo Oca. I tako postaje vidljiva mjerodavna slika istinskoga očinstva. Očenaš ne projicira ljudsku sliku u nebo, nego nam, polazeći od neba – od Isusa – pokazuje kakvi mi ljudi trebamo i možemo biti.
No sada moramo još bolje pogledati da bismo ustvrdili da nam Božje očinstvo – prema Isusovoj poruci – pokazuje dvije svoje dimenzije. Bog je ponajprije naš Otac, utoliko što je naš Stvoritelj. Budući da nas je stvorio, mi mu pripadamo: bitak kao takav dolazi od njega i stoga je dobar, ovisan je o Bogu. To na osobit način vrijedi za čovjeka. Psalam 33,15, prema latinskome prijevodu, kaže: »On je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova.« Misao da je Bog stvorio svakoga pojedinog čovjeka pripada biblijskoj slici čovjeka. Svaki je čovjek jedinstven i kao takav željen od Boga. On poznaje svakoga pojedinog. U ovomu smislu – polazeći od stvaranja – čovjek je na poseban način Božje »dijete«, a Bog njegov istinski Otac. Da je čovjek Božja slika, drugi je način da se izrekne ova misao.

To nas vodi drugoj dimenziji Božjega očinstva. Krist je na jedinstven način »Božja slika« (usp. 2 Kor 4,4; Kol 1,15). Na temelju toga crkveni oci tvrde da je Bog, kada je stvarao čovjeka na svoju sliku, unaprijed gledao Krista te je čovjeka stvorio prema slici »novoga Adama«, mjeri čovjeka. No, prije svega ovo: Isus je u pravome smislu »Sin« – iste biti s Ocem. Sve nas želi primiti u svoje čovještvo, i tako u svoje sinovstvo, u potpunu pripadnost Bogu.
Stoga je biti djetetom postalo dinamičan pojam. Mi nismo već gotova Božja djeca, nego to po sve dubljemu zajedništvu s Isusom želimo sve više postajati i bivati. Biti djetetom postaje istovjetno s nasljedovati Krista. Riječi koje Boga označuju kao Oca postaju tako poziv nama samima: da živimo kao »djeca«, kao sinovi i kćeri. »Sve moje tvoje je«, kaže Isus u velikosvećeničkoj molitvi Ocu (Iv 17,10), a isto je to rekao otac starijemu bratu izgubljenoga sina (usp. Lk 15,31). Riječ »Otac« nas poziva da živimo iz te svijesti. Tako biva prevladano i ludilo lažne emancipacije koje stoji na početku povijesti grijeha čovječanstva. Jer Adam, slušajući riječi zmije, sam hoće biti bog, i Bog mu više nije potreban. Tu biva jasno da »biti dijete« nije ovisnost, nego ono – ostati u odnosu ljubavi koje nosi ljudsku egzistenciju – daje joj smisao i veličinu.

Napokon ostaje još pitanje: nije li Bog i majka? Postoji usporedba Božje ljubavi s ljubavlju majke: »Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti« (Iz 66,13). »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću« (Iz 49,15). Posebno je dojmljiva tajna Božje majčinske ljubavi izražena hebrejskom riječju rahamim, koja zapravo znači »majčinsko krilo«, ali je postala oznaka za Božju su-patnju s ljudima, za njegovo milosrđe. Organi ljudskoga tijela u Staromu zavjetu postaju oznake za temeljne stavove čovjeka ili pak za Božje osjećaje, kao što su »srce« i »mozak« i danas izričaji za našu vlastitu egzistenciju. Na ovaj način Stari zavjet ne prikazuje apstraktno temeljne stavove egzistencije, nego slikovnim jezikom tijela. Majčino je krilo najkonkretniji izraz za nutarnju isprepletenost dviju egzistencija i privrženosti slabu i ovisnu stvorenju, čija su i duša i tijelo posve zaštićeni u majčinu krilu. Tako nam slikovni jezik tijela nudi dublje shvaćanje Božjih osjećaja prema čovjeku, nego što bi nam to mogao omogućiti bilo koji pojmovni izričaj.
Ako jezik uobličen s gledišta čovjekove tjelesnosti izriče da je majčinska ljubav urezana u sliku Božju, istodobno vrijedi i to da se Boga nikada ne označava i ne oslovljava kao majku, ni u Staromu ni u Novomu zavjetu. »Majka« je u Bibliji slika, a ne naziv za Boga. Zašto? Možemo to pokušati razumjeti samo naslućujući. Dakako, Bog nije ni muškarac ni žena, nego upravo Bog, Stvoritelj muškarca i žene. Majke-božice, koje su okruživale izraelski narod, kao i Crkvu Novoga zavjeta, pokazuju sliku odnosa Boga i svijeta koja je posve oprečna biblijskoj slici Boga. Štovanje tih božica uvijek je neizbježno uključivalo panteističku koncepciju, u kojoj je nestajala razlika između Stvoritelja i stvorenja. Bivstvo stvari i čovjeka, s ovoga se gledišta, nužno pojavljuje kao emanacija bivstva iz majčina krila, bivstva koje se, ulazeći u dimenziju vremena, konkretizira u mnogostrukosti postojećih stvarnosti.
Nasuprot tomu, slika oca je bila i jest prikladna da izrazi drukčijost Stvoritelja i stvorenja, suverenost njegova čina stvaranja. Samo odbacujući majke-božice Stari je zavjet mogao svoju sliku Boga, čistu Božju transcendenciju, dovesti do zrelosti. No i kada ne bismo mogli navesti posve neoborive razloge, za nas ostaje normativan molitveni jezik čitave Biblije u kojemu – kako je rečeno – unatoč velikim slikama majčinske ljubavi, »majka« nije naziv za Boga, nije način oslovljavanja Boga. Mi molimo onako kako nas je Isus, uz pozadinu Svetoga pisma, naučio, ne onako kako nama samima pada na pamet ili kako nam se sviđa. Samo tako molimo ispravno.

Naposljetku moramo razmotriti i riječ »naš«. Samo je Isus s punim pravom mogao reći: »moj Otac«, jer je samo on uistinu Božji jedinorođeni Sin, iste biti s Ocem. Nasuprot tomu, mi svi moramo govoriti: »Oče naš«. Samo u »mi« učenikâ možemo Bogu govoriti »Oče«, budući da smo samo po zajedništvu s Isusom Kristom uistinu postali »Božja djeca«. Stoga je ova riječ »naš« posve zahtjevna: ona od nas traži da istupimo iz zatvorenosti svoga »ja«. Zahtijeva od nas da uđemo u zajedništvo s drugom Božjom djecom. Stoga od nas traži da prekrižimo ono što je samo naše, što nas dijeli od drugih. Zahtijeva od nas da prihvatimo drugoga i druge – da im otvorimo svoje srce i svoje uho. Ovom riječju »naš« izgovaramo »da« živoj Crkvi u kojoj je Gospodin htio sabrati svoju novu obitelj. Stoga je Očenaš istodobno vrlo osobna i posve crkvena molitva. U moljenju Očenaša posve molimo svojim vlastitim srcem, ali istodobno molimo u zajedništvu s čitavom Božjom obitelji, sa živima i mrtvima, s ljudima svih staleža, svih kultura, svih rasa. Ta nas molitva, onkraj svih granica, čini jednom obitelji.

Polazeći od ovoga »naš« shvaćamo sada i drugi dodatak: »koji jesi na nebesima«. Ovim riječima ne smještamo Boga Oca na neku daleku zvijezdu, nego izričemo da mi, koji imamo različite zemaljske očeve, ipak dolazimo od jednoga jedinog Oca, koji je mjerilo i izvor svakoga očinstva. »Prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji«, kaže sveti Pavao (Ef 3,14s). U pozadini čujemo Gospodinove riječi: »Ne zovite ocem nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima« (Mt 23,9).
Božje je očinstvo stvarnije od ljudskoga očinstva jer u konačnici svoje bivstvo imamo od njega, jer nas je oduvijek mislio i htio, jer nam daruje istinsku i vječnu Očevu kuću. I ako zemaljsko očinstvo razdvaja, nebesko sjedinjuje: nebo označava onu drugu Božju visinu iz koje svi mi dolazimo i prema kojoj svi trebamo ići. Očinstvo »na nebesima« upućuje nas na ono veće »mi«, koje prelazi sve granice, ruši sve zidove i stvara mir.